|
Kotrljajući se niz ljiljanove latice
treperila je na jutarnjem suncu. Najradije bi ostala gdje je, upijajući jarke boje i opojni miris, ali nije bila sigurna je li njezino poslanje ostati tu. Zaželi se vratiti u srce cvijeta iz čijeg je daha i ljubavi izišla, uz poticaj sunčeva sjaja, ali je osjećala da nema smisla okretati se natrag. A poći naprijed preko ruba latice, bio je skok u nepoznato, u ponor, premda je u dubini duše osjećala da bi se na to trebala odlučiti. Čak i oblik i usmjerenje latica i lišća kao da joj je pokazivao put. Čekajući poticaje laganoga povjetarca, ipak se odvažila na taj korak i skočila. Pavši na suhu zemlju natopila ju je mirisom i vlagom, postajući spasonosni blagoslov cvjetnoj sjemenki,kojoj tako, gotovo potpunu iznemogloj, dođe spas s neba u koje bijaše položila sve svoje ufanje. Utkajući se u život cvijeta, kaplja rose se uzdigla u novo postojanje. |