Kotrljajući se niz ljiljanove latice
treperila je na jutarnjem suncu.
Najradije bi ostala gdje je,
upijajući jarke boje i opojni miris,
ali nije bila sigurna
je li njezino poslanje ostati tu.
Zaželi se vratiti u srce cvijeta
iz čijeg je daha i ljubavi izišla,
uz poticaj sunčeva sjaja,
ali je osjećala da nema smisla vraćati se natrag.
A poći naprijed preko ruba latice,
bio je skok u nepoznato, u ponor,
premda je u dubini duše osjećala
da bi se na to trebala odlučiti.
Čak i oblik i usmjerenje latica i lišća
kao da joj je pokazivao put.
Čekajući poticaje laganoga povjetarca,
ipak se odvažila na taj korak i skočila.
Pavši na suhu zemlju
natopila ju je mirisom i vlagom,
postajući spasonosni blagoslov cvjetnoj sjemenki
kojoj tako, gotovo potpunu iznemogloj,
dođe spas s neba u koje bijaše položila
sve svoje ufanje.
Utkajući se u život cvijeta,
kaplja rose se uzdigla
u novo postojanje.
