KATEHEZA PAPE BENEDIKTA XVI.NA OPĆOJ AUDIJENCIJI U SRIJEDU 14. OŽUJKA 2007.
Sveti Ignacije Antiohijski, naučitelj jedinstva
Draga braćo i sestre!
Sveti Ignacije bio je treći biskup Antiohije, od 70. do 107. godine, kad je podnio mučeništvo. Nakon Rima i Aleksandrije, Antiohija Sirijska (danas u Turskoj) bila je treća metropola Rimskoga Carstva. Ondje i izrasla cvatuća kršćanska zajednica: prvi joj je biskup bio apostol Petar, i ondje su se “učenici najprije prozvali kršćanima” (Dj 11,26). Euzebije Cezarejski posvećuje čitavo poglavlje svoje Povijesti Crkve životu i spisima Ignacijevim (3,36). “Iz Sirije”, piše on tako, “Ignacije je poslan u Rim gdje je imao biti bačen za hranu životinjama, zbog svjedočanstva što ga je dao za Krista. Putujući Azijom, pod strogom paskom svojih stražara” (koje on naziva “desetoricom leoparda” u svojoj Poslanici Rimljanima 5,1), “po gradovima gdje se zaustavljao, propovijedima i opomenama učvršćivao je Crkve. Posebno ih je upozoravao, najživljom gorljivošću, da se čuvaju krivovjerja, koja su tada počela nicati, te im je preporučivao da se ne odijele od apostolske predaje”. Prva postaja Ignacijeva putovanja prema mučeništvu bio je grad Smirna, gdje je biskup bio Polikarp. Ondje je Ignacije napisao četiri poslanice i to Crkvama u Efezu, Magneziji, Traliju i Rimu. “Otputovavši iz Smirne”, nastavlja Euzebije, “Ignacije je stigao u Troju, a odande je poslao još poslanica”: dvije Crkvama u Filadelfiji i Smirni, te jednu biskupu Polikarpu. Euzebije zaključuje tako popis sedam poslanica koje još i danas većina znanstvenika drži autentičnima, to jest da ih je doista napisao Ignacije. Konačno, iz Troje ovaj mučenik stiže u Rim, gdje je u Flavijevu amfiteatru predan za hranu krvoločnim zvijerima.
Nijedan crkveni otac nije poput Ignacija tako snažno izrazio prianjanje uz jedinstvo s Kristom i uz život u Njemu. Ustvari, kod Ignacija se susreću dvije duhovne “struje”: ona Pavlova, sva okrenuta prema jedinstvu s Kristom, i ona Ivanova, usredotočena na život u Njemu. Obje ove struje susreću se u nasljedovanju Krista, kojemu Ignacije više puta daje naslov “moj” ili “naš Bog”. Tako Ignacije moli rimske kršćane da ne sprečavaju njegovo mučeništvo, jer je nestrpljiv da se “pridruži Isusu Kristu”, te razlaže: “Bolje mi je da umrem idući prema Isusu Kristu, nego da zavladam svim krajevima svijeta. Tražim njega, koji je umro za me, želim njega, koji je uskrsnuo za me… Dozvolite da budem nasljedovatelj muke moga Boga!” (Rimljanima 5-6). U ovim izričajima koji izgaraju ljubavlju može se naslutiti jasan antiohijski kristološki “realizam”, koji je ovdje osobito pozoran na utjelovljenje Sina Božjega i na njegovo istinsko i stvarno čovještvo: Isus Krist, piše Ignacije Smirnjanima: “stvarno je iz roda Davidova”, “stvarno je rođen od djevice”, “stvarno je za nas bio razapet” (1,1).
Neodoljivo Ignacijevo nagnuće prema jedinstvu s Kristom utemeljuje istinsku “mistiku jedinstva”. On se sam opisuje kao “čovjeka kojem je povjeren zadatak jedinstva” (Filadelfljanima 8,1). Za Ignacija jedinstvo je ponajprije vlastitost Boga. Često on ponavlja da je Bog jedinstvo, i da se samo u Bogu jedinstvo nalazi u svom čistu i izvornu stanju. Jedinstvo što ga na ovoj zemlji imaju ostvariti kršćani, nije ništa drugo doli oponašanje, nasljedovanje, postizanje najveće moguće sličnosti božanskom uzoru. Na taj način Ignacije postavlja viđenje Crkve, koje vrlo podsjeća na pojedine izričaje Poslanice Korinćanima Klementa Rimskoga. “Dobro je”, piše naprimjer kršćanima u Efezu, “da nastavite zajedno u skladu s biskupovim mišljenjem, što već i činite. Doista, vaš zbor prezbitera, po pravu slavan, dostojan Boga, skladno je sjedinjen s biskupom poput žica citre. Stoga je u vašoj slozi i u vašoj simfonijskoj ljubavi opjevan Isus Krist. Tako i vi, svatko od vas, postajete zbor, ne bi li u simfoniji sklada, uhvativši intonaciju Boga u jedinstvu, zapjevali jednim glasom” (4,1-2). A nakon što je preporučio Smirnjanima da “bez biskupa ne poduzimaju ništa što se tiče Crkve” (8,1), povjerava se Polikarpu: “Prinosim svoj život za one koji su podložni biskupu, za prezbitere i đakone. Neka i ja s njima imam dio s Bogom. Radite zajedno jedni za druge, vojujte zajedno, trčite zajedno, patite zajedno, spavajte i bdijte zajedno kao djelatnici Božji, njegovi pomoćnici i sluge. Gledajte da se svidite Onomu za kojega vojujete i od kojega primate nagradu. Neka nitko od vas ne bude dezerter. Vaše krštenje neka ostane poput štita, vjera poput oklopa, ljubav poput koplja, strpljivost poput naoružanja” (6,1-2).
Općenito se u Ignacijevim poslanicama može primijetiti jadna vrst stalne i plodne dijalektike između dva karakteristična vida kršćanskoga života: s jedne strane hijerarhijskog ustroja crkvene zajednice, a s druge strane temeljnog jedinstva koje međusobno povezuje sve Kristove vjernike. U skladu s time, ove se uloge ne mogu staviti u suprotnost. Naprotiv, naglašavanje zajedništva vjernika jednih s drugima i s njihovim pastirima neprestano se izriče putem rječitih slika i analogija: citra, žice, intonacija, koncert. Vidljiva je naročita odgovornost biskupa, prezbitera i đakona u izgradnji zajednice. U prvom se redu na njih odnosi poziv na ljubav i jedinstvo. “Budite jedno”, piše Ignacije Magnežanima, preuzimajući Isusovu molitvu s Posljednje večere: “jedna jedina prošnja, jedan jedini um, jedna jedina nada u ljubavi… Utecite se svi Isusu Kristu kao jedinom Božjem hramu, kao jedinom oltaru: on je jedan, a izlazeći od jedinoga Oca, ostao je s njime sjedinjen i njemu se vratio u jedinstvo” (7,1-2). Ignacije, prvi u kršćanskoj književnosti, pripisuje Crkvi pridjev “katolička”, to jest “sveopća”: “Gdje je Isus Krist”, izjavljuje on, “ondje je i katolička Crkva” (Smirnjanima 8,2). Upravo u služenju jedinstvu katoličke Crkve, kršćanska zajednica Rima ostvaruje neku vrst prvenstva u ljubavi: “U Rimu ona predsjeda dostojna Boga, časna, dostojna da je se naziva blaženom… Predsjeda u ljubavi, koja ima zakon Kristov i nosi ime Oca” (Rimljani, prolog).
Kao što je vidljivo, Ignacije je doista “naučitelj jedinstva”: jedinstva Boga i jedinstva Krista (usprkos raznim krivovjerjima koja su se počela širiti), jedinstva Crkve, jedinstva vjernika “u vjeri i ljubavi, od kojih nema ničega uzvišenijega” (Smirnjanima, 6,1). U konačnici, Ignacijev “realizam” poziva vjernike prošlosti i današnjice na progresivno spajanje suobličavanja Kristu (jedinstvo s njime, život s njime) i posvećenja njegovoj Crkvi (jedinstvo s biskupom, velikodušno služenje zajednici i svijetu). Zaključno, valja ostvariti spajanje zajedništva i poslanje, sve dok preko jednoga od njih ne počne progovarati drugo, a vjernici ne počnu sve više “posjedovati onaj nepodijeljeni duh, koji je sam Isus Krist” (Magnežani, 15). Moleći Gospodina ovu “milost jedinstva”, i uvjeren da predsjedam ljubavi čitave Crkve (usp. Rimljanima, prolog), upućujem vam onu istu želju koja zaključuje Ignacijevu poslanicu kršćanima u Traliju: “Ljubite jedan drugoga nepodijeljena srca. Moj se duh predaje u žrtvu za vas, ne samo sada, nego i kad bude stigao do Boga… U Kristu budite neokaljani” (13).
