Devetnaesta nedjelja kroz godinu – C
U današnjem Evanđelju Gospodin Isus nas hrabri, poučava ali i upozorava o tome kakav treba biti naš život u svijetu. Hrabri nas kad nam saopćava da se Ocu nebeskome svidjelo dati nam Kraljevstvo, koje počinjemo baštiniti ovdje na zemlji i prema kojemu smo protegnuti kako bismo ga do kraja primili u nebu. Poučava nas kad vam veli da nam bokovi budu opasani i svjetiljke upaljene, a mi slični ljudima koji čekaju svoga gospodara da se vrati sa svadbe. Isto tako nas upozorava da budemo oprezni poput domaćina koji ne dopušta da mu lopovi provale u kuću, to jest da ne budemo preuzetni i oholi poput sluge koji previđa dolazak svoga gospodara, pa zbog toga živi suprotno odredbi i volji gospodarevoj. Gospodin to reče, jer je vidio da mnogi žive nehajno držeći da je Bog daleko, jer ga ne vide na zemlji, te misleći kako će se u nekom budućem trenutku, kad više ne budu imali snage za grešan život, izmiriti s Bogom i dovesti u red svoj život. Mnogi žive u ovom svijetu kao zaspali ili pak u mraku, to jest kao zli upravitelji Božjih darova koje su primili
Glavni uzrok zaspalosti u svijetu jest obamrlost duhovnog osjetila kojim doživljavamo Božju prisutnost putem vjere, te ga onda ne osjetimo blizim, ni prostorno ni vremenski. Uslijed toga mnogi žive vrijeme kao da su mu gospodari i kao da im je potpuno na raspolaganju, kao da Boga nema. I kako ne vide Boga u svome prostoru, tako zanemaruju i trenutak kad će se on približiti u njihovu vremenu. Zato zanemaruju svoje duhovno osjetilo kojim se ćuti njegova blizina onesposobljujući ga grijehom ili pak traženjem materijalnih dobara koja zagušuju moć duhovnog rasuđivanja. Pravdaju se ili tješe tvrdeći da za Boga ima vremena, ali tek nakon što oni prožive sve što žele proživjeti bez njega u svijetu, tek kad ostvare druge ciljeve koji su primarniji od poslušnosti njegovoj volji, glasu i zakonu. Zbog toga se daju svim silama na uživanje zemaljskih dobara, kao da im o njima ovisi život, misleći kako im je sad trenutak od toga, dok će s Bogom kasnije lako izići na kraj kad dođe vrijeme za vječnost.
Kao što zasićenost osjetila umrtvljuje ista, a ne vodi prema njihovoj istančanosti, tako je i u duhovnom životu. Kao što glazbenik ne ide na gradilište u buku strojeva kako bi osjetio zvuk koji mu treba zaparati dušu i srce, nego se povlači u tišinu kako bi u tišini pronašao očaravajući zvuk i sklad koji se razlikuje od svih ostalih, tako se očekuje i od vjernika u svijetu, da se ne zagušuju zemaljskim, nego da ostave prostora i tišine da čuju korak Božje prisutnosti, to jest da osjete da je svaki trenutak trenutak njegove blizine. Kao što ovisnik o alkoholu ne može biti dobar degustator vina, tako isto ovisnik o zemaljskim dobrima ne može biti dobar upravitelj Božjih dobara na zemlji, niti biti dobar sluga koji željno iščekuje svoga gospodara.
Shodno toj logici po kojoj zemaljska osjetila služe za tankoćutno ispitivanje stvarnosti, isto vrijedi i za duhovno osjetilo vjere kojim ćutimo Božju prisutnost. Tko dopusti da neartikulirana zemaljska stvarnost izvrši na njih svoj utjecaj, dopušta da ih ono izvanjsko zaguši te više ne budu sposobna služiti svojoj svrsi. Tko ne regulira protočnost zemaljske stvarnosti u svoj život i tko joj ne zna pronaći pravu mjeru, sebi nanosi golemu duhovnu štetu, jer će izgubiti istančanost osjetila i zdrave kriterije razlikovanja i procjenjivanja korisnog i štetnog, izvrsnog od prosječnog, to jest Božjeg od zemaljskog.
Probuditi se možemo i trebamo živom vjerom u Krista Isusa. On je došao među nas ljude hoteći nas motivirati ljubavlju prema Ocu nebeskome, ražarujući nam svijest pripadnosti njegovu kraljevstvu koje nje ni vremenski ni prostorno daleko. On hoće da budemo sluge koje željno i budno i gorljivo iščekuju svoga gospodara svjesni da je pred vratima. A sami možemo ispitati koje smo mjesto dali Bogu u svome životu, jer se to jasno vidi. Ako živimo neurednim životom ili se ponašamo na neprimjeren i nepravedan način, očito nismo smjestili Boga na pravo mjesto u našem životu, jer mu ne dopuštamo da nas on pouči i motivira kako uspostaviti prave odnose prema njima. Nepravde koje nanosimo jedni drugima samo su pokazatelj da nam je Bog daleko i da ne mislimo na to da će nam se jednom pojaviti na vratima i pitati nas račun o upravljanju.
Ako poput tolikih drugih, u sebi pravimo računice uvjereni kako ćemo do njegova pojavka eventualno dovesti stvari u red, a da za sada možemo živjeti po svome, velika je vjerojatnost da se prevarimo. Ako se ponašamo nehajno kao da znamo kada će on doći i kao da znamo koliko nam treba vremena da ispravimo i stavimo na svoje mjesto sve što smo krivo radili, bojim se da nikad ne ćemo dočekati to vrijeme. Ako se ponašamo tako kao da i ne mislimo o tome kako se neuredan život u nama ukorjenjuje kroz navike koje teško mijenjamo i tvrdoću srca koju još teže razmekšavamo, za pretpostaviti je da nikada nećemo razmekšati srce za Božju prisutnost i za čovjekoljubivu dobrohotnost. Zato radije poslušajmo savjet svoga Učitelja i ne poigravajmo se s Bogom, misleći da možemo čvrsto držati kontrolu nad svojim vremenom, nego se radije čvrsto držimo Gospodina i njegove ljubavi. Nastojmo stoga u ovom svijetu već sada živjeti pozorno na njegovu prisutnost, koja se očituje i u vremenu i u prostoru, kako bismo je jednom mogli uživati u nebeskoj slavi po sve vijeke vjekova. Amen.