Rađajući se kao dijete u Betlehemu Isus je ukazivao na to koliko je njegov dolazak i prisutnost u povijesti ovisna o čovjeku, a krštenjem na Jordanu poručuje koliko je ljudsko postojanje, pa i onda kad se čovjek drži zrelim i odraslim, ovisno o Bogu i potrebno njegove prisutnosti. Zato je poruka ovog događaja značajna i izazovna napose čovjeku u modernome društvu i vremenu koji se drži toliko emancipiranim da Boga smatra suvišnim, ako ne i štetnim za razvoj ljudskog društva. Isus, naprotiv, svjedoči da je čovjek, što ide stariji, to potrebniji Božjeg oproštenja. I što se pravi neovisniji od Boga, to ga u nekom trenutku postaje potrebniji.
Izražavanje potrebe Božje prisutnosti i ovisnosti o Bogu, iskazuje se prihvaćanjem pokore kojom se čovjek vraća na put ispravljanja krivina koje osjeća u svom biću, poradi kojih sebe, kad dublje i iskrenije zaviri u nutrinu, uvijek smatra potrebnim Boga. Prihvaćajući pokoru ujedno određuje i smjer svoga življenja, a to je oslobađanje iz stanja grešnosti i prelazak u stanje opravdanja, pri čemu mu postaje razvidno da nije moguće biti pravednik bez takvog prigibanja koljena pred Bogom. Prvo takvo prigibanje koljena pred Bogom događa se po krštenju kojim se prima osnovno Božje opravdanje od istočnoga grijeha.
Uz sve to, postoji ipak velika napast prisutna u mnogim glavama da, zagušujući ovaj zov opredjeljenja za pravednost, vjerski život proglase beskorisnim, ali da ipak, radi društvenih okolnosti, treba sačuvati izvanjsku formu religioznosti, pa i onda kad se treba pretvarati. Štoviše, ima onih koji su sposobni i zloupotrebljavati takvo pretvaranje stječući pozitivne ocjene i visoko mišljenje među ljudima, a u duši ne dijele vjerska uvjerenja niti posjeduju takva iskustva.
Kao što se Isus nije pretvara kad se dao krstiti na Jordanu, premda njemu osobno krštenje nije trebalo, nego je iskreno pristupio tom činu, dajući time putokaz kršćanima, kako će pristupiti svome krštenju i kršćanskom životu uopće, vjerski život mora biti prožet autentičnim štovanjem Boga i vođen najiskrenijim motivima, inače se ne može govoriti o vjerskom životu. Jer život kršćanina u svijetu, koji u sakramentu krštenja ima svoj temelj i bitnu odrednicu, nije samo obično djelovanje sukladno potrebama izvanjskoga svijeta, nego je ono ujedno i Božji poziv koji pretpostavlja odgovor kroz ispunjenje vjerničkog poslanja.
Vjernik pozvan na takvu zrelost pokore u svijetu i pravednosti pred Bogom zna da mu je nemoguće postići je bez milosnog dara Duha Božjega koji, kao što je bio svjedok Isusova krštenja na Jordanu, svjedoči i za svakog kršćanina da je krštenjem postao dijete Božje. Čovjek svoju zrelost može postići samo ako ostvari vjernički odnos s Bogom, a vjernik je zreo samo ako živi svoje postojanje po nadahnuću Duha, darovatelja svakog Božjeg dara.
