33. nedjelja kroz godinu – A
Posljednjih dana cijela hrvatska javnost bruju o gospodarskoj i financijsko krizi, te o mjerama koje su najavljene od čelnih ljudi u državi. Svima je jasno što se događa, to jest da je došlo do raskoraka između proizvodnje i potrošnje, između plaća i kupovne moći.
Taj znak za uzbunu je samo pokazatelj koliko je čovjek sposoban uočiti kad u društvu ne ide sve kako treba, te treba poduzeti određene mjere da bi se stanje stabiliziralo. Takve mjere podrazumijevaju određenu racionalizaciju i štednju, te ukoliko su zdrave mjere, postaju preduvjet da državi fondovi, banke i gospodarski moćne države povjere dodatne kredite, u protivnom, onom tko ne zna upravljati svojim novcem, teško da može biti povjeren i tuđi novac.
I dok se tako bavimo gospodarskom i novčanom krizom, dok raspravljamo o poduzetim i najavljenim mjerama, ne primjećujemo da se ista stvar događa i na duhovnom planu, te da se čovjek u svojoj biti i ljudskosti ponaša često kao neodgovorni upravitelj povjerenih mu dobara. Da nekoj vladi ili državnoj strukturi netko posudi novac za razvoj i ulaganje u gospodarstvo, a da oni to stave u čarape ili da potroše na svoje uživanje i privatne svrhe, takvima više nitko ne bi dao pozajmicu, a kamoli da im netko onda povjeri vlastiti novac i ušteđevinu da njome upravljaju s ciljem da dobiju veću dobit. I ukoliko bi proigrali povjerenje, ne samo da bi sebi nanijeli nesagledivu štetu, jer im je tako posuđen novac mogao biti kao dobra injekcija za ozdravljenje svog gospodarskoga stanja, nego bi se time nanijela šteta i onome tko je novac posudio, jer i on je s pravom očekivao određenu dobit na temelju pozajmljenih sredstava.
Upravo na takav način Isus je današnjom evanđeoskom prispodobom htio predstaviti odnos Boga i čovjeka: Bog je gospodar koji svoja sredstava povjerava čovjeku, na neki način ulažući u njegove sposobnosti, a i isto vrijeme pomažući mu da sam napravi pomak i da iziđe iz sveopće kriza koja mu prijeti. I dok ima onih koji Božje ulaganje prihvaćaju kao providnosnu pomoć, s druge strane ima onih koji Božju ponudu doživljavaju kao kršenje vlastite autonomije. Oni ne prihvaćaju Božju posudbu, iz straha da ne bi morali s Bogom dijeliti utržak, to jest da ne bi morali Bogu pripisati zasluge za napredak i ozdravljeno stanje svog života. Oni radije žele ostvariti vlastitu autonomiju, nego da se osjećaju pred Bogom dužnikom, pa se stoga za ovog života vode logikom koju izrazi u Evanđelju onaj zli sluga: Evo ti tvoje!
Takvo nepromišljeno drsko ponašanje prolazi dok smo još na zemlji, ali u onaj dan takva autonomna logika ne će biti valjana. Jer ne će biti srednjega puta, niti će moći biti blaženstva i spasenja koje možemo ostvariti samostalno, bez Božje pomoći. Dok na zemlji, u svojoj oholosti se možemo još ponašati preuzetno misleći da možemo i da imamo pravo živjeti život kao isključivo svoj posjed, dotle će nam u onaj dan biti jasno da nismo svoji, nego da smo Božji, te da smo se tako trebali ponašati. I dok danas dvojimo o tome možemo li se kao ljudi ostvariti ako slušamo Boga, u onaj dan će nam biti jasno da za nas nema ostvarenja bez njega, samo, daj Bože, da nam ne bude kasno doći do takvih spoznaja.
Zato nas je Gospodin Isus jasno o tome poučavao, ukazujući nam da se čuvamo takve lažne autonomije, koja ne može donijeti ništa dobro našem ljudskom «gospodarskom» sustavu. Ako smo razboriti i uviđavni kao ljudi, primijeti ćemo da nas u povijesti prati svojevrsna kriza, ako živimo samo snagom svojih ljudskih mogućnosti i ulaganja, a možemo je nadići prihvaćajući božanski dar kojim ozdravljamo nezdravo, a uvećavamo zdravo. Tek prihvaćajući činjenicu da naš život nema samo ljudsku već ima i božansku dimenziju, možemo umnožiti sve svoje vlastite dimenzije ostvarujući smisao svoga života, ali i božanskog dara u nama. U protivnom se zakopavamo u ono prolazno, propadljivo i ograničeno, te se s pravom moramo upitati što će nam život koji ne vodi obilju vječnosti, koji nema snagu izići iz okvira i granica ovoga svijeta i vremena. Jer u konačnici ne postoji neki vječni život za one koji ga nisu prihvatili, to jest neki vječni život za one koji su htjeli ostvariti potpunu autonomiju od Boga, nego je vječni život jedan jedini za svih.
Zato nas ova Isusova prispodoba nuka da shvatimo kako smo na zemlji samo upravitelji Božjih darova, te ako želimo sebi dobro, ne smijemo se ponašati niti kao gospodari svoga života. Isus nas poziva na odvažnost zdravog ulaganja, to jest da se ne bojimo zarade kad ulažemo sukladno Božjim darovima i zahtjevima u nama, jer oni najbolje izgrađuju našu ljudskost. A isto tako nas upozorava na rizik autonomije, jer bez Božje pomoći nećemo biti u stanju konkurirati za istinsko ostvarenje, te bi bila prava šteta proživjeti život kao mrtvi ili zakopani kapital koji je po božanskom daru imao neizmjerne mogućnosti, ali ih nije iskoristio ne želeći prihvatiti božansku ruku spasiteljicu. Dao Bog da nas ova Učiteljeva riječ trgne da se probudimo dok je na vrijeme, jer našom kršćanskom sviješću i odgovornošću možemo sanirati i sadašnji krizni trenutak društva, a napose sebi priskrbiti vječnu nagradu u kraljevstvu nebeskom. Amen.