Treća nedjelja kroz godinu – B
U školi naučimo mnoge vještine, ali ne naučimo upoznati ljude i život. Ne naučimo prave vrijednosti za koje nema školskog priručnika ni predmeta u kojem se to uči. Neke istine ljudskoga života možemo naučiti isključivo intenzivnim upijanjem Boga i njegove riječi. Ako toga nema, onda sve naše poznavanje ostaje samo tehničko, funkcionalno, prigodno i oportunističko.
A kao ljudi upućeni smo na druge, na druženje i zajedništvo s njima. Ako pak nemamo izgrađenih kriterija uzvišenog života, da ih možemo obogaćivati nadnaravnom vizijom, onda ćemo ih nasićivati zemaljskim razmišljanjima i procjenama, odvlačit ćemo im pozornost od bitnoga, jer ni mi sami ga nećemo upoznati. Jedni druge ćemo voditi i zavoditi ljudskim bespućima, umjesto da zajedno dođemo do božanskih visina. Sastajući se i družeći se izmjenjujemo mišljenja i pričamo o mnogim pojedinostima života, ali vrlo rijetko o životu kao takvom i njegovom vječnom značenju.
Došavši među nas ljude Gospodin Isus je htio izmijeniti naše ljudske navike. Htio je da se mi ljudi, uz sve što radimo, najprije posvetimo životu. On sam je tako činio, te se isključivo tome posvetio. Živio je kao i svi ostali ljudi, s ljudima se družio i dijelio sve brige, ali je djelovao na drukčiji način. Njemu je bilo stalo do ljudskoga dobra, te da ljudi otkriju vrijednost svoga života, te da o njoj pričaju i od nje žive. Svoje djelovanje među ljudima mogao je zato prispodobiti slikom ribara, s time da on nije lovio ribe, nego ljude. No posjedovao je veliko iskustvo, poznavao je ćudi i mora – svijeta, i riba – ljudi, te je znao kako i kada ih najbolje loviti. Kao što se od ribara traži mnogo strpljenja i odricanja, on sam ga je posjedovao u iznimnoj mjeri, kako bi došao do ljudskog srca. Štoviše, odrekao se potpuno sebe i svega što je imao, kako bi se posvetio ljudima. Želio im je spasenje i život vječni, želio im je dobro poradi njih samih, a ne u funkciji svoje koristi, kako najčešće ljudi čine. Zato je za njega izraz ‘ljude loviti’ značilo upravo to: loviti ih dobrotom prema njima, bez prijetvornosti i zakulisne koristi. Lovio je ljude jer ih je ljubio i želio njihovo spasenje, te je to postao jedini put kojim kršćani trebaju ići prema čovjeku.
Onaj tko nema Gospodinovo iskustvo života, čini sasvim suprotno. Ljudi stoga love ljude da budu pristaše njihovih ideja ili podupiratelji njihovih interesa. Mnogi ljudi su ulovljeni u mreže slabosti, jer su drugi u njima potpirili niske strasti, kojima ostaju trajni ovisnici. Mnogi su fanatici ili plaćenici takvih ili sličnih ideja za koje se trude iz dana u dan steći nove pristaše, a da nitko ne razmišlja o tome kako bi trebao odgovarati pred Bogom za izgradnju, sreću i spasenje svoga brata. Mnogi su oko sebe raširili mreže zla i tuđih interesa, te polažu pravo na slobodu loviti ljude u takve mreže koje će im oduzeti slobodu i sreću.
Zato, dok jedni love ljude u takve mreže, Isus uzima za svoje poslanje oslobađati ih takvih mreža. Njegov ‘ljude loviti’ sasvim je od ljudskoga značenje te riječi, jer ne pretpostavlja himbeno hvatanje žrtava, nego oslobađanje od mreža zla i grijeha, zlobe i zloće, navezanosti i ovisnosti. Za Isusa ‘ljude loviti’ znači oslobađati ih za vječne ciljeve i nebeska ostvarenja, znači privoditi ih stvarnom dobru, neprolaznoj i vječnoj istini koja ih štiti od ideoloških zabluda.
Za ovakav lov kvalifikacija se ne može steći u školi ljudskog znanja, nego u školi životnog iskustva i evanđeoske duhovnosti. Isus je prema apostolima – ribarima, nastupio kao kvalificirani iskusni ribar ljudi koji njima nudi drukčije ribarsko umijeće. Njegovo životno iskustvo je bitno drukčije od iskustva drugih učitelja, jer on ne poučava ljudske sadržaje nego nebeske, te je zato i pozvao prvu četvoricu učenika da idu za njim kako bi naviještali obraćenje, propovijedali evanđelje Božje i pozivali na kraljevstvo njegovo. Takvo što doista nije propovijedao nijedan čovjek, nijedan nije bio tako radikalno i dosljedno upućen na Božji život kao što je bio on. Premda je znao da je bilo nepopularno pozivati na obraćenje, da je bilo lakše poticati ljude da slušaju zemaljske radosno vijesti i da izgrađuju zemaljska kraljevstva, on nikome nije htio podilaziti. Odvažno je naviještao Božju istinu, kojom je, bez laži i dodvoravanja, htio ‘loviti ljude’, jer je jedno to bilo ispravno prema ljudima.
A jer je htio da ovo njegovo nezamjenjivo posredništvo ostane trajno prisutno među ljudima, onda je u svoju školu ‘upisao’ i apostole, da dalje prenose neponovljiva umijeća božanskog života, jer bez njega ljudski rod do njih ne bi mogao doći. Da nije bilo ove njegove škole ribarenja, ljudski rod bi se vrtio oko istih problema, razvijajući možda sustav znanstvenih disciplina, ali bez nade u pomak prema boljem spoznavanju životne mudrosti, vječne istine i nebeskog spasenja. Povjerivši apostolima školu ‘lova ljudi’, povjerio je i nama vjernicima koji živimo utvrđeni na apostolskom iskustvu, da i sami u svom okruženju nastupamo kao ‘ribari ljudi’, koji se bitno razlikuju od ljudi što love ljude za svoju korist. U tome ćemo i uspjeti ako, poput Gospodina i apostola budemo spremni život dati za Božju istinu i za braću kojima je naviještamo.
