Cvjetnica 2015.
Danas na Cvjetnicu, Nedjelju muke Gospodnje, spominjemo se prije svega Gospodinova slavnog ulaska u Jeruzalem kojim će započeti dovršenje otajstva spasenja ljudskoga roda. I kao što je Isus za svoga javnoga djelovanja učenicima najavljivao muku, smrt i uskrsnuće, tako i mi na početku Velikog tjedna, uz izvještaj o mesijanskom ulasku u Jeruzalem, čitamo i navještaj njegove svete muke. No pokazujući da je sve dio božanskog plana, Isus je htio da se i njegov ulazak u Jeruzalem zbude na način na koje je bio nagoviješten u Starom zavjetu, te je u tom smislu Isus i dao detaljne upute svojim učenicima, što Evanđelist precizno opisuje.
Kao što je uvijek slao svoje učenike po dvojicu, tako je i sada poslao dvojicu u selo ispred sebe da mu dovedu magare koje još nitko nije jahao. Time je dao do znanja da se ispunjava proročanstvo dano po proroku Zahariji: Klikni iz svega grla, Kćeri sionska! Viči od radosti, Kćeri jeruzalemska! Tvoj kralj se evo tebi vraća: pravičan je i pobjedonosan, ponizan jaše na magaretu, mladetu magaričinu. (9,9) Isus se ne ustručava tražiti pomoć od svojih učenika, kao što se ne ustručava, u svojoj poniznosti, jahati na magaretu, čime je ostavio prepoznatljiv znak i poruku, kako svojim suvremenicima, napose stanovnicima Jeruzalema i mnogim hodočasnicima, tako i nama vjernicima u suvremenom svijetu koji hodimo svojim hodočasničkim putem prema kraljevstvu Božjemu.
Doista za mesijanski ulazak u Jeruzalem trebalo mu je jedno seosko magare, te pratnja skromnih ljudi poput galilejskih ribara. Osim toga zbor onih koji su mu izricali mesijanske počasti i hvale bio je sastavljen od običnog vjerničkog puka. Ovaj skromni ulazak je u kontrastu sa osjećajem za veličinu i uzvišenost koji je pružao Jeruzalem kao grad, pun oholosti i samodostatnosti. Jeruzalem je uistinu, gajio nadu u dolazak drugačijeg mesije, ne običnog tesarova sina iz Galileje, nego nekog slavnog i moćnog Božjeg poslanika. Mesijanska očekivanja nosila su pečat političkog oslobođenja, gospodarskog gospodstva nad drugim narodima, te kulturološke nadmoći nad uljudbom svoga vremena koja je stvarala pukotine i na tkivu njihova nacionalnog i vjerskog bića.
U svemu tome sadržana je poruka nama, kako ni mi ne bismo gajili krive nade i čekali nekog krivog mesiju, ne shvaćajući da je Mesija Božji došao i da nam je negdje u blizini, samo ga trebamo prepoznati. Mi kršćani smo pozvani poput onoj jednostavnog puka skrenuti pozornost našem društvu koji gradi svoju budućnost kao Jeruzalem nekada, u samodostatnosti i izvanjskom ostvarenju svih želja i očekivanja. Takav grad nije Božji grad, takav grad nije mesijanski grada. Takav ohol duh i oholo društvo ne mogu primiti Mesiju, nego ga samo razapeti i žrtvovati, navodno, za dobrobit koja nije ništa drugo nego laž i obmana. Poput ljudi koji staviše Gospodinu na raspolaganje magare i haljine, i mi smo pozvani staviti mu na raspolaganje svoju skromnosti, te se mi sami staviti njemu u službu, kako bismo omogućili da se njegov mesijanski osloboditeljski zahvat dogodi i za nas danas. Zato ni danas ne smijemo graditi društvo zatvoreno za Mesiju, društvo koje ne prepoznaje njegovu mesijansku ulogu, društvo koje ne uči od njegove poniznosti.
Ni danas nemamo pravo na skučeni mesijanizam zatvoren u izvanjske tradicije i ljudske okvire razmišljanja i ostvarenja. Jer takav ljudski mesijanizam ne jamči dolazak i prisutnost Boga u našem društvu. Radije se otvorimo Kristovu dolasku na cjelovit i vjerodostojan način, kako bismo u svome društvu posvjedočili radost kojom nas je ispunio njegov dolazak. Prostrimo pred njim svoje duše u poniznosti i jednostavnosti, kako bi nas on svojim prolaskom i dolaskom u naš Jeruzalem posvetio, te kako bismo i s njime gradili ovo društvo kao sveti grad Božje prisutnosti. Zahvalni za njegov nesebični dolazak među nas ljude, prigodom kojeg se nije ustezao ni muku podnijeti, od srca mu zdušno kliknimo: Hosana! Blagoslovljen onaj koji dolazi u ime Gospodnje!