29. nedjelja kroz godinu – C
Ne samo u društvu našega vremena, nego i u mnogim prethodnim društvima bilo je kočničara zdravih odnosa među ljudima, te ostvarenja temeljnih ljudskih prava. Nekada je to bila samovolja careva i gospodara, a danas to može biti preuzetnost bogataša i velikoposjednika, kao što može biti i tromost činovnika u državnom aparatu kojima su osobe što dolaze sa svojim zahtjevima tek brojevi. Zato se često zna reći da ovo naše društvo nema većeg protivnika od birokracije na svom razvojnom putu. Često takav aparat ne služi svojoj svrsi, nego onima koji su se u njemu uhljebili, a trebali bi biti poticatelji napretka i dobrobiti svojih građana. Ono što je nekad bila samovolja moćnog pojedinca, to je danas birokracija kojoj se odavna naviješta nesmiljeni rat, a ona uvijek uspijeva ostati neporažena i nametnuti se u novom obliku. Ovaj nepomični, bezlični, neosobni, a često i iskvareni aparat, iza kojeg stoji hrpa legalista, a kojima je najbitnije od svega da se nalaze na „državnim jaslama“ djeluje negativno na stanje cjelokupnog naroda i društva, pogotovo ako uz to očekuju dodatno nezakonitu nagradu u vidu onog svakodnevnog mita. Kad se čovjek nađe pred takvim ljudima i takvim aparatom, onda spontano reagira popuštajući u svom dostojanstvo i načinu života. Koliko je samo onih koji su, jer „ne mogu glavom kroza zid“, odlučili nekome ‘turiti kuvertu u ruku ili džep’, te tako riješiti svoje administrativne probleme i ubrzati potrebne procese. Koliko samo predmeta ‘zapne’ negdje u ladicama birokrata i nikad ne dolazi na dnevni red, dok se ne nađe netko, tko će nečim ‘požuriti’ rješavanje istoga. Malo tko zadrži svoje dostojanstvo i svoj ponos nastavljajući pošteno, pa što bude. A nakon što se, manje-više svi tako ponašamo, ne znam zašto se čudimo da onda i oni na vrhu čine isto, no stvarna je istina da kritička masa našeg društvenog korpusa nije dovoljno kritična, nije dovoljno ponosna, da izvrši promjene svojim dostojanstvom i poštenjem. Istina, to nije lako i za takvo što hoće se čvrsta vjera u Boga, znajući kako je on pravi gospodar budućnosti, te kako on sve izvodi na dobro.
Sličnih birokratskih problema imala je udovica iz evanđeoske prispodobe. Naš Gospodin Isus očito je bio svjestan poteškoća maloga čovjeka koji se teško uspijeva izboriti za pravdu pred velikima i moćnima birokratskoga duha, te zato priča ovu prispodobu kojom ističe snagu upornosti nezaštićene udovice. Takvu snagu stavlja za primjer i uzor svim slušateljima, napose vjernicima koji bi se trebali svakodnevno susretati u molitvi sa svojim Ocem. Isus nije htio reći da je Bog neka vrsta nepravednog i bezočnog suca koji se ne zauzima za malene, nego je preko jedne životne situacije htio potaknuti vjernike na zauzetiju i žarču molitvu, prispodobljenu upornosti sirote udovice koja je tražila priskrbiti si dužnu pravnu zaštitu. Ovom prispodobom Gospodin je htio u nama proizvesti višestruku i višeznačnu antibirokratsku revoluciju. Kao prvo uči nas kako molitva nije birokratska obveza prema Bogu, a mi kršćani najčešće se baš tako postavimo prema njoj, te molimo samo da ‘odradimo’ svoju obvezu ili pak da osiguramo neku dobrobit ili blagoslov. Rijetko molimo zdušno iz srca, uporno i s ljubavlju kao što djeca znaju moliti svoga Oca, koji im jedini može dati što im treba. Bog nije birokrat koji bi nas prisiljavao na ponižavanje, kao što zlobni i zločesti sudac čini s udovicom. Naprotiv, on je Otac koji od nas očekuje žar srca i molitve jer im samo može dati svoje darove samo onda ako i kad ih traže. Bog je Otac koji očekuje od svoje djece stav iskrenog molitelja, a ne birokrata, pogotovo ako nam toliko smeta ta štetna pojava u društvu i međuljudskim odnosima. Stoga naš život pred Bogom ne bi smio biti legalistički, nego sinovski. Ne bismo smjeli niti zamišljati vjerski život kao birokratski odnos u kojem smo dužni nešto učiniti, odraditi, zadovoljiti zakon i obvezu, umjesto spoznaje kako se radi o trajnom rastu duha u Duhu, te istinskom djetinjem pristupu Ocu. Naš nedjeljni susret ne bi smio umjesto prisnog razgovora postati formalna obveza, kao ispunjavanje neke naredbe ili pogodbe, umjesto da bude radosno zajedništvo s onim koji nas svojom ljubavlju drži i osvježava. Bog nije birokrat, te ni on, kao ni mi, ne voli birokraciju i činovnički odnos prema svojoj djeci, niti od svoje djece. Zato molitva za nas kršćane nije birokratska obveza, premda jest svakodnevna obveza, i kamo sreće kad bismo je prihvatili i kao životnu ‘obvezu’ bez koje ne želimo i ne možemo provesti dan. Bog nije birokrat, ali očekuje da molimo, da s njim proživljavamo zajedništvo, da ga dozivamo u pomoć i zaštitu, jer u molitvi najbolje shvaćamo za što se trebamo raspoložiti i koje sadržaje tražiti. Gospodin ne odgađa ‘našu stvar’ iz birokratskih razloga. On se, naprotiv, brine da naš predmet što prije dođe na dnevni red i da se usvoji za dobrobit svih. Njemu u tom smislu nije potrebna naša molitva, nego potiče našu svijest kojom mi bolje shvaćamo svoje mogućnosti i ciljeve. Kao što pravna zaštita u ljudskom sustavu ne prolazi bez upornog traženja, slično je i s Gospodinom, s time da iskrenom molitvom ne trebamo mi njega umilostiviti i odobrovoljiti, nego, naprotiv, pokoriti svoju birokratsku ćud i bezbrižnu narav koja tek formalistički uspostavlja odnos s njime.
Tek antibirokratskim stavom pred Bogom stječemo jamstvo za pobjedu protiv birokracije u svakodnevnom životu. Kao što nam je u molitvi izbjeći birokratsku zamku, tako nam je izbjeći tu istu zamku i u svakodnevnom življenju. Jer ako nam toliko smeta birokratski aparat, onda bismo trebali imati dovoljno snage napraviti raskid s ponašanjem koje ga jača, što možemo samo ako je u nama snažna Božja prisutnost koju ostvarujemo molitvom. Samo ako samo iskreni tražitelji pred Bogom, on će nam dati snage i pred ljudima, te će našu stvar okrenuti na dobro već sada, u dolini suza kojom prolazimo, dok ne prispijemo do njezina potpunog ostvarenja u životu vječnom.
