19. nedjelja kroz godinu – B
Riječi današnjega Evanđelja otkrivaju nam jednu raspravu u kojoj se našao naš Gospodin nakon što je umnožio kruhove i ribe i nahranio veliko mnoštvo ljudi. Znamo iz dijela koji prethodi ovom odlomku da im je Isus predbacio da ga traže samo poradi zemaljskoga kruha, a ne jer su osjetili da bi ga trebali tražiti radi njega samoga. Tako umjesto da traže njega koji je kruh koji je s neba sišao, oni su žudili za zemaljskom hranom. To je bio dovoljan povod da počnu mrmljati suprotstavljajući mu se i odbijajući prihvatiti njegovu riječ. Ne samo da su tako bili nezahvalni prema njemu, nego i neuviđavni prema sebi samima i svojim duhovnim potrebama koje je mogao zadovoljiti samo Bog.
Ne samo onda, nego se i danas ljudi gotovo na istovjetan način odnose prema Bogu. Mnoštvo je nezadovoljstva, mrmljanja i odbijanja Boga i njegova nauka, a ne vidimo sebe i svoju duhovnu lijenost da se mi pokrenemo sukladno njegovoj riječi. A za mrmljanje pronalazimo kojekakve izlike i izgovore. Današnji čovjek doista radije dopušta da svatko izrekne svoje mišljenje bez utemeljenja, i da čuje tolika ljudska mišljenja, nego da prione uz nauk Božji i da prihvati onoga koji je s neba donio taj nauk. Daje za pravo svakome, pa i onome vrlo neupućenome, da govori o Bogu i Božjem svijetu, ali ne dopušta da Bog izgovori istinu o našemu svijetu i životu. Naša suvremena uljudba kao zarazu širi takva uvjerenja sve s ciljem da ukloni čvrstoću i jasnoću nauka Božjega iz društva, a da čovjeka prepusti na milost i nemilost ljudskih mišljenja, najčešće izobličenih i izopačenih. Kao da bi čovjeku i čovječanstvu bilo u interesu da mu o bitnim stvarima svatko priča što hoće, širi mišljenja bez pokrića, daje pravo za neutemeljene stavove. Kao da je sve to prihvatljivije i čovjeku korisnije od istine koju je Božji Sin donio s neba nama na korist i spasenje.
I danas ljudi mrmljaju kad im se sa svom jasnoćom navješta istina koju nam je Isus objavio, kad ih se poziva otvorenije i snažnije na Božji put, kad ih se poučava da ne troše previše snage i energije na ljudske stranputice, na zemaljske sitne strasti i užitke, umjesto da prionu uz ono bitno u životu. Kao da se ljudi boje ili ne žele poći tim putem svjesno, voljno i korjenito. Kao da ne žele svoj život uložiti u ono bitno i neponovljivo zajedništvo s Bogom, bojeći se da im život s Bogom ne uskrati njihovu ljudsku viziju i prizemljeni način života.
U tom smislu bunimo se i mrmljamo mi ljudi na Boga čim nas on želi poučiti i dati našem životu novi smjer, nove vrijednosti. Čim on želi uzdići naš život u božansku dimenziju, mi se tome opiremo i ne želimo da nas povede k uzvišenome, već se radije valjamo u zemaljskoj kaljuži. A za uzvrat se klanjamo ljudskim božanstvima i kojekakvim idolima.
Ostajemo žrtve svojih ljudskih poimanja radije nego da postanemo učenici Božji. Štoviše mrmljamo protiv Boga kad nas pokušava poučiti i ne prihvaćamo njegova Sina koji nam je donio taj neponovljivi uzvišeni nauk na zemlju. Ponašamo se i dalje kao da nitko ne pozna što je to Božji život i njegova istina o našem životu, te ne prihvaćamo da je on s neba sišao i poučio nas pravome životu.
Prihvaćamo da postoji neki Bog na nebu ali mrmljamo protiv onoga koji je sišao na zemlju da nas pouči životu. Njega ne prihvaćamo tako lako kao kriterij i mjeru svoga života. Dobro nam dođe Bog o kojem ćemo mi razmišljati, natezati se, domišljati i prepirati, ali nam ne odgovara Bog koji će nama govoriti o našem životu i za naš život, pa protiv takvog mrmljamo, bunimo se i žalimo.
No vrijeme je da prestanemo mrmljati i da doista postanemo poslušni učenici Božji. Isus nas je tome poučio i na to nas poziva, a u našem interesu je da prionemo uz njegov božanski nauk otvoreno i zdušno, sebi i mnogim drugima na spasenje.