12. nedjelja kroz godinu – B
Hvali more, dr’š se kraja, izreka je koju redovito koriste oni koji nisu veliki ljubitelji plovidbe i mora, pogotovo kad je more nemirno. Ista ova izreka može se primijeniti kako na cjeloviti ljudski život, tako i na život vjere kao njegov sastavni dio. Kao ljudi svjesni smo da smo obilježeni imperativom prijelaza preko određenog mora shvaćenog kao prepreke. Obilježeni smo imperativom koji Isus izgovara u današnjem Evanđelju: Prijeđimo prijeko! Poziv koji je on njima uputio da prijeđu preko Galilejskog mora, simbolički se može primijeniti i prenijeti na neizbježni imperativ ljudskoga života kojim čovjek traži svoje ostvarenje, jer svaki čovjek živi svoj život kao biće prijelaza ili propasti. Oni koji istinski vjeruju, žive kao bića prijelaza na drugu stranu, a oni koji ne vjeruju, žive svoje postojanja kao propast i potop u dubine mora beznađa i ništavila nakon dužeg ili kraćeg razdoblja života.
Nije rijetkost, međutim, da mnogi od onih koji sebe nazivaju vjernicima žive svoju vjeru držeći se spomenutog principa: hvale more, ali se ipak drže kraja i materijalnih sigurnosti, prizivlju se na to da su vjernici, ali se nisu odvažili poći na more života, a još manje da bi na svoju lađu pozvali Isusa. Mnogi će reći kako vjeruju, ali u biti drže se po strani od potpunog povjerenja i predanja Bogu. Hvalit će se kako su kršteni i primili sve sakramente, a bit će daleko od toga da s Isusom uspostave prisan i osoban kontakt. Njih bi se moglo prispodobiti onima koji uđu na Kristovu lađu, ali ponesu vlastiti pojas za spasavanje, ili pak žele se popeti na njegovu lađu ali se vežu konopima vlastite sigurnosti za obalu da ih slučajno ta lađa ne ponese na obalu. Ili bismo to mogli usporediti s onima koji se voze autom, ali su za svaki slučaj povukli ručnu kočnicu: govore da idu s Isusom, ali u konkretnom životu koče u vlastitim slabostima, grijesima, nedosljednostima iz straha da im ne bude previše neizvjesno ili riskantno živjeti dosljedno s Isusom.
Međutim, bez obzira što mi kao ljudi tražili mir i smiraj, ipak je svaki život obilježen nemirima. Kao što su se lađice u današnjem evanđeoskom odlomku našle u nemirnom moru, tako je i svaki ljudski prijelaz obilježen nemirom. Pa i kad ostvarimo neko svoje idealno ili zamišljeno stanje, u nama sigurno gori nemir strasti, uzvitlanost požuda, vatra slabosti, te ne ostvarujemo nikad potrebni mir duše kojem u dnu bića težimo. Samo ako Isus smiri nemirno more života, možemo mirno ploviti. Jer htjeli mi to ili ne, more života je uvijek nemirno, ma koliko se mi trudili pronaći mir i sigurnost, bilo da tražimo zadovoljstvo i smiraj u zemaljskim datostima i ostvarenjima, bilo da tražimo u onim intelektualnim.
Ljudsko stvorenje je uvijek obilježeno nemirom, s time da u njemu može postojati onaj sveti nemir i onaj grešni nemir, pa smo tako uvijek na nemirnom moru. A more života je uvijek nemirno i nesigurno, čak i onda kad smo uvjereni kako smo čvrsto privezani za komadić svoje ljudske sigurnosti, jer jednog dana će nas i s nje otrgnuti. Dok kao ljudi tražimo neku svoju zavjetrinu ili čvrsti vez, dotle vjera pretpostavlja dinamičnu plovidbu s Kristom na nemirnom moru, jer smo upućeni i protegnuti prelasku na drugu stranu.
Stoga ne preostaje nego uputiti se na more života s Kristom na svojoj lađi. Jedino on može dati stvarnu sigurnost i zajamčiti siguran prijelaz na drugu stranu, kao što nam to svjedoči današnje Evanđelje. U njemu je sigurnost protiv naše malovjernosti i malodušnosti što nas prati u strahu za vlastitim životom. Neka nas njegova riječ i prisutnost ohrabri za snagu dosljedne vjere, jer on ne će dopustiti da poginemo. Budimo stoga ustrajni i dosljedni u povjerenju prema njemu, da nas dovede u sigurnu luku vječnog spasenja
