Uskrsno bdijenje – 2010.
Ljudski život je borba i o tome nikakve dvojbe nema. A borimo se za kojekakve sadržaje i ciljeve koje smo kao ljudi sebi postavili, bilo dugoročno bilo kratkoročno, bilo da se radi o bitnim ili nebitnim stvarima. U mnoge od tih borbi ulažemo toliku snagu i energiju, za mnoge se od njih borimo zdušno, tražeći što je moguće veći broj pristaša, sljedbenika i saveznika. Jer mnoge od tih borbi su borbe za pravednu i svetu stvar, te o njima ovisi i određeni napredak i dobrobit društva, a njihov uspjeh ovisi o broju podupiratelja i opravdanosti njihovih zahtjeva. Ali, između ostaloga, postoje čak i one krvave i političke, postoje socijalne i terorističke borbe, a mnoge od tih borbi ovise o snazi naoružanja, gospodarskoj moći i diplomatskoj umješnosti. Mnogo puta se u povijesti znalo dogoditi da slabiji protivnik nadvlada jačega, kao što se znalo dogoditi da neka vojska izgubi mnoge pojedinačne borbe, ali pobijedi onu presudnu i time dobije cijeli rat.
U takvim terminima možemo sagledati i Isusovu smrtnu borbu na Veliki petak, borbu koja je bila krvava borba silnih moćnika protiv nedužna i nezaštićena čovjeka. Bila je to borba u koju je Isus ušao goloruk protiv naoružanog protivnika. Štoviše, išao je sam protiv tolikih protivnika koji su se udružili u saveze i prijateljstva, jer ih je zbližila borba protiv njegovih stavova i navještaja. Bila je to borba u kojoj su postojali mnogi religiozni, politički, društveni i gospodarski razlozi koji su je pravdali. Bila je to borba u kojoj se diplomacija Zloga odlučila za rat i prolijevanje krvi, jer je, uvjerena u svoju moć, mislila da će tako najlakše ušutkati protivnika.
No nakon kalvarijske bitke kad je neprijatelj mislio da je konačno pobijedio, Krist Gospodin je u tišini groba, vodio onu posljednju i presudnu bitku, nepoznatu njegovim protivnicima. Njegovim izdahom u smrtnoj borbi činilo se da su sve nade u spasenje pokopane u grob, tako da ni njegovi učenici nisu ni slutili da prava borba sa smrću predstoji nakon svih borbi vidljivih ljudskom oku. Nakon spomenute smrtne borbe na Veliki petak nitko više nije mogao vjerovati da posljednja riječ života još nije izgovorena, da posljednja bitka još nije dovršena. A ipak bilo je upravo tako, jer Isus niti položen u grob nije priznao poraz, nego je nezaustavljivo kročio prema pobjedi.
Tišina koja je nastala njegovim polaganjem u grob, bilo je samo zatišje pred oluju. Tama koja se spustila na zemlju, bila je samo privremena tama da bi ljudi jasnije uočili sjaj Božjega svjetla. Štoviše, sjaj onog Svjetla istinskoga koje svijetli svakome čovjeku. Hladnoća koja je počela obuzimati svijet, a prijetila je da potpuno zaledi počivalište ljudskih tijela, bila je potrebna da bi ljudi osjetili žar božanske vatre koja je buknula na zemlji.
U večerašnjem bdijenju, majci svih bdijenja, slavimo stoga konačnu Božju pobjedu u svijetu. I dok smo čitali starozavjetna čitanja, mogli smo razaznati kako je od samoga početka Bog morao u borbu protiv sila zla koje su mu htjele istrgnuti svijet iz ruke, a napose su htjele strovaliti u smrt čovjeka kao krunu svega stvorenoga. Mogli smo na neki način osjetiti da je u takvim okršajima Bog izlazio uvijek i kao vječni gubitnik, jer ga je redovito njegovo stvorenje napuštalo. Pa i povijest naroda Izraelova svjedočila je o brojnim Božjim neuspjesima, jer se narod uvijek odmetao od svoga Boga. Dok se Stvoritelj borio da čovjeka sačuva od Zloga i od grijeha, od ropstva, nepravde i potlačenosti, morao je uvijek, kao vječni gubitnik, ostati po strani i promatrati kako njegov narod, naraštaj koji je za se izdvojio, nanosi bol i poraze njem – svome Tvorcu i Ocu. Koliko je samo udaraca primio, koliko je samo poraza pretrpio, koliko li bitki izgubio, a opet da nikad u svemu tome ne zaniječe sebe, svoju ljubav i vjernost. Premda je imao dobrih boraca u svojim redovima, ipak nikad njihova pobjeda nije bila konačna i presudna, pa se razočaranje i tuga ponavljalo iz naraštaja u naraštaj.
Nije zato čudo da je odgađao sve za onu konačnu bitku koja se imala odigrati u noći od Velikoga petka do uskrsnoga jutra u tišini Isusova groba. No ovo je bila bitka nad bitkama i majka svih bitki, jer je Bog u nju poslao samog svoga Sina, odraz svoje slave i otisak bića, savršeni iskaz svoje ljubavi. Poslao je onoga koji osim vjernosti Ocu i neizmjernog predanja nije posjedovao ništa drugo, koji je, i dok je na križu izdisao, svoj duh predao u ruke Očeve. Ova sveta noć je noć sjećanja na ovu najveću Božju bitku za čovjeka u kojoj se naš Gospodin našao sam, oči u oči, s posljednjim neprijateljem, najsnažnijim slugom onog oholog starog Neprijatelja – Zmije. Ova sveta noć je bila noć uzvišene borbe u kojoj pobjeda nije ovisila o broju protivnika, nego o snazi života koji izvire iz Boga. A Kristova sveta borba u grobu nije bila borba očajnika, nego borba pobjednika koji je svjesno ušao u grob i pobjednom snagom iz njega izišao. Bila je to borba u kojoj je i sama smrt bila zatečena događajem uskrsnuća i potom zatočena u njegovu grobu.
Zato slavimo Boga u svojim srcima dok se kotrlja kamen s Kristova groba iz kojega nam se otvara novi život! Slavimo vlastitim životom njegovo uskrsnuće, jer se on za nas izborio i izvojevao ovu neizrecivu pobjedu! Neka tišina ove svete noći urodi radosnom pjesmom hvale i živim svjedočanstvom vjere. Neka Božje svjetlo rastjera tamu naših sumnja. Neka hladnoću duša obavijenih mlakošću zagrije vatra života koja je planula Kristovim tijelom. Budimo novi naraštaj izišao iz Kristova groba sposoban živjeti i u svome tijelu nositi Kristovu uskrsnu pobjedu šireći oko sebe sjaj njegova svjetla i noseći žar nepobjedivog života. Budimo naraštaj Kristovih pobjednika koji u svojem tijelu vojuju Božji boj protiv smrti, zla i grijeha, da bismo tako zajedno s njime bili suukopani u smrt, da bismo zajedno s njime raspeli starog čovjeka, te učinili da ovo naše grešno tijelo može zaživjeti novom snagom. Budimo pobjednici koji umiru grijehu, a žive Bogu u Kristu Isusu, Gospodinu našemu, nepobjedivom pobjedniku protiv grijeha i smrti, koji živi i kraljuje u vijeke vjekova. Amen.
Ići putem uskrsnuća
Uskrs – 2010. (danja)
Moramo priznati da se kao ljudi neobično mučimo spoznati Uskrsloga, te upiti snagu uskrsnuća u svoje krhko tijelo i unijeti je u postojanje. Uglavnom smo pritisnuti kojekakvim teretima da i ne vidimo stvarne učinke Kristova spasenjskog djela. Tražimo mnogo toga na zemlji, na zemaljski način i radi zemaljskog življenja, a zaboravljamo da bismo se trebali posvetiti onom nebeskom i uzvišenom gdje nas čeka pravo ostvarenje.
Sličimo Mariji Magdaleni i dvojici apostola koji u uskrsno jutro odlaze na Kristov grob, ali nemaju snagu razumjeti što se dogodilo, jer događaj uskrsnuća nadilazi ljudski um i sposobnosti. Pokušali su prizemljeno, u okviru svoga dometa, shvatiti što se dogodilo s Isusovim tijelom, no njihov prvotni zaključak je bio samo jedan, a izrekla ga je Marija Magdalena: Uzeše Gospodina iz groba i ne znamo gdje ga staviše. Tek kad su spremni povjerovati, to jest uzdići pogled prema nebeskim vrijednostima, kad pokušaju izvesti zaključke sukladne Božjim obećanjima, tek onda se događa preokret u njihovim životima. Ali taj preokret traži da i sami promatraju život iz drugog kuta gledanja i da žive nošeni vrijednostima Isusove muke i smrti.
Tako i mi kao vjernici pokušavamo prodrijeti svojim ljudskim sposobnostima i darom vjere koju nam dade Gospodin, no ne polazi nam za rukom uvijek biti uvjereni i uvjerljivi dok se pitamo o njegovim sadržajima i poruci. I dok se mučimo jer u ruci ne držimo nikakav opipljiv dokaz njegova uskrsnuća, poput apostola i Gospodnjih učenika najprije tapkamo u mraku, dok nas on ne povede putem uskrsne vjere. A kako je otajstvo uskrsnuća nedjeljivo od otajstva njegove muke, tako je isto nezamisliv i danas na Uskrs, svaki hod koji ne bi vodio preko Velikoga petka i Kalvarije. I apostoli su zato, da bi uzvjerovali u stvarnost njegova uskrsnuća, morali najprije poći na Kalvariju gdje su se osvjedočili da je grob prazan. Isto čeka i nas, ako želimo sigurnost i snagu uskrsnuća nositi u svome tijelu. Na to nas poziva i sv. Petar riječima: «Ta na to ste i pozvani, jer je Krist trpio za vas i ostavio vam primjer da idete stopama njegovim» (1 Pt 2, 21). I apostoli su morali na mjesto Isusove muke i smrti s kojeg su pobjegli i koje je unijelo toliko zbrke i zabune u njihove živote. Samo tamo su se mogli osvjedočiti o zbiljnosti riječi kojima je nagovijestio zbivanja koja su se dogodila na Veliki petak. Samo tamo su počeli razumijevati da je Krist Gospodin i njih pozvao na mučenički život, na patnju i križ, te da samo tada, nakon toga, mogu razumjeti njegovo uskrsnuće.
Živeći u naraštaju koji traži samo lagodnosti i užitke, koji izbjegava patnju, muku i križ, suočavamo s istom poteškoćom i mi vjernici. Dionici smo kulture i ozračja svoga vremena, te ne možemo zanijekati da i na nas ne utječe mentalitet ovoga svijeta koji nas vuče samo zemaljskom, koji nas tjera od Kalvarije, koji nam naviješta život slave, što bismo mogli reći: život uskrsnuća bez patnje, križa i umiranja. Svakodnevno se suočavamo sa svojom površnošću uslijed koje slijedimo toliko površnih tragova koji su ostavljali blijede i krive tragove u ljudskoj povijesti, no ljudi su ih sebi predstavljali idolima koje valja slijediti. Nalazimo se u mentalitetu i svijetu koji bi Kristov život i hod htio prikazati toliko površno, kao da nije ostavio stvarnih dubokih tragova na putu kojim je pošao, dok on najbolje zna da su njegovi tragovi bili obilježeni krvlju njegovom i urezani drvom križa tamo kuda je prošao. Ovaj svijet nas drži u strahu od življenja kao i apostole u zatvorenoj sobici, te se bojimo, ne samo poći putem uskrsnuća, nego se još nismo uputili niti prema Gospodinovom grobu.
I kao što su apostoli morali odagnati sve opsjene i strahove, te se suočiti s istinom uskrsnuća, jer je trag života i smrti Isusove bio toliko upečatljiv, ni nama nema drugog puta nego snagom uskrsnuća razgoniti sve varke i opsjene koje nas prate na putu. Slaveći Kristovo uskrsnuće ne možemo se ne sjetiti da je ono usko vezano uz otajstvo muke i smrti, jer put prema uskrsnuću neminovno vodi najprije na Kalvariju prema Kristovu križu i praznom grobu u blizini mjesta razapinjanja.
Krist Gospodin je za nas trpio i uskrsnuo da nam ostavi jasni i čvrsti trag, ali trag koji ne pronalazimo zacrtan u zemaljskoj prašini ljudskim stopama, nego po vjeri u srcu tragovima koje je sam Bog ostavio u njemu. Gospodinove noge nisu ostavile prolazan i površan trag na zemlji. On je kao Bog ušao u cjelokupnu stvarnost čovjeka i bio potpuno čovjekom. Do kraja je zagazio u tu stvarnost ne samo utjelovivši se, nego i prihvaćajući muku i smrt. Nije bio promatrač ljudske povijesti i ljudskog života, nego njezin aktivni sudionik. Naučio nas je nositi svoj križ da nam se ne dogodi raskorak teorije i prakse, života i vjere zbog ljudske površnosti. Uskrsnuo je da bi nas krsna voda mogla preporoditi njegovom milošću i dati nam snagu dosljednog kršćanskog života i djelovanja. Trag njegovih stopa koji nas je vodio na Kalvariju, uskrsnućem je trajno zapečaćen, te ostaje nepromjenjiva trasa koja vodi u život. Gazeći u njegove stope, gazimo putem vjere prema vječnosti, slijedeći njegov primjer, pa i onda kad prije toga prođemo kroz patnju i muku.
Uskrs je događaj koji nas tjera da korjenito zagazimo u stope Gospodinove, da u ovom svijetu u kojemu kruže oblaci bezakonja i površnosti, pokažemo vjernost sve do mučeničkih dimenzija. Ako i sami želimo doći do uskrsnuća, ako želimo osjetiti njegovu iznimnu snagu, ako želimo doživjeti da nas je Bog učinio svojom djecom, onda naše traženje mora biti usmjereno drugamo u odnosu na površno ljudsko življenje. Pođimo, stoga, stopama Uskrsloga tamo gdje on to od nas traži, preobražavajući svijet novim i dubljim razlozima življenja. Prignimo se, poput dvojice apostola, i uđimo u Kristov grob, a potom onda tražimo ono što je gore, onaj uzvišeni život koji je Gospodin i za nas pripravio, da bismo već sada dali doprinos i pridonijeli preobrazbi društva u kojemu živimo, a u kojemu kruta realnost življenja gotovo da ne dopušta pristup Kristovoj uskrsnoj prisutnosti. Vrijeme koje nam je Gospodin dao nije vrijeme za malodušnost i strah, nego je vrijeme našeg i tuđeg uskrsnuća koje ostvarujemo slijedeći trag Uskrsloga. Mi smo, braćo, na uskrsnuće pozvani, a ne da tapkamo u mjestu, u tami, gdje iza nas ostaje samo zemaljski trag. Slijedimo svoga Gospodina i ostavimo iza sebe na zemlji trag što vodi put neba, u uskrsnuće i život vječni, gdje nas Uskrsli čeka u slavi, u životu koji nema zalaza. Amen.
