2. nedjelja kroz godinu – A
U današnjem evanđeoskom odlomku imamo jednu zanimljivu tvrdnju Ivana Krstitelja koji izjavljuje: Ja ga nisam poznavao, ali baš zato dođoh i krstim vodom da se on očituje Izraelu. S jedne strane govori o svom neznanju, to jest o nepoznavanju Mesije, a s druge strane o tome kako je našao načina otkriti tko je Mesija i učiniti da se očituje narodu. Ivanova zadaća nije bila tako jednostavna kad se sjetimo samo tolikih samozvanih mesija koji su sebi prisvajali mesijanski naslov. Trebala mu je snaga Duha kako bi razabrao tko je tko. Trebao je neke objektivne kriterije prepoznavanja da upravo ovoga koji se nije hvali ni bučao kako je on Mesija, spozna kao Mesiju i javno očituje. Upravo jer ga nije poznavao, morao je tražiti objektivne kriterije prepoznavanja koji će i njemu samome dati sigurnost da nije rukom pokazao prema pogrešnome, te bi onda bio krivac zavođenja naroda na krivi put. Takvu nepristranu sigurnost Ivan je imao po krštenju koje je dijelio, kao što veli: dođoh i krstim vodom da se on očituje Izraelu. Krštenje obraćenja i pokore bilo je snažno sredstvo razlučivanje pravoga od lažnih mesija, a isto tako i pretpostavka kako bi ga potom on mogao očitovati drugima. Ivan je krštavao, a to je značilo da je činio pokoru i pozivao narod da se krsti krštenjem obraćenja i pokore, kako bi mogao uočiti onoga koji dolazi kao Jaganjac i kako bi imao snage prihvatiti ga i poći za njim. Mada nije poznavao Mesiju osobno, Ivan, kao Božji čovjek, dobro je znao, snagom Duha Božjega, čime se Mesija morao odlikovati, to jest kako je trebao biti skroman i ponizan poput janjeta, kako bi dao svoj život kao otkupninu za ljude. Zato je mogao odbaciti svakoga onoga tko je dolazio s nekim drugim oblikom mesijanizma.
Ivan je tako primio očitovanje Duha koje ga je poticalo da sva svoja životna traženja usmjeri prema Bogu, prema onome koji ima doći u naš život. Još prije nego je upoznao Isusa licem u lice, njegovo djelovanje prožeto Duhom, bilo je osmišljeno time da uz dužni napor ukazuje na Božje znakove u svijetu, te je time bio u službi očitovanja Božjega u svijetu koje je išlo svojoj punini. Zato je on krstio ispirući savjesti pokorom, kako bi njegovi sunarodnjaci koji su ga slušali mogli primiti očitovanje, u protivnom je Božji pohod mogao biti neprimijećen. Učeći druge i sam je morao znati po čemu prepoznati Mesiju, a kriteriji prepoznavanja bili su mu Božji dar koji je mogao primiti samo ako je držao do kreposna života, do pokore i obraćanje, do Božje riječi i objave.
I mi kršćani smo u sličnoj situaciji kao i Ivan, a isto tako nam je povjerena i ista zadaća kao i njemu. Nitko od nas ne poznaje Gospodina do kraja, savršeno, pa ni oni koji posjeduju iznimnu teološku spoznaju, ne poznaju ga na način na koji ga poznaje Otac nebeski. Zato smo i pozvani ići smjerom upoznavanja njegove osobnosti i značenja za nas. Pozvani smo njegovu otkrivanju pristupiti sa svom ozbiljnošću kojom je pristupio Ivan Krstitelj, koji ga nije poznavao, a trebao ga je objaviti, jer ga i mi kršćani moramo očitovati našemu narodu.
Da nam Krist ne bi promakao i izmakao izvan dometa naše spoznaje, a to se može dogoditi ako ga ne spoznajemo iz dana u dan dublje, onda smo pozvani na duhovnu ozbiljnost koja počiva na zbiljnosti Božje prisutnosti i svijetu. Krist je došao i prisutan je u Crkvi i u svijetu, ali ako ga ne tražimo životom, ako se iz dana u dan ne obraćamo, nego živimo površnim životom poput svih ostalih ljudi, onda ga ne možemo niti uočiti, a kamoli spoznati u punini njegove osobnosti i poslanja. Ako kao vjernici ne napravimo onaj temeljni korak posluha i ne počnemo živjeti duhovnim životom na koji nas Bog priprema i koji od nas očekuje, opasnost je da proživimo život kao kršćani, no bez stvarnog uvjerenja kako smo otkrili Mesiju i očitovali ga sebi i svijetu, što bi doista bila golema tragedija. Živeći intenzivno poput Krstitelja, u trajnom naporu osluškivanja glasa Božjega i primanja snage Duha, ostvarujemo pretpostavke susreta s onim koji je Jaganjac Božji, to jest naš Spasitelj. Samo slijedeći Božji glas i ostvarujući se sukladno njemu razumijevamo koliko je Božja objava velika, koliko je svaka njegova riječ ispravna i dragocjena. Tako primamo očitovanje koje nas uvodi u ono unutarnje ostvarenje kroz razumijevanje tajne života. Shvaćajući kako Bog za nas ljude ima odgovore na naša životna traženje, postaje prvo očitovanje Isusa u našem životu, a da ga još i ne znamo potpuno, kako se dogodilo i Krstitelju. Pronalazeći potvrdu kako je sve što je Bog objavio i obećao doista istinito i odgovara ljudskim potrebama, te uočavajući kako nam je potrebno Božje spasenje prema kojem smo upućeni, imamo pretpostavke za spoznaju Isusa Krista.
Zato život nas krštenika, krštenih krštenjem Gospodinovim, pretpostavlja i Ivanovo krštenje pokore, pri kojem se zbilo prvo Mesijino očitovanje. Prvi korak života koji vodi k očitovanju Gospodinovu je krepostan život, život odricanja i pokore sukladan Božjoj objavi i volji, koja nas pripravlja na dolazak njegova Sina. Tek onda možemo doživjeti i puninu i smisao svoga krštenja koje nas suobličuje Kristu. Ali kako bismo uopće mogli govoriti o suobličenju Kristu, ako ga ne bismo raspoznali niti na onaj prvoj elementarnoj razini? A ako živimo kao grešnici u ovom grešnom svijetu i grešnom naraštaju, ako ne činimo pokoru i ne obraćamo se, jasno je da nam se ne može očitovati tek tako lako. Ne može se očekivati stvarno očitovanje Kristovo kršćaninu, niti kršćansko suobličenje Kristu, ako mi kršćani živimo poistovjećeni i subličeni svjetovnom načinu života. Ne možemo primiti očitovanje Gospodinovo bez ovog preduvjeta na koji nam skreće pozornost Ivan Krstitelj. A pogotovo ne možemo očitovati Krista drugima, kao što je učinio Ivan, ako naša djela i naš život govore suprotno.
I nama je zamoliti ovaj dar, te živjeti tako da nam se Isus može očitovati u punini svoje osobnosti, kako bismo onda i mi svojim životom i svojim riječima posvjedočilo za njega da je Sin Božji, te tako ljudskom naraštaju ponudili da otkrije Spasitelja.