Svetkovina Duhova
Crkva danas slavi Pedesetnicu, radosni događaj silaska Duha Svetoga nad apostole, što se ujedno naziva i njezinim rođendanom. Događaj je to koji nam opisa sveti Luka u Djelima apostolskim kao izljev Duha Svetoga s neba, nakon čega su apostoli i ostali učenici izišli u javnost navijestiti Jeruzalemcima radost Gospodinova uskrsnuća. Događaj je ovo koji se razumije ne samo u svjetlu starozavjetnih proročanstava, nego i u svjetlu Gospodinovih obećanja. Jer se ostvarilo ne samo Joelovo proročanstvo da će Bog izliti svoga Duha na svako tijelo, nego je i Isus održao svoje obećanje da će poslati svoga Duha. O tome razmišlja i sveti Augustin u svojoj propovijedi na dan duhovskog događaja, opažajući da je se izljev dogodio na stodvadeset duša koji simboliziraju istinsku puninu: „Danas svetkujemo dolazak Duha Svetoga. Gospodin je s neba poslao Duha Svetoga koga je obećao na zemlji. Obećao je da će ga ovako poslati s neba: ‘Duh ne može doći ako ja ne odem. Pošto odem, poslat ću vam ga’ (Iv 16,7). To su čekali njegovi učenici: stodvadeset duša (usp. Dj 1,15). Udesetostručen je apostolski broj jer je Gospodin odabrao dvanaestoricu, a Duha poslao na stodvadeset ljudi.“
Međutim Hiponski biskup, nastavljajući svoje razmišljanje, ističe kako su ti isti ljudi koji su čekali dolazak Duha Božjega za njim čeznuli i žudili u molitvi. Oni su ga željno iščekivali u vjeri pripravljeni Gospodinovom mukom, smrću i uskrsnućem: „Čekajući, dakle, to obećanje nalazili su se u jednoj kući. Molili su se. Za Duhom su već žudili u vjeri, molitvi i duhovnoj čežnji. Bili su ‘nove mješine’. Iščekivali su s neba ‘novo vino’ i ono je došlo. Već je bio onaj veliki Grozd nogama zgnječen i proslavljen. Čitamo u Evanđelju: ‘Duh još nije bio poslan, jer Isus još nije bio proslavljen’ (Iv 7,39).“
Tako se je sveti Augustin poslužio jednom drugom Gospodinovom rečenicom kako bi pokazao da se ispunilo što je obećao učenicima. Oni su bili nove mješine u koje je na dan Pedesetnice ulio božanski napitak – Duha Svetoga, ‘novo vino’ koje čovječanstvo napunja božanskim životom. To novo vino plod je Isusove muke koja je bila kao tijesak u kojoj se cijedi grožđe u mošt koji u procesu vrenja sazrije u vinu. Poticaj za ovakvo tumačenje bila je i reakcija nekih koji su, komentirajući nastup apostola, govorili da su se napili slatkog vina. Zato Hiponski biskup nastavlja izlažući svetopisamski nauk: „Pošto su ljudi povjerovali, krstili su se, primili Duha Svetoga i govorili drugim jezicima svih naroda. Nazočni su se zaprepastili. Jedni su se divili, drugi smijali i govorili: ‘Ovi su pijani. Puni su mošta’ (Dj 2,13). Smijali su im se, ali su i nešto istinito govorili. ‘Mješine su se ispunile novim vinom’. Čuli ste da je rečeno u Evanđelju: ‘Nitko ne stavlja novo vino u nove mješine’ (Mt 9,17). Tjelesni čovjek ne shvaća duhovno. Putenost je starost. Milost je novina. Što se čovjek više obnovi u Božjem, obilnije shvaća što istinito misli. Mošt je vreo i jezici su naroda tekli iz uskipjeloga mošta.“
Doista ovo veliko čudo je bilo takvo da je Duh Sveti mnogo jezika priveo u jedinstvo razumijevanja, mnogo različitih ljudi iz svih krajeva i naroda sjedinio je u slavljenju Boga. Doista čudo jezika bilo je znak zajedništva u koje je Bog ujedinio ljudski rod. To čudo u biti bilo je čudo Crkve po kojoj je Duh Sveti progovorio svim jezicima, to jest sve jezike i različitosti sjedinio u zajedništvu ljubavi. Ali ne samo da je po daru Duha Svetoga Crkva progovorila svim jezicima, nego je doista progovorila svetošću života u raznolikosti njegovih darova, kako tumači Augustin, povezujući govor o Duhu Svetome sa slikovitim govorom o ljudskoj duši u udovima: „Tako je i s Božjom Crkvom. U jednima koji su sveti tvori čudesa, u drugim svetima govori istinu, opet u trećim svetima čuva djevičanstvo, bračnu čistoću – u jednima ovo, u drugima ono. Svatko obavlja svoje, ali svi žive zajedno. Što je pak duša ljudskom tijelu, Duh je Sveti Kristovu tijelu. To je Crkva. Duh Sveti u cijeloj Crkvi vrši što duša čini u svim udovima jednoga tijela.“
A ako je Duh Sveti duša Crkve, onda to obvezuje sve vjernike da žarko skrbe oko jedinstva Crkve, to jest zajedništva s Duhom Svetim, u protivnom sliče na ud koji se odvaja od tijela, te, jer ga duša ga ne slijedi, odsječen gubi život: „Tako je čovjek i kršćanin i katolik dok živi u tijelu. Ako se odvoji, postao je krivovjernik. Duh ne slijedi otpali ud. Ako, dakle, želite živjeti od Duha Svetoga, opslužujte ljubav, ljubite istinu, čeznite za jedinstvom. Tako ćete doprijeti do vječnosti.“