7. 
vazmena nedjelja – B
U svojoj božanskoj pedagogiji Gospodin Isus je predvidio za svoje učenike više različitih situacija, to jest odgojnih razdoblja, kako prije uskrsnuća, tako i nakon uskrsnuća. Jedno od tih razdoblja nakon uskrsnuća je bilo da ih osposobi živjeti samostalno, bez navezanosti na njegovu tjelesnu prisutnost. Čak, štoviše, možemo reći da je to bila jedna od posljednjih životnih pouka koje im je Gospodin udijelio, ili bolje rečeno da je to bilo jedno od posljednjih iskustava koje su trebali steći, a za koje ih je pripremao, kako bi potom mogli nastaviti djelovati i bez njegove tjelesne prisutnosti. Vodio ih je putem duhovne zrelosti, te je htio da budu sposobni za samostalan nastavak života. Bio je poput roditelja koji uči dijete hoditi da ga ne bi cijeli život morao nositi na rukama. Te stoga, ako bismo se usudili njegovo uzašašće k Ocu nazvati velikim korakom u Božjim očima, onda također možemo reći da nam je nakon svoga uzašašća ostavio da sami pravimo korake prema istom cilju uz njegovu pomoć, upute i primjer. I doista, po njegovu uzašašću primili smo posljednje upute za samostalan hod, te nas je ostavio u svijetu da i sami pokažemo vještinu i zrelost iskustva hoda prema kući Očevoj, pa i onda kad nas ne drži doslovno za ruku.
Služeći se slikom roditelja i djeteta istaknuti je da je velika istina kako roditelj ne uči svoje dijete hoditi da bi pobjeglo od obiteljskog ognjišta i doma, nego kako bi na bilo kojem mjestu u svijetu samostalno živjelo svjedočeći s ljubavlju život i sve vrijednosti koje je upilo u roditeljskom domu. Štoviše, uči ga hoditi kako bi pronijelo svijetom svjedočanstvo o ljepoti života u očinskom domu, te kako bi se znalo vratiti vodeći i drugu izgubljenu braću u isti dom. Jer hod kojem roditelj uči svoje dijete nije samo pitanje tjelesnog umijeća, nego i onog duhovnog koje svjedoči o ljudskoj cjelovitosti. Onaj tjelesni hod ima smisla samo onda ako osoba zna kamo hodi, to jest koji je smisao prema kojem upraviti svoje noge. U protivnom bi čovjek ostao na razini životinje, pa čak bio i niži od nje, jer životinje brže od čovjeka steknu umjeće hoda, dok se on više muči od njih da se osovi na vlastite noge i samostalno hodi. Onaj tko je spreman samostalono hoditi, on je spreman prikupiti sve informacije, te imati potrebnu snagu da dođe do cilja. Zato možemo razumjeti zašto Gospodin nikada svoj odlazak k Ocu na nebo nije predstavio kao gubitak, nego kao dobitak za svoje učenike, jer je htio da steknu iskustvo vlastite sposobnosti i ostvarenja.
U tom duhu i naš hod spasenja treba biti i hod suradnje s Bogom, te također i naš osobni hod u duhu svega što nam je Bog dao i povjerio, udahnuo i nadahnuo. Kao što je Isus za svoje apostole predvidio ovo razdoblje rasta bez njegove tjelesne prisutnosti, kad su trebali samostalno odrasti za suradnju s njegovim Duhom, te potom primijeniti u život sve što im je govorio, tako je predvidio i za nas kršćane da se osposobimo za samostalni hod duhovne zrelosti u svijetu. Isus nije htio nesposbone učenike koji nikad neće naučiti ići u život samostalno na način da bi im uvijek trebao nadglednik ili zaštitnik, nego one koji su po njegovu uskrsnuću stekli vlastita životna uvjerenja. Nije htio neodlučne ljude koji neće imati hrabrosti i za koje će on trajno trebati davati život, nego odvažne ljude koji će se i sami odlučiti dati život po uzoru na svoga Gospodina. Nije htio ljude koji će biti skučeni i ustrašeni napraviti korak bez njega, kao da ih on nije naučio hoditi, nego one koji će odvažno koračati pravim putem svjesni da je on duhovno prisutan u svakom njihovu koraku. Nije htio ljude bez duha i mašte koji ne bi bili sposobni ono što su čuli od njega izreći i na drugi način i drugim riječima, ostajući uvijek vjerni smislu i duhu pouke koja je došla od njega. Nije htio sterilne i ukalupljene ljude kojima vlada strah od novoga dara i žara, kojima mora sve reći izvana zapovijedima i naredbama, nego ljude kojima iznutra progovara Duh koji se utkao u najdublje pore njihova života. On nije htio ljude ustrašene koji bi se bojali izići iz očinskoga doma i stati na ulice i trgove ovoga svijeta, nego ljude u kojima iznutra plamti žar njegove istine, te oduševljeno svojedoče njezino obilje i bogatstvo. On nije htio da oni budu ni duhovno ni tjelesno njegove blijede kopije, ljudi bez kralješnice i osobnosti, nego ljudi koje je on učinio uspravnima da svjedoče Božju uspravnost i dao da osobno i uvjereno dožive Boga u svom životu, ne kao izvanjskog suca i gospodara, nego unutarnjeg vođu i učitelja za kojega znaju da im je pomogao izabrati najispravniji put i najvrijedniji način života. On je htio da budu orginalne osobe koje se do kraja suobličuju njegovoj volji, ljubavi i istini do mjere da je to postala i njihova volja, ljubav i istina. On je htio osobe koje će s neizmjernim uvjerenjem i predanjem živjeti njegov život u svome životu, a ne da im on bude tek izvanjski naredbodavac. Da je htio kolnove ili kopije bili bi neautentični, neosobni, te bi se strašili ili ustručavali ići u svijet, nego bi težili isključivo zatvoriti se u se pod izlikom da samo čekaju otići za njim na onaj drugi svijet, umjesto da ga ovdje radosno i gorljivo svjedoče cijelim svojim bićem.
A kako bi se ostvarilo sve što je on za njih htio, bila je neophodna duhovna vježba, te iskustvo samostalnog rada, kroz snažnu svijest njegove prisutnosti po kojoj su mogli iščitavati njegovu volju i kad nije bio više tjelesno prisutan, pa i kad su došle druge i drugačije okonosti i situacije nego što su doživjeli s njime. Neophodno je bilo dopustiti mu da se ugradi u njihove živote na način da više ne bude izvan njih, nego da je u njima i dio njihova života i svijesti, razlučivanja i odlučivanja. Zato je Isus molio za njih kad je odlazio k Ocu, da sačuvaju bitno jedinstvo i poveznicu s njim, da budu zaštićeni u njegovu imenu, jer oni ostaju u svijetu pred izazovima i zadaćama koje im je Bog povjerio. Samo ako čuvaju Božju riječ, ako su do kraja posvećeni istinom i u istini, onda mogu vršiti svoje poslanje u svijetu, kao što je i Gospodin izvršio. Nastojmo stoga i mi prihvatiti dar Isusova posvećenja za nas kako bismo i sami bili posvećeni, te kako bi cijeli naš život i svjedočenje bili s jedne strane izvorni i naši osobni, a s druge strane potpuno vjerni Bogu i njegovoj istini.