26. nedjelja kroz godinu – C
Prispodoba koju smo čuli u današnjem Evanđelju daljnja je Gospodinova pouka o opasnostima raskošnoga života u obilju i bogatstvu, premda ne znam koliko ozbiljno Gospodina doživljavamo dok govori o ovim temama i koliko smo voljni primijeniti na vlastiti život.
Međutim, ako mu odlučimo povjerovati, te ako s određene nepristrane udaljenosti počnemo razmatrati njegove riječi, bez onog apriorističkog opiranja, prouzročena strahom da nam on želi nešto oteti, onda ćemo shvatiti koliko je u pravu. Ponirući nepristrana duha u sadržaje kojima nas Gospodin poučava, ne preostaje nam nego priznati da bogatstvo zatvara čovjeku i srce i oči pred potrebama svoga brata, te odbija solidarizirati se s njime. Umjesto da posjedovanje nečega bude prigoda zajedništva s onima kojima možemo učiniti dobro, nama je to poticaj za dodatne barijere koje onda gradimo sredstvima kojima raspolažemo.
Propitujući se temeljito, ustanovit ćemo kako živimo iza dobro zatvorenih vrata, ali ne samo onih izvanjskih, nego i vrata srca i duše. Događa nam se to jer oko nas kruži mnoštvo „Lazara“ koji nisu Lazari, koji ne prose i ne traže iz potrebe, nego iz zanata, te to čine na vrlo neprimjeren način. Zato smo vrlo oprezni i sumnjičavi, zatvoreni u sebi i u svoje poslove. Ponetko će od nas na ulici još i baciti pokoji novčić nekom prosjaku, ali ne znam jesmo li ikada pokušali pronaći pravog siromaha koji nije javni prosjak, stvarajući svijest o kršćanskoj dužnosti trajne skrbi za potrebne. Možda smo nekom prosjaku na vlastitim vratima i dali što je tražio, ali ne znam jesmo li ikada mi sami odlučili potražiti prosjaka na njegovim vratima želeći s njime podijeliti vrijeme i bratski zalogaj. Možda nekome nešto i dademo da ga se riješimo, ali ne znam jesmo li se ikada živo zanimali za nečiju tešku i bolnu sudbinu voljni podijeliti patnje i boli, ali također i utjehu i nadanje.
Takvo iskustvo bi nam doista bilo vrlo poželjno, ako želimo biti pravi Isusovi sljedbenici i ljubitelji svakog čovjeka, napose onog najpotrebnijeg poput Lazara u Evanđelju. Ukoliko bismo naučili otvarati oči i srce potrebnima, sebi bismo također priskrbili veliku radost i neizmjerno bogatstvo duha, što će jednom doći na naplatu kao vječna Božja nagrada. A ukoliko to ne naučimo, može nam se dogoditi da ostanemo s krive strane provalije nepremostive, to jest na mjestu paklenih muka. Kad nam tamo spadnu ljuske s očiju, onda je već kasno popraviti stanje u kojem se budemo našli.
Osim toga, kasno je onda popraviti štetu koju smo za života nanijeli u svom okruženju, s onima s kojima smo dijelili iste ‘vrijednosti’ i isti način života. Jer živeći lagodnim životom i mnoge druge smo uljuljali u ljepoti i sigurnosti materijalnih dobara. Zato onaj bogataš iz mjesta muka vapi tražeći dopuštenje obavijestiti svoju braću koja žive istim životom poput njega. Živeći neodgovorno i tražeći samo svoj žitak, osim sebi nanose se ujedno nebrojene nepravde sirotinji i potrebnima, o kojima smo pred Bogom također dužni skrbiti. Zato problem našega društva i čovjeka nije u smanjenju mogućnosti. Naprotiv, znanstveno-tehničkim napretkom mogućnosti se stalno povećavaju, no ne događa se napredak na ljudskom planu koji bi mogao jamčiti, ako ne apsolutno jednaku raspodjelu, onda barem potrebni ljudskim minimum svakom čovjeku. Stvarni problem je što ne znamo pravu mjeru svojih potreba, poradi koje onda nemamo osjećaja za druge. Uglavnom oko sebe gomilamo stvari, stvaramo zalihe i viškove, gomilamo potrebno i nepotrebno, častimo se i gostimo, a tek ponekada, tu i tamo, pokušavamo oprati savjest ponekim novčićem na ulici. No, poziv nas kršćana je sasvim drukčiji. Nama je zadaća biti pozorni i osjetljivi na potrebe jedni drugih, napose siromaha i nevoljnika, a ne samo prigodno prati savjest ponekim dobrim djelom, što bi bilo vrlo dvolično.
Potom, ozbiljno nam je uzeti u obzir riječi Evanđelja Gospodnjeg, koje nam pokazuje kako čovjek može otvrdnuti i ogresti u materijalizmu, te to kao zarazu proširiti i na svoje najbliže nanoseći im nepopravljivu štetu. A velika je evanđeoska istina: Ako sada ne živimo kako treba, ako sada ne živimo punim plućima, pravi život zajedništva i solidarnosti, jednog ćemo dana, kad nam Bog otvori oči, shvatiti kako smo živjeli sirotinjski, kako smo bili prava bijeda ogrezla u dobrima ovoga svijeta. Spoznat ćemo kako smo bili siromašni života, vjere, Boga i zajedništva. Zato Gospodin upozorava da će se jednoga dana onaj tko je koristio dobra za užitke, naći kao pravi prosjak pred vratima života. Ostat će bez pristupa, kao što je i sam siromahe držao ispred svojih ne dajući niti dužni minimum. Možda onda bude prisiljen prositi kap vode na vrhu prsta, za što će uza sve molbe ostati prikraćen, jer je sam drugima uskraćivao potrebnu životnu pomoć. Onaj tko nije znao darivati niti mrvice sa svoga stola, ostat će uskraćen i za kapljice olakšanja, samo zato što je svojim postupcima za života izgradio provaliju nepremostivu prema drugima, pa i prema samome Gospodinu.
Radije budimo vjerni Gospodinu i otvorimo prema braći oči i srce, gradeći tako mostove prema vječnosti. Počnimo ozbiljno slušati njegovu riječ i provoditi je odvažno u djelo, za bolje društvo na zemlji i blaženstvo u kraljevstvu Božjem!
