27. nedjelja kroz godinu – B
U našem društvu posljednjih godina vodi se velika rasprava o tome što učiniti s nezakonito i bespravno izgrađenim objektima na obali i u drugim dijelovima Lijepe naše. Mišljenja su glede toga podijeljena, od onih koji bi ih rušili, do onih koji su uvjereni kako bi sad ipak bilo bolje i manje štetno legalizirati ih. Svakako, radi se o osobama koje se nisu držale zadanog urbanističkog plana, niti su tražile dopuštenje za izgradnju svojih objekata, čime su od početka zanemarili zakonite institucije i zakonodavce, kao i omalovažili sve one koji ih poštuju i koji žele uredan i sređen život u društvu prema zdravim kriterijima. U takvoj novonastaloj situaciji postavljaju se pitanja i lome koplja oko toga što vlast treba poduzeti prema njima, da li ih sankcionirati ili ozakoniti uz primjerenu kaznu. Takva pitanja su uvijek vrući krumpir koji nije baš jednostavno rješiv, te se vlasti muče tražeći najbolje rješenje. Uglavnom se većina ljudi slaže oko toga kako bi ipak u ovom trenutku bilo najrazboritije ozakoniti i te bespravno sagrađene objekte, jer bi bilo skuplje i neučinkovitije sve to rušiti.
Na sličan način, premda ne u istoj stvari, reagiraju farizeji u današnjem Evanđelju kad postavljaju Isusu pitanje kojim ga kušaju: Je li mužu dopušteno otpustiti ženu? Očito su čuli za nauk koji je on propovijedao, a nije se slagao s onim što su oni znali iz Zakona, premda nisu znali kako je došlo do zakonskih definicija. Njima je, naime, bilo poznato kako je Mojsije dopustio da muž može dati ženi otpusno pismo i otpustiti je, ali nisu znali protumačiti ni razloge, niti su poznavali prvotni Božji plan za muškarca i ženu. Zato su oni polazili od činjeničnog stanja, a ne od Božjeg plana, kao što i predstavnici vlasti mogu vidjeti da je na terenu mnogo neregularnih slučajeva gradnje, te se pitati što je najbolje u tom trenutku napraviti.
Isus se, međutim, ne zadovoljava samo time da im kaže kako postojeće stanje treba ozakoniti, nego im tumači kako je došlo do toga da se išlo linijom manjeg otpora, a ne putem ostvarenja pravog Božjeg plana. Pokušava im skrenuti pozornost kako bi oni sami trebali znati kakav je bio Božji iskonski plan, te da je njihova zadaća bila ljude prosvijetliti da ga upoznaju i da ga se drže, jer time čine dobro cijeloj zajednici naroda, a ne da se ponašaju kako sebični pojedinci koji gledaju samo svoj interes, korist i užitak.
Mnogi se i danas glede ove teme služe logikom kojom su se služili farizeji: žele ozakoniti činjenično stanje. Tako se danas doista mnogi brakovi i sklapaju i rastavljaju. Koliko je samo onih koji ulaze u izvanbračnu zajednicu, te se odluče na brak kao na neku vrstu njezina ozakonjenja, a da nikad nisu postali svjesni što je sam Bog, tvorac braka, htio od bračnih drugoga kad ih je pozvao na brak, a oni to odbijali. Nikad nisu bili svjesni tragedije grijeha u kojoj su konzumirali svoje živote, a kad su onda tražili od Boga da ozakoni njihovo stanje, tražili su u biti da ozakoni njihovo neznanje, nesvijest i grijeh. Slično se događa i s onima koji traže rastavu, jer rastave ne dolaze same po sebi, nego su rezultat nevjernosti, neodgovornosti, međusobnog zanemarivanja supružnika, te kao takve su plod grijeha i grešnih navika i strasti. Kako vidimo mnogi polaze od činjenica i činjeničnog stanja želeći ga ozakoniti, a da i ne misle kako time ozakonjuju grijeh i zlo koje je dovelo do takvog stanja.
Krist Gospodin, naprotiv, ne može prihvatiti ovu svijest kao da bi ljudski životi bili nezakonito ili neutemeljeno izgrađeni objekti, koje onda treba naknadno ozakoniti, te ih stoga poučava: Zbog okorjelosti srca vašega napisa vam on tu zapovijed. Od početka stvorenja muško i žensko stvori ih. Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu; dvoje njih bit će jedno tijelo. Tako više nisu dvoje, nego jedno tijelo. Što dakle Bog združi, čovjek neka ne rastavlja! On se dakle ne može pomiriti s time da ljudi svjesno čine nezakonite poteze pred Bogom, te da onda žele ozakonjenje istih, pa čak i Božji blagoslov nad svime što su učinili. Gospodin je zakonodavac koji ne može ozakoniti da supružnici svoje odnose uređuju na tragu niskih strasti i nezdravih užitaka, nego ozbiljne i radosne ljubavi koja izvire iz Boga, a njih vodi međusobnom zajedništvu. On stoga ne može biti zakonodavac koji mijenja svoje odredbe, jer bi takvo mijenjanje išlo na štetu samoga čovjeka, te se zato on poziva na one iskonske odnose koji su bili od početka, savjetujući supružnicima da se drže tog izvornog Božjeg plana, jer je Bog arhitekt koji ima najbolji najcjelovitiji plan za njih.
Gospodin radije poziva supružnike da žive obraćeni i da se kaju zbog počinjenog grijeha, umjesto da prisiljavaju zakonodavca i donositelja plana da mijenjaju svoje odluke. On jednostavno ne može, jer ljudima želi dobro, nelegalno stanje pretvoriti u zdravo životno zdanje bez njihove pomoći, to jest bez obraćenja. On kao dobro zakonodavac koji sve čini u službi ljudskoga dobra ne može legalizirati ono što se gradi na nezdravim temeljima, u protivnom i on odgovara za kasniju katastrofu. On koji može sve, ne može ozakoniti okorjelo srce, to jest ne može okorjelo srce proglasiti zdravim, niti može dopustiti da ono bude mjerilo odnosa među supružnicima.
Prihvatimo stoga pouku koju nam danas upućuje i držimo se vječnog Božjeg plana, kako bismo jedni drugima bili pomoć na putu spasenja, što napose vrijedi za kršćanske supružnike!