18. nedjelja kroz godinu – A

Čudo umnažanja kruha koje Isus čini, a opisano je u današnjem Evanđelju, uvjetovano je situacijom i okolnostima u kojima se našao. Mjesto događanja je samotno mjesto na koje se Isus povukao nakon što je čuo za smrt Ivana Krstitelja, svoga rođaka i preteče. Upravo na to samotno mjesto došlo je za njim mnoštvo svijeta, što je izazvalo njegovo sažaljenje. Poučavao ih je i liječio sve dok se nije približila večer, te su učenici, vidjevši da je već kasno, sebi dopustili slobodu posavjetovati svoga Učitelja da otpusti narod kako bi otišli po okolnim mjestima potražiti hrane. No Isus ne prihvaća njihovu sugestiju, nego im uzvraća izazovnim zahtjevom pozivajući ih da oni dadnu hrane gladnome mnoštvu. U pozadini tog zahtjeva upućenog Isusu od strane učenika bilo je očiti još uvijek veliko neznanje o njegovoj ulozi i moći, neznanje o novom milosnom vremenu koje je nastupilo nakon što je Preteča dovršio svoju trku, prepuštajući da se Isus potpuno očituje svijetu. Zato će Origen, znameniti kršćanski pisac i tumač Božje riječi iz 3. stoljeća, i reći tumačeći ovaj odlomak da su učenici bili još uvijek nesvjesni da je, „nakon što je dokinuto slovo Zakona i nakon što su prestala proroštva, mnoštvo pronašlo novu i izvanrednu hranu“.

A ova hrana koju je mnoštvo našlo, bila je hrana nepatvorene Božje riječi koju im je davao onaj koji je bio utjelovljena Božja Riječ i Božja Mudrost. Štoviše, Isus im je putem pouke, ali i svojim iscjeliteljskim zahvatima davao samoga sebe, te je zato mnoštvo i ostalo s njime zanemarivši i svoje primarne potrebe kao što je bila hrana. U duhu toga se razumije i njegov odgovor učenicima: Ne treba da idu, dajte im vi jesti, jer je bio svjestan koliko je neizmjerno dobro i nasušna potreba da ostanu s njime, te bi bila velika šteta da zbog tjelesne hrane napuste zajedništvo s njime. Upravo na to će ukazati Origen dok tumači Isusov odgovor učenicima, te će staviti Isusu u usta i riječi svoga promišljanja: „Što se tiče Isusa, razmatraj što odgovara učenicima, gotovo vičući i govoreći otvoreno. ‘Vi mislite da će ovo veliko mnoštvo, koje ima potrebu jesti, ako se udalji od mene, pronaći što za jesti u selima umjesto od mene, među masom stanovnika u selima i gradovima, umjesto da ostane zajedno sa mnom. Ja vas naprotiv uvjeravam: ne treba njima ono na što mislite vi, to jest nije im najneophodnije da odu odavde. Nego upravo trebaju mene za kojega vi mislite da nije u stanju dati im da jedu, te stoga upravo mene – iznad onoga što možete zamisliti – imaju potrebu. Stoga, od trenutka kad sam vas svojim naukom osposobio da dadnete duhovnu hranu onima kojima treba, dajte vi jesti mnoštvu koje me je slijedilo: imate moć koju ste primili od mene, moć da dadete jesti mnoštvu; da ste bili toga svjesni, razumjeli biste da ih ja mogu nahraniti u većoj mjeri, te ne biste rekli: otpusti mnoštvo da odu kupiti hrane’.“

Doista Isus je potom pokazao svoju moć umnažajući kruhove i ribe, što učenici ne bi mogli bez njega i njegove božanske moći. Origen to ovako opisa: „A dok učenici nisu donijeli pet kruhova i dvije ribe Isusu, nisu se uvećali, nisu se umnožili, niti su mogli nahraniti mnoge. Ali kad ih je Spasitelj uzeo, najprije je podigao oči prema nebu, kao da time čini da siđe, zrakama svojih očiju, sila koja bi prožela te kruhove i ribe određene da nahrane pet tisuća ljudi. Potom blagoslovi pet kruhova i dvije ribe, čineći da se uvećaju i umnože snagom riječi i blagoslova, a kao treće razdijeli ih, razlomi ih i dade učenicima da ih podijele mnoštvu. Tada kruhovi i ribe bijahu dostatni mnoštvu, tako da svi jedoše i zasitiše se i nije bilo moguće pojesti sve kruhove koji su bili blagoslovljeni. To što je preostala mnoštvu nije bilo tek ono što su imali uza se, nego ono što je bilo kod učenika, koji su bili u stanju odnijeti preostale ulomke i staviti u košare u koje su se ostavljali ostaci, a broj košara je odgovarao broju plemena Izraelovih.“

A broj košara s ulomcima odgovarao je i broju apostola kojima je Gospodin povjerio da hrane mnoštvo, te da prikupe ulomke. Tim događajem Isus je svojim učenicima dao jasne smjernice i nalog. Njima je povjerio zadaću da hrane čovječanstvo kruhom, ali ne običnim nego doista kruhom života, te im je stoga povjerio košare s preteklim ulomcima kao znak da su samo oni u stanju dijeliti taj kruh koji je pretekao od njegova blagoslova. Držimo se stoga i mi onih kojima je Isus povjerio da lome kruh života, kako bismo i sami blagovali kruh blagoslova njegovih svetih ruku.

Po definiciji biologija je znanost
o životu i živim bićima
koja proučava zakonitosti
nastanka, postojanja i održanja
pojedinih bića i žive prirode,
ili pak znanost o svemu živom.
Međutim, pogotovo u slučaju čovjeka,
ova znanost ne dotiče najdublju bit,
nego tek samo izvanjske sastavnice
čiji zbroj nikad nije ni približno
ono što zovemo životom
u pravom smislu riječi.
Jer prikupljeno znanstveno znanje
o pojedinim elementima života
ni izbliza nije u stanju
odgonetnuti, definirati i iscrpiti
pojam, smisao i veličinu
života kao takvoga.

S druge pak strane
više znanja o životu
posjeduje onaj tko otkrije
smisao, izvor i uvir života.
Jer život je mnogo više
od skupa suhoparnih informacija,
ma kako znanstvene bile.
On je više od zbroja i rezultata
slučajnog miješanja čestica.
Pravi je ‘biolog’ – poznavatelj života
samo onaj tko otkrije život kao dar
što struji iz božanskog vrela,
iz onoga koji je Život u sebi.
Stoga istinske biologije
nema bez dobre teologije,
bez poznavanja Boga stvoritelja
– istinskog Života i vrela života
na kojem sve što živi
crpi svoje postojanje
i posjeduje svoj smisao.

Hipnozom redovito zovemo
stanje izazvano sugestijom,
slično snu ili polusnu,
praćeno podčinjavanjem volje
uspavanoga onom koji uspavljuje.
Sugestivna stanja izazivaju se
najčešće putem očiju i pogleda
preko kojeg se dolazi u dušu
i potom upravlja voljom.

Čovjek udaljen od živoga Boga
sličan je hipnotiziranoj osobi.
Najčešće se događa tako
da nam svijet odvlači pogled
i privlači svojom zavodljivošću
do mjere da nas hipnotizira
odvlačeći pogled od Boga
i oduzimajući nam pravu svijest
o sebi, svijetu oko nas i Bogu.
Dok nam skreće pogled s Boga
svijet nas opčarava svojim blještavilom
uslijed kojeg gasne pravi život.
A pogled je pak stvoren da bude kanal
kojim Božje svjetlost ulazi u dušu,
te isto tako da bude prolaz
kroz koji snop svjetla iz duše
izlazi vani i obasjava svijet.

Isus nas upozorava da se čuvamo
hipnotičkih varki ovog svijeta
koje nam putem požude očiju
oduzimaju svu životnu moć.
Samo nas Gospodinov sveti pogled
oslobađa pogubnih hipnotičkih stanja
i daje nam crpiti pravi život
iz neiscrpnih dubina Božjeg bića.
Stoga nam je motriti netremice
njegovo sveto božansko lice
s kojeg nam dotječe izvor svjetlosti
što grije dušu i daje život.

17. nedjelja kroz godinu – A

Propovijedajući prispodobe o Kraljevstvo nebeskome, Isus je htio svoje učenike uputiti u otajstvo ljudskog života čije spoznaje nema bez poznavanja otajstava neba. A ispravna spoznaja otajstava kraljevstva nebeskog pretpostavljala je spoznaju čudesnog bogatstva i ljepote koju to kraljevstvo posjeduje u sebi. Zato će Isus predstaviti kraljevstvo Božje, kako smo čuli u današnjem evanđeoskom odlomku, kroz više prispodoba, s time da ćemo se razmišljanjem zaustaviti na dvije prve: na prispodobu o blagu skrivenom na njivi koju se isplati kupiti i na onu o dragocjenom biseru koji treba otkupiti. Ove dvije prispodobe doista skreću pozornost na to da je kraljevstvo Božje najveća i neprocjenjiva vrijednost u ljudskom životu. Upravo zato jer se rado o neprocjenjivom blagu, sveti će Hilarije dati kristološko tumačenje ovih dviju prispodoba tvrdeći da je naše istinsko blago Krist Isus – onaj koji ispriča ove prispodobe: Isus usporedbom s blagom na njivi pokazuje bogatstva naše nade položena u njega jer je Bog u čovjeku. Kao cijenu za nj treba prodati sva svjetovna dobra da vječna bogatstva nebeskoga blaga steknemo odjećom, hranom i pićem za potrebne. Ali moramo imati pred očima da je blago i pronađeno i skriveno. Onaj koji ga je našao mogao ga je potajno odnijeti u času kada ga skriva. Odnoseći ga, ne bi bio dužan kupiti njivu. Ipak se dade rastumačiti razlog za zbilju i za riječ. Blago u njivi, rekosmo, Krist je u tijelu. Njega se pronalazi po milosti. Propovijedanje je Evanđelja dokončano. Ali ne može postojati moć uporabe i posjedovanja tog blaga s njivom jer se nebeska bogatstva posjeduju samo na štetu svijeta.

Kako vidimo sveti Hilarije skrivenim blagom na njivi naziva utjelovljenoga Isusa, jer je u njegovu ljudskom tijelu prisutna sva punina božanstva. Na neki način možemo reći da je božanska narav skrivena, jer u Isusovu ljudskom liku nije bila očita tjelesnim očima, nego ju je trebalo otkriti očima vjere. U obličju sluge trebalo je prepoznati svu slavu Gospodara koji nam je došao ususret svojom božanskom moću, to jest valja ga doista prepoznati kao blago skriveno na njivi, poradi kojega treba žrtvovati sve zemaljske i ljudske sigurnosti, u protivnom ne možemo doći do njega. Stoga nije dostatno otkriti Krista kao milosni dar, nego je neophodno učiniti sve kako bismo ga i posjedovali, a to znači da se odreknemo bogatstava ovoga svijet, kako bismo njega stekli. Samo na taj način on postaje najveća dragocjenost ljudima.

Sveti Hilarije ukazuje na to kako je Isus htio naglasiti da u životu valja razlikovati bitno od nebitnoga, vrijedno od nevrijednoga, dragocjeno od nedragocjenoga, dragi kamen od običnoga kamena, istinski biser od bižuterije ovoga svijeta koja nam se nudi na svakom koraku. To jasno izriče njegova prispodoba o trgovcu koji traga za lijepim biserjem, jer pretpostavlja čovjeka koji se razumije u ono što radi. Prevelik je ulog da bi se mogao time poigravati, nego doista mora biti znalac kako mu netko ne bi podvalio privid ili imitaciju bisera za biser. Hilraije drži da je u liku trgovca prispodobljen dobra i vrstan poznavatelj Zakona koji je nakon brižnog i upornog istraživanja osposobljen razlikovati prave dragocjenosti, poradi kojih je spreman žrtvovati sve što je imao da bi stekao taj biser: I o biserju tumačenje je isto. Ipak je ovaj govor o trgovcu koji je dugo živio pod Zakonom napredak. Trgovac je dugotrajnim trudom došao do poznavanja bisera i on ostavlja ono što je stekao pod teretom Zakona. Dugo je trgovao i jednom je našao biser kakav je želio. Za nj je, da kupi taj jedini kamen koji želi, cijena gubitak ostaloga rada.

I u ovom drugom slučaju očita je kristološka aluzija, to jest Hilarije uspoređuje vrijednosti starozavjetnog Zakona s novošću Evanđelja, ukazujući kako se radi o novoj kvaliteti. No ljepotu i bogatstvo Evanđelja može prepoznati samo pozorni i osposobljeni trgovac, to jest vršitelj Zakona koji će potom otkriti koliko Isus nadilazi Zakon, te će biti spreman odreći se svega što je smatrao vrijednim pod Zakonom kako bi stekao Isusa. Pouka iz ove dvije prispodobe kako ih je protumačio sveti Hilarije, tiče se i svakoga od nas. Isus nam je darom svoga utjelovljenja ponudio blago božanske punine, te ga stoga nastojmo primati sa svom ozbiljnošću kao istinsko neprocjenjivo blago i predragocjeni biser koji je bogatstvo našega života. A on je bogatstvo kad osjetimo njegovu jedincatost, te odbacimo od sebe sve što bi moglo okrnjiti ili narušiti njegovo ljepotu i dragocjenost, sve što bi moglo dovesti do toga da ga izgubimo i ostanemo bez njega. Iskoristimo sve svoje darove i talente kako bi u našem životu ovo blago došlo do izražaja, kako bi zasjalo u punom sjaju, jer primajući utjelovljenog Isusa i sami postajemo dionici istog otajstva Božjeg života koji nas prožima i u nama se nastanjuje kao što se nastanilo u njegovoj ljudskoj naravi. Tada ćemo otkriti koliko smo bogati i obdareni u vlastitom biću neizmjernom božanskom vrijednošću.

16. nedjelja kroz godinu – A

Ovom prispodoba o čovjeku koji sije dobro sjeme na svojoj njivi, Isus je želio protumačiti jednu čestu i zanimljivu pojavu koja uvijek iznova izaziva čuđenje. Radi se o pojavi zla koje nije izvorna sastavnica ljudskog života, nego je naprotiv suprotnost, surogat i štetni dodatak svemu vrijednome što postoji u čovjeku. Ova prispodoba, naučava sveti Ivan Zlatousti, govori o onima koji nisu prihvatili Božji navještaj, te su štoviše u svijetu djelovali kao iskrivljivači istine služeći se posebnom metodom zorno opisanom u prispodobi:  I to je doista đavolja zamka, pomiješati uvijek zabludu s istinom zaogrćući je mnogim prividima istine na način da se podmuklo i lako domogne onih koji se broz daju zavarati. Stoga ne govori o nekom drugom sjemenu, nego o kukolju koji po izgledu sliči pšenici.

A ove zamke iskrivljivanja istine ponekad čini đavao izravno, kao otac laži, a često prepušta i svojim slugama da to čine umjesto njega. Doista je zanimljivo kako uvijek ima ljudi spremnih sijati sumnju u srcu, iskoristiti svaku neopreznost slušatelja ili uljuljanost pastira kako bi ubacivali sjeme zloće, zavisti, razdora. Zanimljivo da uvijek ima ljudi koji nemaju straha Božjega, nego siju u srca ljudi sjeme koji nije provjereno, koje nije božansko, koje nema žig vjerodostojnosti. Oni propovijedaju navodno Božju riječ, a sami nemaju korijena u Bogu, sami odbacuju zajednicu koju je Krist utemeljio, te pod izlikom rada na njivi kvare usjev Božji, pod izlikom vjere propovijedaju nevjeru, pod izlikom istine naučavaju laži, pod izlikom prosvjetljenja donose tamu i pod izlikom vodstva na putu odvode na stranputicu i u bespuće.

Zlatousti će, pozivajući se na Evanđelje, reći da se radi o ljudima koji siju zablude krivovjerja i to noću: Dok su ljudi spavali. Na temelju tih riječi on potiče poglavare Crkve na veću odgovornost i zauzetost, jer je u prvom redu njima povjerena Božja njiva na čuvanje. Međutim ne samo njima, nego i svim njihovim podređenima, nego i svim vjernicima na njivi Gospodnjoj koji bi trebali živjeti pomno i vjerno pazeći da đavao u njih ne ubacuje sjeme zloće i laži. Svatko je pozvan na evanđeosku dosljednost, te da bude sposoban u sebi prepoznati iskonsku sastavnicu koja dolazi od Boga, jer laž ne postoji prije istine, nego samo kao zločesta reakcija na istinu. Isto tako zlo ne postoji prije dobra, nego samo kao iskrivljenje istoga, pa će stoga Zlatousti i reći da u ovoj prispodobi Isus pokazuje da zabluda dolazi nakon istine, jer đavao djeluje tak kad je njiva bila uzorana i posijana: Doista nakon proroka dođoše lažni proroci, nakon apostola dođoše lažni apostoli i nakon Krista antikrist. Dakle ako đavao ne vidi što nasljedovati ili komu postavljati zamke, ne upušta se u to niti to zna.

Zanimljivo je kako sam čovjek ne želi u sebi razlikovati ove iskonske činjenice, ne želi razlikovati žito od kukolja, istinu od laži, dobro od zla. Zanimljivo kako se dade tako lako zavesti i još lakše ustrajava u zabludi, kako da se ne radi o njegovu životu i spasenju. Zlatousti, uvjeren da ova prispodoba o kukolju govori o krivovjerjima i krivovjercima koji iskrivljuju istine vjere, smatra ipak da ona govori prije svega o Božjoj dobroti i pedagogiji. Bog je čovjekoljubac i nije mu drago da se sije zlo sjeme jer ono šteti dobrima, ali isto tako ne želi niti brzopletu reakciju protiv onih koji se dadoše ujarmiti u savez sa sotonom, nego strpljivo čeka svoje vrijeme: A onoga koji je posijao kukolj zove čovjekom neprijateljem, jer je nanio štetu ljudima. Zasigurno šteta je nanesena nama, ali ona ne proistječe iz neprijateljstva prema nama nego prema Bogu. Iz toga se jasno razabire da nas Bog ljubi više nego što mi ljubimo sami sebe. Razmišljaj potom o đavoljoj zloći i iz druge perspektive. Uistinu nije sijao prije jer nije imao što uništiti, ali kad je bilo sve napravljeno, da učini uzaludnim napore seljaka, činio je sve tjeran netrpeljivošću prema njemu. Promatraj također brižnost slugu. Doista žele odmah iščupati kukolj, premda ne djeluju do kraja promišljeno, što pokazuje njihovu skrb za usjev i da su imali samo jedan cilj, ne onaj da se kazne kukolj, nego da ne propadne što je bilo posijano, jer nije kazna najžurnija stvar. Stoga razmišljaju kako u međuvremenu iščupati zlo. I ne nastoje učiniti to odmah ne dopuštajući si toliku slobodu, nego čekaju gospodarevu odluku govoreći: Hoćeš li?

Doista pojava lažnih učitelja koje sotona uzima sebi za najamnike kušanja su Crkvi i svim vjernicima, te ih je i Isus kao takve ovom prispodobom nagovijestio, kako bi nas pozvao na budnost i kako bi nam dao prigodu da stasamo u čvrstoći i svjedočenju koje potom pokazuje tko je pšenica a tko je kukolj. Sijači kukolja kojih je pun svijet dani su nam kao kušnja u kojoj nas Bog poziva da ustrajemo u ljubavi prema istini koju valja naviještati svakom čovjeku još revnije i žarčom ljubavlju upravo onda kad se suočimo sa sotonskom zavišću koja želi Bogu pomrsiti račune na njegovoj njivi. Stoga kao suradnici Kristovi budimo budni, te i sami poput Boga, strpljivo i s ljubavlju služimo na njegovoj njivi odgajajući naraštaje pravednika koji će jednom sjati poput sunca u kraljevstvu Oca svojega.

15. nedjelja kroz godinu – A

Isusovu besjedu u prispodobama sveti Matej u svom Evanđelju otvara upravo prispodobom o sijaču koju smo upravo čuli. Ona je uopće ključ razumijevanja Isusovih govora u prispodobama i otajstava kraljevstva u koja Isus želi uvesti svoje učenike i sve slušatelje. Kao propovjednik i učitelj Isus pokazuje posvemašnji realizam. Svjestan je da njegovu riječ ne prihvaćaju svi na jednak način niti s istim oduševljenjem, a niti svi donose jednak plod. Isus je na izuzetan način očitao mentalitete ljudi svoga vremena, no ne samo svoga, nego i našega, jer sve što je onda izgovorio za svoje suvremenike, vrijedi za sve naraštaje, pa tako i za naš. Riječ koju on sije u srcima ljudi ima različitu sudbinu, pa čak i različit učinak. Njegovo zapažanje o stavu ljudi pred Bogom i pred njegovom riječju bilo je izvrsno.

Tako je jasno uočio tri kategorije ljudi koji dolaze u doticaj s njegovom riječi, ali zbog određenih razloga gube svaku povezanost, te guše ili odbacuju naviještenu riječ. Oni koji se ne trude razumjeti riječ o Kraljevstvu koje im je navješteno, sliče zrnu posijanu uz put, kojemu Zli otima što je u srcu posijano. Osim ovih što riječ Božju primaju usputno i površno, postoje i oni koji je primaju oduševljeno u početku, ali u nestalnosti i kolebljivosti, te uslijed nevolja ili progonstava se pokolebaju. Postoje i oni treći koji slušaju Božju riječ, ali je potom ne njeguju, nego se prepuste drugim svjetovnim brigama i obvezama, te sliče sjemenu u trnju. Sveti Jeronim o ovoj trećoj skupini reče sljedeće: Meni se čini da i ono što je doslovno kazano Adamu – ‘svoj ćeš kruh jesti sred trnja i drače (Post 3,18) – otajstveno znači sljedeće: tko god se preda svjetovnim željama i brizi za ovaj svijet, nebeski kruh i pravo jelo jede posred trnja. Isus je fino dodao: ‘Lukavstvo bogatstva zaguši riječ.’ Bogatstvo mami. Jedno čini, drugo obećava. Njegovo je posjedovanje, dok se odasvud skuplja, zavodljivo. Nestalnom nogom posjednike ostavlja, a zasipa one koji ga nemaju. Gospodin tvrdi da bogataši ‘teško ulaze u kraljevstvo’ jer bogatstvo guši Božju riječ i mlitavi strogost kreposti.

I nama bi trebala biti očita ova Isusova pouka, jer ona sadrži upozorenje i poticaj. On, naime, govori o zemlji našega srca koja nije unaprijed zadana kao put, kamen ili drača, nego ovisi o nama kako i koliko ćemo dopustiti Boga da je obrađuje. Sigurno je samo jedno da ni Božja riječ ne donosi plodove života vječnoga u bilo kakvoj zemlji, nego da ljudski život i način primanja uvjetuju njezinu plodnost. Svaki pokušaj da je primimo i u svoje srce posijemo u kompromisu sa zemaljskim težnjama i brigama je kao da je blagujemo u trnju i rađa neuspjehom. No i kod onih koji prihvaćaju Božju riječ,postoje razlike u količini plodnosti, ako tako smijemo reći. U nekima ona potiče veću duhovnu plodnost, to jest pronalazi veću otvorenost života, dok u nekima pronalazi manje, premda im je zajedničko da su je ipak primili na plodonosan način. Osvrćući se na to sveti će Jeronim reći: U lošoj su zemlji bile tri različitosti: ono što je uz put, te kamenito i trnovito tlo. Tako i kod dobre zemlje postoji trostruka raznovrsnost. Ali se ni kod jedne ni kod druge zbilje ne mijenja narav nego volja. Sjeme dobivaju nevjernička i vjernička srca. Isus reče: ‘Zli dolazi i odnosi što je zasijano u njegovu srcu.’ Drugi i treći put veli ‘taj je to koji je čuo riječ’. Prvo, dakle, moramo čuti, potom razumjeti i nakon shvaćanja donijeti plod od poučavanja. Moramo donijeti stostruki, šezdesetostruki ili tridesetostruki plod. Stostruki urod pripisujemo djevičanskim osobama, šezdesetostruki udovičkom staležu i onima koji se uzdržavaju, a tridesetostruki svetome braku.

Premda je upitno može li pripadnost pojedinoj skupini sama od sebe zajamčiti određeni postotak plodnosti, bitno je ipak razumjeti da nijedan čovjek i nijedan stalež ljudi nije isključen nego, naprotiv, svaki je pozvan pokazati plodnost. Božja riječ je upravljena svima, jer u svakom čovjeku želi donijeti plodove života, te, neovisno tko je u kojem staležu, donosi onoliko ploda koliko je pojedino ljudsko srce prepozna i prihvati, to jest sluša i razumije. Potruditi nam je pobjeći od ljudske površnosti, nestalnosti i zemaljskih zavođenja, kako bismo riječ Božju primili u plodna srca, te bili otvoreni prema stalnom rastu i napretku. Za takve je Isus rekao nešto što nam u prvi mah može zvučati nepravednim, ali je do kraja istinito: Onomu tko ima dat će se i obilovat će, a onomu tko nema oduzet će se i ono što ima.

No kako reče sveti Jeronim da se apostolima koji imaju vjeru u Krista dodaje ako nešto od kreposti i nemaju, no s druge strane onima koji ne vjeruju u Sina Božjega, oduzima se ako što posjeduju kao naravno dobro, jer oni koji nemaju Glavu mudrosti ne mogu nešto mudro razumjeti. Stoga mi budimo privrženi Božjoj riječi, svjesni da sami od sebe ne možemo donijeti roda. A kad osjetimo kolika je radost biti plodna po primanju Božje riječi, ne ostanimo na mjestu, nego se trajno raspolažimo Bogu se otvarajmo za uvijek veću plodnost života sve dok ne dođemo do punine prema kojoj nos vodi u životu vječnom na nebesima.

Bog ne daje kišu svoje milosti
uvijek i na isti način.
Nekad je to obilan pljusak,
a nekad tek blaga rosa,
nekad je to natapanje,
a nekad je neophodan napor
da se iz dubina srca
izvuče zlatnu zalihu vlage.
Čovjek je stoga pozvan biti
kao krovište kuće
rašireno pred nebom,
što skuplja svaku kapljicu,
te je izvijenim olukom
vodi do prikladnog spremišta
kao zalihu za sušna razdoblja.
A čovjek nemaran na Božje poticaje
sliči kući i krovu bez oluka,
nespreman sabirati milosno obilje
u spremnike vlastitoga srce
za sušna i krizna vremena.
I ne samo svojih suhoća,
nego i tolikih žednih duša.

Kreker (eng. cracker) je osoba
vješta u rukovanju računalima
koja neovlašteno ulazi,
odnosno provaljuje u računalni sustav,
kako bi ga neodgovorno iskoristila
za svoje sitne i nedopuštene ciljeve.
Gledano na spomenutu pojavu
iz perspektive duhovnog života,
može se reći da je Sotona
vrlo vješt i iskusan kreker.
Čim u ljudskom duhu otkrije
i najmanju pukotinu – slabost
ili neopreznost koketiranja
koja pristaje na laskave igre
i lukava svjetovna zavođenja,
probija mu zaštitni kȏd
kradući korisne sadržaje.
Onesposobljujući čovjeka za život
i vodeći ga u grijeh i propast
ovaj iskvareni i drski kreker
Tvorcu ljudskog bića oduzima
ono najsvetije i najmilije.
A kako bi učinkovito spriječio
uništavanje djela svojih ruku,
Stvoritelj je žrtvovao na križu
svoga ljubljenoga Sina
koji je poslužio kao zakrpa
kojom je Sotoni onemogućio
pristup u ljudski život
i upravljačku ovlast nad čovjekom.

14. nedjelja kroz godinu – A

U današnjem evanđeoskom odlomku čuli smo : Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima. Da, Oče, tako se tebi svidjelo. U ovim riječima se osjeća ona jednostavna uzvišenost koju je osjećao Isus poradi onih malenih što su razumjeli njegov navještaj, koji su se osjećali dotaknutima njegovom riječju. Međutim, postavlja se pitanje koji je stav zauzimao prema onima drugima. Je li on držao radosnu vijest evanđelja samo za niže slojeve društva i ljude manjeg intelektualnog potencijala i sposobnosti? Je li to značilo da iz svoga zajedništva i iz kraljevstva nebeskoga svjesno želi isključiti mudre i umne? Je li navještaj vjere samo za one koji nisu navikli ili ne znaju misliti, dok ga oni mudri, umni i pametni nadilaze sposobnošću svoga uma do mjere da im je vjera suvišna, pa čak i neka vrsta degradiranja?

U duhu pitanja koje postavismo, tumačeći ove retke, sveti Ivan Zlatousti također se pita što je Isus htio reći kad je izgovarao spomenute riječi. Jer ovako formulirano moglo bi zvučati kao da se veseli što je Otac nebeski uskratio spoznaju istina mudrima i umnima, te bi kao posljedicu imalo da se veseli i njihovoj propasti. No ovaj vrsni tumač Božje riječi je doista drugog mišljenja: Veseli li se možda zbog njihove propasti i zbog toga što ne poznaju ove stvari? Ni najmanje, nego je najbolji put spasenja bio da ne prisiljava one koji su odbacivali i nisu htjeli prihvatiti njegove riječi, kako bi, od trenutka kad nisu postali bolji nakon što su pozvani, nego su se povukli i prezreli ga, bili potaknuti na želju za spasenjem na temelju činjenice što su bili isključeni. Tako bi također oni koji su joj dali dužnu pozornost postali još gorljivijima. A da je to objavljeno malenima, bio je razlog radosti, dok činjenica da su onim drugima ostale skrivene, nije bio razlog radosti, nego žalosti. E to čini kad plače nad gradom. Dakle, ne veseli se zbog toga, nego zato što su maleni upoznali to što mudri nisu.

No tko ispravno i pozorno promatra društvo i ljude pored sebe, te njihov odnos prema znanju i neznanju, tko uočava njihove osjećaje kad osjete da ih se smatra pametnima i učenima, onda će kod mnogih primijetiti veliku dozu samodostatne oholosti. Jer pamet je danas na tržištu tražena roba, te čovjek teško prihvaća da treba učiti od onih koji su pored njega, a napose teško prihvaća da ga uče oni koji se pozivaju na Boga, kad je sam uvjeren da ima najjasnije ideje o vlastitom životu. Upravo to će i Zlatousti prepoznati kao glavnu zapreku onima koje Isus nazva mudrima i umnima od kojih su skrivena otajstva Božja: Stoga pismoznanci i mudri, koji su držali da su razumni sami po sebi, zakazali su zbog svoje oholosti. Dakle, hoće reći, ako su zato njima bile skrivene te stvari, strahujte i vi i ostanite malenima. To vam pomaže da iskoristite tu objavu, kao što je suprotno držanje učinilo to da je budu lišeni. Uostalom kad kaže sakrio si, ne tvrdi da sve ovisi o Bogu, nego kao kad Pavao kaže da ih je Bog predao nečistom umu i da je zaslijepio njihove misli, ne govori to kako bi ukazao da on čini te stvari, nego da mu oni daju prigodu, te u tom smislu veli i ovdje: sakrio si.

Kako Isusove riječi iz Evanđelja, tako i ovo tumačenje mogu i nama biti korisni u današnjem svijetu u kojem ljudi nisu ništa drugačiji od onih iz Gospodinova vremena i okruženja ili pak od onih iz druge polovice četvrtoga stoljeća kad živi sveti Ivan Zlatousti. Jer doista što se tiče Boga on nije pristran prema ljudima da bi jednima davao a drugima uskraćivao, nije zao da bi jedne htio spasiti a druge upropastiti. No i danas je mnogo onih kojima ne treba njegova riječ kao svjetlo na putu, koji se drže mudrima i umnima zato što imaju diplomu nekog sveučilišta, koji vjeruju u domete vlastitog razuma samo zato jer o životu i njegovim vrijednostima imaju neko svoje uopćeno mišljenje, a de se izbjegavaju suočiti i susresti s Kristovom riječi kao s riječi Boga živoga. Štoviše i otvoreno je odbacuju u ime potrebe da istaknu svoju pamet.

Ostanimo stoga malenima koji uspijevaju prepoznati i poznati Sina snagom Očeva duha i dara, kako bismo u toj objavi prepoznali najveću istinu života. Samo kao maleni osjećamo snagu Isusove riječi, istinitost i prodornost koju ima u životu. Samo maleni osjete da je njegova riječ riječ života koja nas nepogrješivo vodi, krijepi i hrani u životu. Ovaj poziv da budemo maleni vrijedi i za one koji su među nama mudri i umni, da svoje mudrosti i umnosti ne žive udaljeno od Boga, jer tada im prijeti opasnost da je potpuno izgube. Samo s Kristom, donositeljem uzvišenih Božjih objava o životu, mogu iskoristiti sav potencijal mudrosti i umnosti za spasenje, te ga time privesti istinskoj svrsi. Tako i sami, prihvaćajući u poniznosti Kristovu riječ kao plodni blagoslov dolaze do maksimalnih dometa i ostvarenja vlastite mudrosti, koja u njima rađa jasnijim i životnijim znanjem.

Samar je dio magareće opreme
sastavljen od drvenog okvira
i platnenih podloga ispunjenih slamom.
Ljudi su izradili samare
kako bi bolje iskoristili
magareću krotkost i snagu.
Breme koje magare ne može nositi
na golim leđima,
uredno složeno na samaru
ne predstavlja problem.
I premda je samar dodatni tovar,
ipak čudesno postaje sredstvo
da se ponese daleko veći teret.
Tako čarobnu stvar napravio je i Isus
kad na nj natovariše drvo križa.
Umjesto da ga odbaci s leđa,
on ga pretvori u čudesni samar
na kojem je ponio teško breme
svakog opterećenog života,
sve patnje i boli koje pritišću čovjeka.
Na samaru svoga svetog križa
ponio je sva naša bremena,
križeve i patnje, brige i muke,
poučavajući i nas da i sami,
u posvemašnjoj poniznosti
nosimo bremena jedni drugima.
A ono što reče o jarmu,
kao da reče i o samaru:
Uzmite jaram moj na sebe,
učite se od mene
jer sam krotka i ponizna srca
i naći ćete spokoj dušama svojim.
Uistinu, jaram je moj sladak
i breme moje lako.