Rođenje Gospodinovo – ponoćka

U liturgiji ove svete noći Gospodinova rođenja slušali smo evanđeosko izviješće koje je sastavio sveti Luka, a koji nas vraća u povijesni kontekst u kojemu se dogodilo Isusovo rođenje. Kako vidimo okolnosti njegova rođenja povezane su s odredbom moćnoga cara Augusta da se izvrši popis svega svijeta, dok je upravitelj Sirije bio Kvirinije koji je carsku odredbu provodio u Isusovoj domovini. A kako su svi Izraelci bili dužni popisati se u svome kraju, tako je učinio i sveti Josip zajedno s Marijom: „Tako i Josip, budući da je bio iz doma i loze Davidove, uziđe iz Galileje, iz grada Nazareta, u Judeju – u grad Davidov, koji se zove Betlehem – da se podvrgne popisu zajedno sa svojom zaručnicom Marijom, koja bijaše trudna.“ Sveti Josip se, dakle, podvrgava carskoj odredbi, ne propitujući nakane koje je pri tome car imao. Carsku odluku je prihvatio kao administrativnu odredbu s neutralnim ćudorednim prizvukom, premda je car preko nje htio izmjeriti i pokazati svoju zemaljsku moć. S druge pak strane Josip je znao da Bog vodi ljudsku povijest, te je i ovaj popis bio dodatno svjedočanstvo o Božjem silasku među ljude, jer osim što se podvrgao carskoj odredbi, Božji Sin se time i na služben način dao upisati u ljudsku povijest.

No naš Gospodin osim što se s Josipom i svojom Majkom podvrgava carskoj odredbi o popisu stanovništva, on se podvrgava i svim zakonitostima ljudskoga života koji je započeo među ljudima. Rodio se kao dijete i s nama dijelio istu ljudsku narav, da bi nas obdario svojom božanskom. Kao pravi čovjek podložio se svim ljudskim potrebama, da bi nas naučio da ih nadilazimo snagom duha koji vrši volju Božju. Do te mjere je ostao podložan ograničenjima ljudske naravi i svih osobnih i društvenih zakonitosti da će kasnije prihvatiti i osudu moćnika, kao i smrt na križu. Ali jedno nikada nije prihvatio niti se tome podložio. Nije prihvatio da se podlaže ljudskim neurednim prohtjevima i nećudorednim zahtjevima.

4. nedjelja došašća – B

Na sam korak od Božića liturgija četvrte nedjelje došašća nam pred oči stavlja lik Presvete Djevice kao one koja je samoga Boga primila u svoje krilo i darovala svijetu. No da bi ga zavrijedila primiti i da bi ga potom mogla primiti, trebala je biti spremna za taj sveti, neizrecivi događaj. Ne znamo koliko je ona bila do kraja svega svjesna, no znamo da je Gospodin dobro znao što radi, jer on je po njoj provodio svoj vječni božanski plan. Što se pak nje tiče, ona je bila svjesna ponajprije toga da želi Bogu potpuno služiti, što je odražavao status njezina života, kako nas izvještava sveti Luka kad veli: „U ono vrijeme: Posla Bog anđela Gabriela u galilejski grad imenom Nazaret k djevici zaručenoj s mužem koji se zvao Josip iz doma Davidova; a djevica se zvala Marija.“ Dakle, ova činjenica da Marija živi kao djevica svjedoči o njezinoj cjelovitoj posveti Bogu. Premda zaručena, ona nema namjeru ‘poznati muža’, pa se zato i zbunjuje kad joj je naviješteno da treba roditi.

No osim što se Marija potpuno Bogu posvećuje, o čemu svjedoči njezino djevičanstvo, ona živi u potpunosti okrenuta Bogu. Štoviše, moglo bi se reći da ona živi isključivo od Boga i njegovih darova. No nije ni bila svjesna koliko je u tome bila savršena i vjerna, premda je sa svoje strane znala da čini sve što je u njezinoj ljudskoj moći. Pogotovo što sebi nije pripisivala nikakve zasluge, već je sve smatrala Božjim djelom. U tome je potom i ključ njezine svetosti, jer je ona bila usmjerena izvršavanju volje Božje, a ne da se bavi mišlju o samoj sebi i svojoj duhovnoj i asketskoj veličini, kako su običavali činiti farizeji. Zato se i je zbunila na anđelov pozdrav: „Zdravo, milosti puna! Gospodin s tobom!“

3. nedjelja došašća – B

Može se dogoditi običnom vjerniku, pa i službeniku Crkve, da ne pozna dovoljno sama sebe ni svoj status pred Bogom. Točnije, može se dogoditi da zna mnogo toga o sebi, ali da se ne pozna pred Bogom i u Bogu. Tu počinju onda veliki problemi, kako dotičnome, tako i onima koji su oko njega. Takvim činom pada u neku vrstu duhovne šizofrenije. Kao vjernik trebao bi imati svoj identitet i svoje vjerničko poslanje koje je definirano snagom sakramentalne milosti, a moguće da se on uredno ponaša pe nekim drugim obrascima i živi na nekom drugom kolosijeku. Najgore ako je uvjeren da upravo Gospodin od njega traži da se ponaša kao da je državni službenik a ne duhovni svjedok, te onda on sa svom revnošću i zanosom provodi to što je sebi umislio da mu je povjereno od Boga kao neko vjerničko ili crkveno poslanje, a da to s Bogom niti Bog s time nema nikakve veze. Na taj način takva osoba sebi može umisliti da je nešto što doista nije i ne bi trebao ni biti po Božjem planu. Ili pak sebi stavi u glavu da ima važno društveno poslanje kao neki reformator, političar, revolucionar i slično, te onda drugima krene pokazivati i dokazivati kako on dosljedno i ispravno vrši što mu je povjereno. Takav, na žalost, dođe u raskorak sa samim sobom, a da to i ne vidi. Uvjeren da je dosljedan, ne vidi da je dvoličan i da je upao u duhovnu šizofreniju, to jest da je postao nesposoban sagledati sebe i svoje poslanje pred Gospodinom. U tom slučaju je spreman čak uvjeravati Gospodina da ne zna dobro ljudima upućivati pozive i raspoređivati poslanja. I naposljetku završi ne samo u raskoraku sa sobom, već i u sukobu sa svima oko sebe.

Iz te perspektive možemo sagledati današnje evanđeoski odlomak i poslanje Ivana Krstitelja pred Bogom i ljudima. Ivan je došao svjedočiti za Svjetlo, biti glas koji viče u pustinji i krstiti vodom na obraćenje, no jeruzalemski Židovi, svećenici i leviti nisu razumjeli bit njegova poslanja. Oni su očiti u svojoj svijesti imali drukčije poimanje poslanja od onoga što je imao on. Osim toga imali su drukčije ideje o prorocima, pa i o samome Mesiji – Kristu koji ima doći.

2. nedjelja došašća – B

Teško je živjeti pod trajnim naponom i u trajnoj napetosti. Kada se ipak dogodi da moramo povećati oprez u življenju, te ujedno i odgovornost pred konkretnim izborima u svakodnevnici, nerijetko se zamorimo i spontano priželjkujemo pobjeći od zamora i neprekidnog stava kao u nekoj uzbuni. Nakon vremena krutosti slijedi vrijeme opuštanja od odgovornosti, jednako kao što se pribjegava relativizmu nakon vremena apsolutizma i krutosti. Nakon vremena tiranije i diktature ljudi traže život u slobodi, no nerijetko kliznu u besmisleno i štetno slobodarstvo. To vrijedi kako za pojedinca tako i za društvo. Ponašaju se kao klatno koje ide s jedne strane na drugu, iz jedne suprotnosti u drugu. Teško pronalaze onu zlatnu sredinu koja bi bili uzvišeni život duha u Bogu, bilo da su vremena laka ili teška, bilo da su vremena prikladna ili neprikladna, bilo da se živi u lažnoj sigurnosti ili u nesigurnosti ovoga svijeta, bilo u nestabilnosti ili varavoj stabilnosti.

Tako su ljudi i društva prelazili i prelaze iz jednog otvrdnuća u drugo, iz jedne krajnosti u drugu. Zato i oni koji su revni u kreposti vršenja zakona sanjaju neka zlatna i bolja vremena koja će proizići iz kreposti i u kojima neće trebati neprekidne kušnje i izazovi. No s druge strane čim se dogodi društveni pomak, mnogi izgube revnost i krepost klizeći u ćudorednu prazninu, uvjereni s druge strane da je dovoljan društveni i gospodarski pomak za boljitak društva. No svima njima, bez obzira na ljudske uvjete života, potreban je duhovni pomak prema Gospodinu koji je jedini ispravan način življenja u Bogu.

1. nedjelja došašća – B

Središnja poruka prve nedjelje Došašća je budnost, a Isus je izriče služeći se prispodobom o domaćinu koji svojim slugama daje različita zaduženja u vlastitoj odsutnosti. Jedno od najvažnijih zaduženja dobio je vrataru kojemu je zapovjedio da bdije. Mnogo je razloga za takvu zapovijed, jer je o budnosti vratara ovisila sigurnost cijele kuće i njezinih ukućana, no u ovoj prispodobi tema bdijenja nije usmjerena prema pozornosti od mogućih provalnika i kradljivaca, već je bdijenje neophodno poradi iščekivanja svoga gospodara. No Isusu nije bio cilj govoriti o izvanjskoj tjelesnoj budnosti, već se samo poslužiti slikom da dočara onu unutarnju, duhovnu budnost za koju zna da je presudna u ljudskome životu. Budnost duha se ostvaruje kao budno iščekivanja samoga Boga, to jest riječ je osjećaju njegove žive prisutnosti u vlastitom životu. U ovom smislu bdije onaj tko iskreno vjeruje u Boga, onaj tko osjeća njegovu živu prisutnosti i tko radosno iščekuje njegov slavni dolazak. Zato je slika vratara koji bdije čekajući gospodarev povratak najbolje izričaj te duhovne stvarnost.

I danas među nama kršćanima često se govori o budnosti, te kao glavni razlog budnosti navodimo potrebu bdjeti da nas sotona ne zaskoči. Motivirani takvim razlozima bdijemo u strahu od zloga, a da uopće ne osjećamo čežnju za licem Gospodnjim. No u ovom evanđeoskom odlomku je riječ o duhovnoj budnosti iščekivanja svoga Gospodina koja je mnogo dragocjenija od budnosti koja je motivirana strahom od zla i Zloga. Jer jasno je da će sluga koji bdije čekajući svoga gospodara otjerati i kradljivce i onemogućiti ih u njihovu naumu, ali je mnogo vrijednije to što on bdije željno iščekujući gospodarev povratak, a ne samo iz straha od provalnika. S druge pak strane ako bi sluga bdio samo da otjera kradljivce i razbojnike, a ne bi uz to i nestrpljivo čekao svoga gospodara, samo bi formalno ispunio obveze koje ima, ali ne bi bdio kao pravi i vjerni sluga koji s ljubavlju očekuje svoga domaćina.

Krist Kralj

Slaveći danas svetkovinu Krista Kralja svega svijeta i nesvjesno dušu uzdižemo prema Kristovoj nebeskoj slavi. Razmatramo njegovu uzvišenost i sveopću vlast, a na neki način i željno iščekujemo njegov pojavak koji će nam svima donijeti utjehu i pravednu naknadu za sve nepravde i nevolje pretrpljene od ljudi za zemaljskoga života. I kao što naši osjećaje vjere uvijek povezuju buduće nebesko stanje sa sadašnjim zemaljskim, na istovjetan način razmišljamo i u misnim čitanjima koja svjedoče o upućenosti ovoga života na onaj, i obrnuto. Između ova dva stanja postoji kontinuitet, jednako kao što postoji suodnos između Gospodinova utjelovljenog života i njegove vječne slave. Kao što je bio ponizan u tijelu, tako će biti uzvišen u svojoj slavi, jer je slava plod njegove poniznosti i vjernosti koju je pokazao na zemlji vršeći Očevu volju.

U tom duhu i evanđeoski odlomak koji razmatramo govori o vječnome razlučivanju koje je povjereno Kristovoj vlasti, ali s time da on sam sebe naziva Sinom Čovječjim koji ima doći u slavi. To znači da će doći suditi sve ljude kao ne samo kao Božji Sin i druga božanska osoba, već kao utjelovljeni Bog, pri čemu će njegova ljudskost biti vrlo važan kriterij razlučivanja. Doista, njemu povjerena vlast razlučivanja ljudi na spašene i osuđene u uskoj vezi je s njegovim zemaljskim životom. On najavljuje da će doći u svojoj slavi, te da će biti sudac koji razlučuje ovce od jaraca, to jest dobre od zlih.

33. nedjelja kroz godinu – A

Današnja Božja riječ nam nudi nekoliko modela odgovornoga, to jest neodgovornoga ponašanja u određenim životnim situacijama. U Knjizi Mudrih izreka svetopisac se pita tko može pronaći vrsnu ženu, što znači da je za pretpostaviti da je ona vrlo rijetka pojava. Očito je bilo više onih nevaljalih i neodgovornih žena koje su živjele u neodgovornosti i površnosti, pa je onda svetopisac na ovaj način pristupio govoru o modelu vrsne žene. Slično će i sveti Pavao govoriti o ljudima koji žive kao u tami, te s druge strane poziva kršćane da žive kao sinovi svjetlosti i sinovi dana. I naposljetku, u Evanđelju, u prispodobi o talentima, imamo prigodu vidjeti i model odgovornoga, to jest neodgovornoga upravljanja talentima. Sluge koji su sukladno volji gospodarevoj upravljali talentima, dobili su nagradu, a sluga koji je radio po svome, bio je osuđen i kažnjen.

Povjerenje Božje

Kako čitamo iz prispodobe, najprije valja istaknuti povjerenje koje Bogu ima u nas ljude, jer ovaj gospodar, predstavlja lik samoga Boga. Kada kažemo povjerenje, onda se korijenski misli na činjenicu da je čovjeku i svim ljudima, svojim slugama, povjerio svoj imetak jer je imao u njih povjerenje: „Čovjek, polazeći na put, dozva sluge i dade im svoj imetak. Jednomu dade pet talenata, drugomu dva, a trećemu jedan – svakome po njegovoj sposobnosti.“ Polazeći od činjenice da u ovom Isusovom pripovijedanju ovaj čovjek predstavlja lik Boga, možemo reći da se ovo davanje talenata odnosi na stvaranje čovjeka. Kada je Bog stvarao čovjeka, stvorio ga je s povjerenjem, to jest mogućnošću da uveća onaj početni dar – kapital. Čovjek nije nastao sam od sebe, niti je sam sebi dao darove i sposobnosti, pa niti one na naravnoj razini.

Senzori su naprave koje su
tako napravljene i podešene
da mogu uočiti i prenijeti
određene podražaje, te dati
signal o tome što je ušlo
u vidokrug njihove odgovornosti.
Tako na primjer senzori za
pokret ili svjetlo upozoravaju
na neovlaštena i nepredviđena
gibanja u nekom prostoru,
te upozoravaju mjerodavne
da pripaze na ono što se događa.
Na njihovu tragu se može
osigurati prostor i zaštiti imovina,
jer će otkriti razne pokušaje
neovlaštenoga ulaska u posjed.
Takva mjerna osjetila napravljena
su sukladno senzorima koja je
Gospodin stvorio u našem
ljudskom životu i djelovanju.
On nam je dao pet osjetila
koja osjećaju izvanjsku stvarnost
i prenose našoj duši sve
važne informacije i podražaje
o onome što nas okružuje.
A kada nam senzori prenesu
sve važne informacije i uvedu
nas u ono što nas okružuje,
tada na temelju toga možemo
ispravno donijeti zaključak
i postaviti zaštitu sustava.
Najveće zlo je kada nam
zakažu naši senzori, to jest osjetila,
te umjesto da nam služe
kao detektori opasnosti izvana,
oni se ponašaju kao sluge
svih napasti i šetnih ponuda.
Zato nas Gospodin poziva
da podesimo njihovu osjetljivost
na ono što je stvarno škodljivo
i opasno, te da se njima
služimo za zaštitu organizma,
umjesto da oni budu prolazi
svakoj napasti koja nas ugrožava.

32. nedjelja kroz godinu – A

Isusova prispodoba o mudrim i ludim djevicama uvodi nas u eshatološki scenarij kojim nas Gospodin pripravlja na posljednje stvarnosti života. Jedna od tih stvarnosti je prijelaz u vječnost. No u tom prijelazu nismo sami, već nam je on posrednik istog prijelaza koji nam jamči hod do vječnosti. Štoviše, on nam kao zaručnik dolazi ususret, jer nas ne želi ostaviti samima. Međutim, činjenica je da ne znaju svi razumjeti njegovu ljubav prema ljudima i ljudskome rodu u duhu zaručničke službe i potrebe da nama ljudima iskaže svoju ljubav. No on, međutim, kroz ovu prispodobu nam ukazuje da put prema vječnosti nije hod u propast ili ništavilo, već je hod prema svadbenoj gozbi u kojoj nas iščekuje. Rečeno riječima ove prispodobe, hod prema vječnosti je hod prema ‘zaručniku kojemu treba ići ususret’. Ali jednako tako, sukladno izgovorenoj prispodobi, hoditi prema vječnosti i prema zaručniku treba u najvećoj odgovornosti. Jer to što je vječnost svadbena gozba prema kojoj hodimo, ne znači da je manje zahtijevna i izazovna za ostvariti, to jest da se prema tome smijemo površno postaviti. Ići prema vječnosti ne znači da shvaćamo vječni život kao neka vrsta idile u koju se lako stiže, već da je vječni život stvarnost prema kojoj moramo pokazati odgovornost.

S obzirom na temu zaručnikova dolaska, to jest odlaska njemu ususret, razvile su se bile dvije tradicije. Jedna je stavljala veći naglasak na dolazak Krista Zaručnika, te je poticala vjernike da se pripremaju za njegov drugi dolazak, dok je druga tradicija veći naglasak stavljala na naš odlazak s ovoga svijeta prema njemu. Mnogi su, još od apostolskog doba, htjeli znati točan trenutak njegova najavljenoga dolaska, premda znajući da je on to odbio objaviti svojim učenicima. Tako su, usredotočeni na vrijeme njegova drugog dolaska, iako puni dobrih namjera, bili u zabludi i navodili su mnoge druge vjernike na takvo uzaludno računanje i iščekivanje. Pratili su i čitali razne ‘apokaliptičke’ znakove, kao što su bili ratovi i pošasti, te su ih tumačili kao događaje koji neposredno prethode Kristovu drugom dolasku.

31. nedjelja kroz godinu – A

Dok je Isus bio sa svojim učenicima prije dvije tisuće godina u tjelesnom obličju na zemlji, mogao je izreći riječi koje su nam naviještene: „Vi pak ne dajte se zvati ‘Rabbi’, jer jedan je učitelj vaš, a svi ste vi braća.“ No sada kad njega nema među nama u zemaljskom obličju, postavlja se pitanje vrijede li još uvijek ove njegove riječi, to jest, ako vrijede, onda na koji način i u kojem opsegu vrijede danas nakon toliko vremena i toliko društvenih i drugih promjena među ljudima. Danas u vremenu znanja i tehnologija, može li još uvijek značiti njegova riječ da nam je samo on učitelj, a mi svi braća jedni drugima? Osim toga vrlo je zanimljivo pitanje, što danas u suvremenom svijetu u kojem su razvijene znanosti i znanja, instituti i sveučilišta, znači govoriti o njegovu učiteljstvu među ljudima?

Odgovoriti na ova pitanja možemo polazeći samo od nauka i stava njegove zajednice kojoj je on povjerio svoj nauk. Valja vidjeti što je zajednica onih koji su bili svjedoci ovih riječi vjerovala kada je iz naraštaja u naraštaj prenosila njegove riječi propovijedajući ih drugima. Njegovi učenici na čelu s apostolima bili su uvjereni da se ove riječi nisu ticale samo nekolicine njih, već da vrijede za Crkvu do konca vremena, što znači i do danas. Doista bili su uvjereni da je jedini i jedinstveni učitelj Crkve i u Crkvi samo on – Krist Gospodin. Crkva stoji na njegovu vječnom i neopozivom nauku koji donosi slobodu i spasenje svim ljudima, te je ujedno taj nauk temelj i jamstvo života vječnoga. Štoviše, njegovi učenici i Crkva koja je čitala i naviještala njegove riječi bili su uvjerenja da je on Učitelj cijeloga čovječanstva, jer njegov nauk je bio neprolazni nauk spasenja za sva vremena i za sve ljude koji traže istinski život.