23. nedjelja kroz godinu – A
U današnjem evanđeoskom odlomku Isus poučava svoje učenike kako se postaviti prema bratu grješniku. Upitati nam se je li i Učitelj poput nas koji smo skloniji gledati tuđe grijehe i propuste, a zanemarivati ili previđati vlastite. A kao ljudi doista to često činimo, jer nam tuđi grijesi i prijestupi bodu oči, dok za se i svoje postupke pronalazimo riječi opravdanja i očekujemo od drugih razumijevanje. Znamo međutim da Isus na drugome mjestu poučava da ne tražimo trun u oku brata svoga, dok u svome ne vidimo gredu, iz čega je očito da pouku glede bratske opomene ne temelji na stavljanje pod povećalo tuđih grijeha niti na njihovu prokazivanju. Jer cilj nije prokazivanje grijeha nego privođenje grešnika na put obraćenja, što nije ista stvar. Tuđi grijeh možemo i trebamo prokazati s ciljem da grešnika izbavimo od robovanja zlu i grijehu.
Ukoliko grješnik nije spreman popraviti se od grijeha, pogotovo ako se radi o javnom i velikom grijehu i sablazni, onda ga, veli Isus, treba na neki način izolirati od crkvenoga zajedništva. No prije konačne kazne, Isus predviđa pedagoški postupak ukora i ukazivanja na grijeh pred vjerodostojnim svjedocima. Nitko od nas nije bez grijeha, ali ono što je prisutno kao očita zabluda, teški grijeh i povreda ljudskosti i morala trebalo bi biti i u Crkvi osuđeno na jasan i izričit način. A u posljednje vrijeme dogodilo se čak to da je Crkva u određenim slučajevima pretrpjela previše duhovne štete i gubitka ugleda u javnosti zbog kojekakvih skandala u kojima je išla štititi grješnika u svojim redovima, to jest prekrivati njegov grijeh, umjesto da se jasno distancira od takvih pojedinaca koji čine zlo, ne samo sebi nego i poslanju Isusa Krista u Crkvi.
Zato je Isus u današnjem Evanđelju vrlo jasan. Ne postavlja pitanje niti problematizira o tome što je grijeh, jer je to preočito i prejasno, te božanski objavljeno još u Starom zavjetu. Isus je potom vrlo diskretan, jer traži pedagoški prijekor koji podrazumijeva upozorenje najprije nasamo, a onda pred svjedocima. No to ne znači da je popustljiv, jer mu je jasno da se ne smije, radi dobra i pojedinaca i cijele Crkve, cijelo vrijeme progledavati kroz prste očitom kršenju morala i životu u zabludi. Zato Crkva mora plivati između dvije ekstremne struje i težnje, između prikrivanja i prokazivanja tuđih grijeha. Od nje se očekuje da prvenstveno bude mjesto pomirenja, a ne prikrivanja grijeha, ali niti javnog prokazivanja tuđih grijeha. Isto tako dok pokazuje dozu pomirljivosti prema grješniku, s druge strane postoji obveza da bude nepomirljiva prema nepokajanju i nepokajanom grešniku sve dotle dok se ne pokaje. Također je još važno znati da poslanje Crkve koje se tiče pomirenja ne ostvaruje se sudskim putem i tužbama, nego duhovnim oslobođenjem od grijeha. Njoj je dana ovlast vezivanja i odriješivanja grijeha, što joj je mnogo važnije nego da isposluje sudsku osudu grješnika, pa i onda kad bi javnost to mogla očekivati od nje. Ona je stoga dosljedna svom Učitelju koji govori o bratskoj, a ne sudskoj opomeni.
Jer, glede poimanja i odnosa prema grijehu i tuđim propustima, živimo u svijetu punom proturječja. Što se tiče upozorenja na nečiji prijestup, danas više ne postoji diskrecija na koju nas potiče Isus. Ne postoji više osobna opomena, nego mediji i javnost postaju prostor u kojem se rješavaju nesređeni računi u kojima se obračunavamo s tuđim grijesima i pogreškama, te hrane radoznalo mnoštvo gladno takvih priča. No i tada odnos je različit. One koji nam se sviđaju i koje držimo ideološki podobnima, njima sve dopuštamo i opraštamo, dok one koje držimo nepodobnima prozivamo i napadamo i za najmanju sitnicu, to jest određeno nam je tko je taj tko nam se smije, a tko ne smije sviđati. Dok mediji za korupciju, kriminal i socijalni nered prozivaju nekad i bez argumenata, dotle su skloni pravdati, štititi, a i promovirati svaki oblik spolnog nereda, osim pedofilije, kao da se radi o herojskim djelima. Po tome se vidi kako je odnekud vrlo pristrano određeno što bi trebao u javnosti biti grijeh, a što ne, ili pak što bi se smjelo zvati tim, a što nekim drugim blažim imenom.
Očito je tako da se mnogo toga pokrije kapom ili velom privatnosti u koju nitko ne smije zadirati jer na nju navodno pojedinac ima pravo. Primjeri takvih stavova su u današnje vrijeme česti. Koliko je samo političara i osoba iz javnog života koji se u javnosti deklariraju kršćanima, a u stvari podržavaju nekršćanske ideje i stavove poput abortusa ili istospolnih brakova. Ne samo što griješe, nego što polažu i pravo na takav pristup, što je nedopustivo. Ima onih koji odriču pravo Crkvi da se uopće izjasni o njihovu grijehu, jer su oni sebi dostatni, te sebi uzimaju pravo misliti što ih volja, ponašati se kako im drago, te ujedno polažu pravo biti vjernici.
Međutim, to je za Isusa nespojivo. Naš zemaljski život neraskidivo vezan s nebeskim, te nije indiferentno hodimo li pravim putem i privodimo li druge da i oni njime hode. Vrlo je bitan naš bratski primjer, te u duhu toga vrijedi Isusov nauk o bratskoj opomeni. Ne potiče Isus na bratsku opomenu radi toga što od nas očekuje da progonimo svoju braću, nega zato što zna da je brat brat tek onda kad je s Bogom izmiren, to jest kad je slobodan od grijeha. Ne govori Isus to iz puritanskih razloga ili što bi od nas očekivao da budemo puritanci, nego radi toga što samo onaj tko je čist od grijeha može sjesti za Očev stol, što je stvarni smisao života. Zato je potrebno u vlastitoj skromnosti, svjesni i svojih slabosti i grijeha, pristupiti svakom svom bratu grešniku, te mu omogućiti da se izmiri s Bogom, da traži oproštenje grijeha i oslobođenje od slabosti i napasti, jer smisao bratske opomene je u skrbi o tuđem spasenju, a ne u dokazivanju vlastite bezgrešnosti. Neka nas Kristova riječ potakne da odgovorno i zauzeto skrbimo i oko svoga i oko tuđeg spasenja opominjući, upozoravajući i svjedočeći put izmirenja s Bogom.
Svibanj je mjesec kad priroda buja životom i već do punine cvijeta dovede izdanke sjemenja, bilja i stabala. U svibnju, kad sunce, pokazujući svoju snagu i blizinu sa zemljom, odnosi pobjedu nad zimom, kroz cvijet postaje vidljivo skriveno blago zemlje, koje u suradnji s nebom izlazi na površinu. Zato cvijet nije samo simbol ljepote, nego je simbol života i plodnosti, koje nema bez njegovih raširenih latica i spremnog darivanja životu. Stoga kada se bira dar za majku, onda se najčešće izabire cvijet, jer on višestruko podsjeća na nju. Ako išta miriše osebujnim mirisom, onda je to majčinstvo i majčinska skrb za djecu. Ako ima išta lijepo na svijetu, onda je to majčinska sebedarna ljubav i cjelovito predanje života. Zato je majkama posvećen svibanj – mjesec cvijeća.
Cvijet života
Mnogo je sličnosti između cvijeća i majke kao simbola života, jer je majčinsko krilo rasadnik stvarnog života koji je Stvoritelj udijelio čovjeku, da bi potom taj isti život povjerio majčinskoj skrbi. Ako ima uzvišenog poziva među ljudima, onda je to upravo roditeljski poziv, usko povezan s Božjom stvarateljskom moću i darom, jer je majci poziv cvjetati životom. Na poseban način to vrijedi za nebesku Majku Mariju, koja je svoju ljudsku plodnost potpuno podredila Bogu, te primila izravno od njega dar života u svoje krilo. Taj život koji je ona primila u krilo bio je Život, Svjetlo i Sunce ljudima. Kao što je najdublja istina o Bogu da je Otac svega stvorenoga, a napose Otac čovjeka, tako je najdublja istina za čovjeka i najuzvišenije zvanje koje postoji, da ljudsko biće postane majkom Bogu na ovome svijetu. Upravo to je učinila Marija, iskoristila je najizvrsnije mogućnosti koje je Bog upisao u čovjeka, te se opredijelila svojim bićem donijeti svijetu Boga kao plod svoje utrobe.
Zahvaljujući njezinoj budnosti pred Bogom, dogodilo se da je obamrla ljudska priroda ponovo počelo živjeti i davati svoj plod. Marija je bila novi nasad u vrtu čovječanstva, zasađen Božjom rukom, jer u njezinu biću nije bilo otrova grijeha koji je onečistio stabla Edenskog vrata. Zato je ona najljepši znak zemlje što izlazi iz zimskog sna grijeha i života daleko od Boga. Po njezinoj izvrsnoj plodnosti životne mogućnosti zemlje nisu ostale zakopane u podzemlju, nego je i zemlja dala svoj pristanak na spasenje i pružila je prema nebu svoj izdanak koji je donio novi život. Ako se zemljinu plodnost slikovito može usporediti s cvjetanjem, te se za plodan kraj kaže da u njemu sve cvjeta, onda je Marijina plodnost najizvrsnije cvjetanje ljudske naravi. Zato cvijet postaje najljepši dar kojim obdarujemo drage osobe, napose majke, jer cvijet je simbol života koji su one nosile i dale.
U Božjem vrtu
Cvijet u sebi nosi najljepšu i sadržajniju poruku kako ljepote tako i ostvarenja. Ljepota njegovih latica i opojnost mirisa rječito govori sama za sebe, a opet ne drži ih sebeljubno za se, nego ih daje drugima, to jest predaje je plodnosti. Da nije otvorenosti cvijeta životu, ne bi bilo ni kasnijeg ploda. Zato cvijet upućuje i na ljepotu majčinstva bez koje nema ploda života. Majka svu svoju ljepotu i plodnost podredi onome koji dolazi nakon nje kao plod njezina bića.
S tog naslova je Marija je s pravom istinska cvjećarka Božjeg zemaljskog vrata. Ne samo da je ona sačuvala neokrnjenom svoju ljepotu, nego je na zemlji rodila i ‘uzgojila’ najljepši cvijet, cvijet u kojem se susrelo ljudsko i nebesko. Krist gospodin je bio izdanak neba na zemlji, ali izdanak za koji je i Zemlja, po Mariji, dala svoj čisti doprinos. On je pravi izdanak iz panja Jišajeva, panja koji je po Mariji proklijao novim životom, te je onda nebeski život i nebeska ljepota došla na svijet u punom sjaju. Zato je on bio pravi nebeski Cvijet, najplodniji Cvijet koji je ikada zemlja vidjela, jer smo svi primili od punine njegove plodnosti milost spasenja. Njega je davno Psalmist predoznačio kad je rekao: Ljubav će se i Vjernost sastati, Pravda i Mir zagrliti. Vjernost će nicat` iz zemlje, Pravda će gledat` s nebesa. Gospodin će dati blagoslov i sreću, i zemlja naša urod svoj. Pravda će stupati pred njim, a Mir tragom stopa njegovih (Ps 85, 11-14). Utjelovljeni Sin Božji je bio najljepši cvijet kojeg je i zemlja dala kao svoj autentični plod, pokazujući da je pozvana davati božanske plodove. Zahvaljujući Cvjećarici Božjeg vrta, Zemlja je doista postala Božji plodan vrt, u kojem smo se mogli i možemo diviti ovom najdivnijem plodu, koji je svojim uskrsnućem ostao trajno cvjetati, ne dopuštajući da ga smrt iskorijeni iz zemlje. On nam i danas omogućuje da on njegove plodnosti živimo, jer obilje koje on pruža doista je neprocjenjivo nebesko obilje i ljepota.
Diveći se njezinoj ulozi u djelu spasenja, i sami, stojeći pred Bogom pokušavamo otkriti svoju zadaću i prepoznati svoje mjesto u svijetu. U tome nam može najviše pomoći ona koja je prva ostvarila Božji plan, te kao savršena suradnica Boga živoga dopustila da iz ‘zemlje’, to jest njezina krila, se rodi sam Bog u ljudskom liku. A on ju je zbog toga dodatno blagoslovio i obdario, dajući da joj majčinsko krilo bude trajno svježe i da se po njezinu zagovoru Crkva donosi nove plodove spasenja u svojoj djeci.
Imajući u vidu njezinu umješnost, njezin Sin joj je povjerio da i dalje skrbi o perivoju svete Crkve, to jest da nas, svoju djecu, odgaja i njeguje brižno kao Božje cvijeće na zemlji. Tako je Marijino krilo trajno svježe i puno života kao krilo Majke koja rađa i čuva svoju djecu kao Majka Crkve. Ona koja je podigla božanski nasad moleći: Zakrili nasad desnice svoje, Sina kog za se odgoji, podiže i nasad Božje djece, te joj je najveća radost kad u tome uspije. A mi joj živeći vjerno i dosljedno svome kršćanskom pozivu, na najljepši način uzvraćamo i izričemo zahvalu cvijetom svoga bića, koje je najviše veseli.
Svjetioničarka
Bog je čisto svjetlo i sjaj koji je čovjeku nemoguće podnijeti, te je se stoga kao grešnik morao približavati tom svjetlu s oprezom da ne nastrada od njegova sjaja. No zbog ljudske grešnosti Bog nije odustajao od namjere da svijet obaspe svojim svjetlom, da ga privede u puninu svoga sjaja. Ali je za svoj projekt trebao suradnju ljudskog bića koje je moglo stati pred sjaj njegova lica, te je također moglo poslužiti kao stabilna podloga njegovu božanskom svjetlu.
Marija prosvijetljena
Taj netko, Bogu poželjan, da bi mogao prihvatiti iskonsko Božje Svjetlo, trebao je najprije biti pro-svijetljen tim istim Božjim svjetlom. Božji izabranik, kako bi bio očišćen, urešen i Boga dostojan, nije se mogao prosvijetliti na ljudski način, nego se trebao prepustiti božanskom zahvati. Bog je trebao prosvijetli krhko ljudsko biće čistim božanskim sjajem kako bi ga bilo dostojno. Doista, taj dar je Gospodin udijelio Mariji kad ju je oslobodio grijeha, te je tako mogla blistati iskonskim svjetlom, spremna primiti ono nerukotvoreno Svjetlo, Sina Božjega.
Zato u svetopisamskoj slici žene obasjane suncem, kojoj je mjesec pod nogama, a na glavi kruna od 12 zvijezda, razaznajemo Marijin lik, te je sebi i predočavamo u takvom svjetlosnom kontekstu. Ivanova vizija iz Otkrivenja izražava sjaj njezina bića i ljepotu duše koja je odsijevala Bogom živim. Nebeska Majka je mogla biti opisana spomenutom slikom, uspoređena sa suncem, mjesecom i zvijezdama, kraljica sa svjetlosnom krunom, jer njezin sjaj je takav da se sjaj nijednog stvorenog bića ni tijela u prirodi ne može usporediti s njezinim. Pa niti sjaj onih čistih duhovnih bića koje nazivamo anđelima ne može se usporediti s njezinim sjajem, te joj se stoga i oni klanjaju kao svojoj kraljici potpuno prožetoj Božjim sjajem premda je ljudsko biće. Jer nju obasjava sam Bog svojim svjetlom, Isusom Kristom Gospodinom našim, onim koji je bio tvorac svih svjetlosnih tijela, a dopustio da mu ona bude roditeljka na zemlji.
Stoga dok se Krist Gospodin očitovao nakon rođenja kao Svjetlo koje prosvjetljuje svakog čovjeka, Marija je stajala s njim i pored njega kao njegova nositeljica, jer ni njega ne bi bilo na zemlji u ljudskom obliku, da nije bilo nje. U svojoj skromnosti svjedočila je kako ljudsko biće može i treba biti prosvijetljeno živim Bogom, podlažući svoj život potpuno njegovu. Time je sebe učinila potpuno prozračnom Božjem svjetlu, ne želeći ničim ljudskim zasjeniti njegov sjaj, u čemu je potpuno uspjela.
Marija prosvjetiteljica
U tom duhu i kontekstu se može iščitati i događaj Gospodinova prikazanja u Hramu koji zovemo i drugim imenom Svijećnica. Svjetlo svijeta koje je primila od Oca nebeskoga, Marija prikazuje Ocu, naznačujući tim činom da je bila samo prihvatiteljica njegova dara, a ne gospodarica ni stvoriteljica. No dok ona nosi svoje čedo na prikazanje Gospodinu, njegovo svjetlo ne može ne sjati otkrivajući svoj sjaj svetim dušama kojima Duh Sveti daje oko za njegovu otajstvenu prisutnost.
Tako je Marija, noseći u naručju Sina Božjega kako bi ga prikazala Ocu nebeskome, od kojeg ga je dobila na dar, njega ne samo prikazala Ocu, nego ga je i pokazala svijetu. On je bio Svjetlo koje dolazi na svijet i koje prosvjetljuje svakog čovjeka, a Marija je, noseći ga u krilu i naručju, darovala svijetu i svakom čovjeku željnom prosvjetljenja, o čemu je posvjedočio starac Šimun pjevajući mu kao svjetlu na prosvjetljenje narodâ u trenutku kad ga je primio u svoje naručje. Njegov sjaj ne samo da nije smio ostati nezamijećen, nego, štoviše, trebao je biti podaren svakom čovjeku koji njime obdaruje svoje postojanje pred Bogom. Ako nas je on sam poučio da se svjetiljka na užiže kako bi se stavila pod posudu, nego na svijećnjak da svijetli svima u kući, Marija je od samog početka bila toga svjesna. Njezin Sin je bio svjetlo na prosvjetljenje svih naroda, te ga je ona izložila svim narodima. Njezin pojavak u Hramu nije mogao proći neopaženo, jer Božji ljudi vide Božje Svijetlo koje ona nosi u naručju, kao što svjetionik u mraku ne može biti neopažen.
Mariju zato možemo nazvati Božjom svjetioničarkom, koja je na nemirnom moru ljudskog življenja zapalila Božje svjetlo, to jest dopustila da Bog u njoj zapali svoje svjetlo utjelovljenjem svoga Sina. Donoseći na svijet Boga u svome krilu i noseći ga u naručju, bila je prava svjetioničarka i svjetionik s kojeg sjaj Božjeg Svjetla razbija tmine ovoga svijeta. Po njoj je došlo na svijet i pokazano svijetu svjetlo nove i jedinstvene spoznaje Boga, Svjetlo kakvo svijet prije toga nije vidio. Njegov sjaj je bio tako intenzivan i jak da prosvjetljuje ne samo jednog čovjeka, nego svakog čovjeka; ne samo jedan narod, nego sve narode. Sada po Mariji svijet ima svjetlo koje nema zalaza, te može trajno hoditi kao po danu, ne posrćući korakom svoga duha.
Marija je tako postala svjetioničarka svima onima koji brode morem života, a ne žele se nasukati na hridi, na Scile i Haribde zemaljskih tjesnaca, onima koji ne žele ostati robovi pličina, nego sigurno putovati prema luci vječnoga spasenja. Isturena na rtu samoće, uronjena u more ljudske nesigurnosti, oslonjena je bila samo na Boga, združena prvenstveno s njim, sigurna pod njegovom zaštitom. Zato je mogla svakom mornaru biti pouzdan putokaz k luci spasenja, u moru nestabilnosti i nemira, dok je nebo zastrto mrakom i oblacima. Svevišnji ju je izabrao da bude svjetioničarka i svjetionik s kojeg svijetli njegovo vječno Svjetlo, a ona je tu svoju zadaću od samog početa revno vršila. Njezinom vjernošću, čistoćom i sjajem svijetu je podareno Svjetlo istinsko u ljudskom liku. Izgovarajući svoj ‘da’ Marija je zapalila Božje svjetlo na zemlji, svjetlo neugasivo koje tama ne može zasjeniti. Zapalivši njezino biće svojom Vatrom, Duhom Svetim, čovječanstvu je podareno Svjetlo svijeta, čime je zapaljena neugasiva vatra koja je zahvatila cijeli svijet. Njezin sjaj i nama danas svijetli, a plam nas grije, pa mu se izložimo i prikažimo cijelim bićem, kao što je i on bio za nas izložen i prikazan u Hramu.