Mladica nije samo mladica, već je
u njoj prisutna snaga cijeloga stabla.
U njezinoj se svježini uprisutnjuje
njegova dugovječnoj, te se s bujnom
mladošću spaja bremenito iskustvo,
a s perspektivom bolje budućnosti
mukotrpna borba s vremenom
i neizbježnim povijesnim nedaćama.
Mladica nije samo mladica,
jer su u njoj životni sokovi što
struje iz dubokog korijena,
a njena budućnost nije zadana
trenutnim mjerama, jer se proteže
prema visinama i trajno raste
do mjere koju joj je nebo odredilo.
U tom duhu je zapisano proročanstvo:
„Isklijat će mladica iz panja Jišajeva,
izdanak će izbit’ iz njegova korijena.“
U toj krhkoj mladici rođenoj od Djevice
bila je prisutna sva snaga vječnih Božjih
obećanja i istina drevnih proročanstava.
Ta „Mladica“ nije bio samo čovjek,
već utjelovljeni Sin Božji koji je
u svojem ljudskom tijelu uprisutnio
svu moć božanstva i moć spasenja.
Jer u toj krhkoj ali moćnoj mladici
nije bila snaga ljudskog sjemena,
već neizmjerna sila Duha Svetoga,
po kojoj je začet i došao na svijet.
Dok u radosti slavimo svetkovinu rođenja našega Gospodina i klanjamo se Spasitelju rođenome u Betlehemu, evanđelist sveti Ivan nas potiče zajedno s piscem Poslanice Hebrejima da pogled svoga uma podignemo prema iskonu koji je u pozadini ovoga događaja. Božja riječ nas tako dotiče i prožima te osjećamo da betlehemski događaj nije samo ljudski, već da je božanski, jer se u ljudskome tijelu rodio vječni Božji Sin. U ovome događaju ne čitamo samo jedan vremeniti povijesni događaj koji je započeo u Betlehemu, te se sjećanjem i spomenom prenosi sve do naših dana pa ga onda slavimo i nakon dvije tisuće godina, već otkrivamo da je riječ o vječnom Božjem planu koji se ostvario u jednoj povijesnoj točci u Betlehemu. I ne spominjemo se samo običnoga svjetla koje je zasvijetlilo jedne betlehemske noći, već nas svetopisci podsjećaju da je Božje neugasivo vječno svjetlo neopozivo došlo u tamu ljudske povijesti.
Rođenje Gospodinovo – ponoćka
Na sam korak od Božića liturgija četvrte nedjelje došašća nam pred oči stavlja lik Presvete Djevice kao one koja je samoga Boga primila u svoje krilo i darovala svijetu. No da bi ga zavrijedila primiti i da bi ga potom mogla primiti, trebala je biti spremna za taj sveti, neizrecivi događaj. Ne znamo koliko je ona bila do kraja svega svjesna, no znamo da je Gospodin dobro znao što radi, jer on je po njoj provodio svoj vječni božanski plan. Što se pak nje tiče, ona je bila svjesna ponajprije toga da želi Bogu potpuno služiti, što je odražavao status njezina života, kako nas izvještava sveti Luka kad veli: „U ono vrijeme: Posla Bog anđela Gabriela u galilejski grad imenom Nazaret k djevici zaručenoj s mužem koji se zvao Josip iz doma Davidova; a djevica se zvala Marija.“ Dakle, ova činjenica da Marija živi kao djevica svjedoči o njezinoj cjelovitoj posveti Bogu. Premda zaručena, ona nema namjeru ‘poznati muža’, pa se zato i zbunjuje kad joj je naviješteno da treba roditi.
Može se dogoditi običnom vjerniku, pa i službeniku Crkve, da ne pozna dovoljno sama sebe ni svoj status pred Bogom. Točnije, može se dogoditi da zna mnogo toga o sebi, ali da se ne pozna pred Bogom i u Bogu. Tu počinju onda veliki problemi, kako dotičnome, tako i onima koji su oko njega. Takvim činom pada u neku vrstu duhovne šizofrenije. Kao vjernik trebao bi imati svoj identitet i svoje vjerničko poslanje koje je definirano snagom sakramentalne milosti, a moguće da se on uredno ponaša pe nekim drugim obrascima i živi na nekom drugom kolosijeku. Najgore ako je uvjeren da upravo Gospodin od njega traži da se ponaša kao da je državni službenik a ne duhovni svjedok, te onda on sa svom revnošću i zanosom provodi to što je sebi umislio da mu je povjereno od Boga kao neko vjerničko ili crkveno poslanje, a da to s Bogom niti Bog s time nema nikakve veze. Na taj način takva osoba sebi može umisliti da je nešto što doista nije i ne bi trebao ni biti po Božjem planu. Ili pak sebi stavi u glavu da ima važno društveno poslanje kao neki reformator, političar, revolucionar i slično, te onda drugima krene pokazivati i dokazivati kako on dosljedno i ispravno vrši što mu je povjereno. Takav, na žalost, dođe u raskorak sa samim sobom, a da to i ne vidi. Uvjeren da je dosljedan, ne vidi da je dvoličan i da je upao u duhovnu šizofreniju, to jest da je postao nesposoban sagledati sebe i svoje poslanje pred Gospodinom. U tom slučaju je spreman čak uvjeravati Gospodina da ne zna dobro ljudima upućivati pozive i raspoređivati poslanja. I naposljetku završi ne samo u raskoraku sa sobom, već i u sukobu sa svima oko sebe.
Teško je živjeti pod trajnim naponom i u trajnoj napetosti. Kada se ipak dogodi da moramo povećati oprez u življenju, te ujedno i odgovornost pred konkretnim izborima u svakodnevnici, nerijetko se zamorimo i spontano priželjkujemo pobjeći od zamora i neprekidnog stava kao u nekoj uzbuni. Nakon vremena krutosti slijedi vrijeme opuštanja od odgovornosti, jednako kao što se pribjegava relativizmu nakon vremena apsolutizma i krutosti. Nakon vremena tiranije i diktature ljudi traže život u slobodi, no nerijetko kliznu u besmisleno i štetno slobodarstvo. To vrijedi kako za pojedinca tako i za društvo. Ponašaju se kao klatno koje ide s jedne strane na drugu, iz jedne suprotnosti u drugu. Teško pronalaze onu zlatnu sredinu koja bi bili uzvišeni život duha u Bogu, bilo da su vremena laka ili teška, bilo da su vremena prikladna ili neprikladna, bilo da se živi u lažnoj sigurnosti ili u nesigurnosti ovoga svijeta, bilo u nestabilnosti ili varavoj stabilnosti.
Središnja poruka prve nedjelje Došašća je budnost, a Isus je izriče služeći se prispodobom o domaćinu koji svojim slugama daje različita zaduženja u vlastitoj odsutnosti. Jedno od najvažnijih zaduženja dobio je vrataru kojemu je zapovjedio da bdije. Mnogo je razloga za takvu zapovijed, jer je o budnosti vratara ovisila sigurnost cijele kuće i njezinih ukućana, no u ovoj prispodobi tema bdijenja nije usmjerena prema pozornosti od mogućih provalnika i kradljivaca, već je bdijenje neophodno poradi iščekivanja svoga gospodara. No Isusu nije bio cilj govoriti o izvanjskoj tjelesnoj budnosti, već se samo poslužiti slikom da dočara onu unutarnju, duhovnu budnost za koju zna da je presudna u ljudskome životu. Budnost duha se ostvaruje kao budno iščekivanja samoga Boga, to jest riječ je osjećaju njegove žive prisutnosti u vlastitom životu. U ovom smislu bdije onaj tko iskreno vjeruje u Boga, onaj tko osjeća njegovu živu prisutnosti i tko radosno iščekuje njegov slavni dolazak. Zato je slika vratara koji bdije čekajući gospodarev povratak najbolje izričaj te duhovne stvarnost.
Slaveći danas svetkovinu Krista Kralja svega svijeta i nesvjesno dušu uzdižemo prema Kristovoj nebeskoj slavi. Razmatramo njegovu uzvišenost i sveopću vlast, a na neki način i željno iščekujemo njegov pojavak koji će nam svima donijeti utjehu i pravednu naknadu za sve nepravde i nevolje pretrpljene od ljudi za zemaljskoga života. I kao što naši osjećaje vjere uvijek povezuju buduće nebesko stanje sa sadašnjim zemaljskim, na istovjetan način razmišljamo i u misnim čitanjima koja svjedoče o upućenosti ovoga života na onaj, i obrnuto. Između ova dva stanja postoji kontinuitet, jednako kao što postoji suodnos između Gospodinova utjelovljenog života i njegove vječne slave. Kao što je bio ponizan u tijelu, tako će biti uzvišen u svojoj slavi, jer je slava plod njegove poniznosti i vjernosti koju je pokazao na zemlji vršeći Očevu volju.
