26. nedjelja kroz godinu – A
Promatrajući što se događa u svakodnevnom životu, naš Gospodin je to povezivao sa životom vjere da svojim slušateljima prenese što je moguće bolje i jasnije poruku za duhovni život. Jedna od takvih situacija je i ova u kojoj prispodobljuje našu ljudsku tvrdokornost i opiranje Božjoj volji slikom dvojice sinova koje otac šalje u vinograd na posao. Svjestan da je Bog Otac, a da mi ljudi se prema njemu odnosimo ne uvijek izravno i neposredno, nego je naše ponašanje vezano uz ponašanje drugih, Isus je imao potrebu o tome se izjasniti i jednostavnom prispodobom ukazati na najčešće i najveće pogreške i zablude našeg odnosa prema njemu. U današnjem Evanđelju u prispodobi o dva sina oslikava tipično ljudsko ponašanje prema Bogu slikom obiteljskog ambijentu u kojem čak ni sinovi istoga oce se ne ponašaju prema ocu s dužnim poštovanjem, ljubavlju i posluhom.
Tako prvi sin odlučno odbija volju očevu i jasno govori da ne želi ići u vinograd raditi. Svjestan da rad u vinogradu iziskuje trud i napor, opredijelio se je za lakšu verziju života u kojoj se neće trebati toliko mučiti. Suprotstavio se ocu i odbio njegov nalog ne vidjevši u tome u prvi mah previše smisla i koristi. Drugi pak sin, vidjevši reakciju svoga brata, želio je na oca ostaviti dobar dojam, ali isto tako bez osobite želje da radi i da se umori. Zato izražava spremnost na posluh, ali u njemu ostaje skrive neposluh. Njegov posluje je tako samo na riječima, a ne i u djelima. Bio je slatkorječiv dok je spremno odgovarao ‘Evo me, gospodaru’, kao da je htio reći da će odmah napraviti ne samo to, nego i sve drugo što otac od njega traži. No izostao je stvarni posluh, jer se on predomislio i nije otišao u vinograd kako ga je otac zamolio.
Život, kako vidimo iz ove prispodobe, a u slično su se mogli osvjedočiti mnogi roditelji, nisu samo riječi i obećanja, nego djela i stvarni učinak koji dolazi nakon riječi. Onaj sin koji je bio mrzovoljan pokazujući da mu nije do posla i napora, kasnije se predomislio, i izvršio volju očevu, što su svi priznali. Isus potom pokazuje koliko je upravo taj sin bio tvrdokoran da je dopustio da mu se srce otvrdne, te ne samo da odbije poslušati oca, nego kasnije nije bio spreman slijediti primjer svoga brata, koji je unatoč početnom odbijanju pronašao način i put da posluša oca.
Isus je time htio istaknuti da je tvrdokornost, pogotovo u duhovnom svijetu, velika i opasna bolest, jer dovede čovjeka da previdi koliki je blagoslov vršiti volju Božju i biti u izravnom zajedništvu s Ocem nebeskim. Tvrdokornost čini da se usredotoči na sebe samoga i na svoje probitke. Obraćenje, kao i druge slične vrste omekšavanje srca, nasušna je potreba svakog kršćanina. Istina je velika da nas vrijeme i obveze, i mnoge druge okolnosti i aktivnosti, u svakodnevnici polako udalje od Boga do mjere da ne osjetimo njegovu očinsku prisutnost. No rezultat bude taj da živimo tako da ne vršimo njegove svete volje. Najprije se srce udalji od njega kad gasne žar za zajedništvom, te prestaje osjećati njegovu blizinu. Potom čovjek samostalno krene donosit odluke o svom životu a da uopće ne sagleda što Bog o tome ima reći. Naposlijetku prestane uopće razmišljati i voditi brigu oko svoga spasenja. Rezultat svega je vrlo očit: ne samo da nema dovoljno energije boriti se za se, nego i u onima pored sebe, koji imaju revnosti, pronalazi svoje protivnike i smatra ih neprijateljima, jer su prijekom njihovoj tvrdokornoj situaciji i bezbožnu životu. Često za svoje odbijanje Božje blizine i zajedništva, iznose kao ‘krunski dokaz’ prethodno ponašanje i život svoje braće. To im postaje izlika da se još više udalje od Oca, uvjeravajući sebe i druge da se nisu udaljili, nego da im nije prihvatljivo družiti se s onima koji su prije svojim riječima i ponašanjem odbijali izvršiti volju Očevu.
No ne trebamo se zavaravati misleći da smo mi bolji od ovog neposlušnog sina, te bježati od činjenice da smo svi mi na svoj način tvrdokorni za posluh. Čim smo tvrdokorni za obraćenje i za uvijek intenzivniju skrb oko spasenja, sigurno smo tvrdokorni za posluh Bogu. Možemo se pravdati da smo dobri ljudi, da ne činimo zlo, ali ako nemamo užitka slušati Oca, vršiti njegovu svetu volju i biti u trajnoj blizini s njime, znači da smo tvrdokorni i ostajemo zatvoreni za Očev poziv. Čim imamo neke svoje prioritete koji imaju prednost pred Božjim, znači da nismo dovoljno razmekšali srce i razumjeli što nam važnoga Bog nudi. Čuvati nam se stoga ovoga svijeta i njegovih interesa, jer ovozemaljska stvarnost nas zasljepljuje i čini tvrdokornima. Naprotiv, trebali bismo više njegovati umjetnost omekšavanja srca, što se postiže besprijekornim i bezuvjetnim posluhom Ocu. To nas čini osjetljivima, ali i svjesnima koliko je velik blagoslov vršiti volju Očevu i koliko je velika milost bježati od tvrdokornosti, a istinski njegovati svoje srce osjetljivim za njegovu riječ i volju, prisutnost i blizinu, ljubav i dobrotu. Ako su to mogli učiniti carinici i bludnice koji su se obratili i povjerovali svjedočanstvu i propovijedanju Ivana Krstitelja, zašto ne bismo mogli i mi?