a) Opće značajke ovih spisa i njihova važnost
b) Didaché – Upute apostolske
c) Klement Rimski
d) Ignacije Antiohijski
e) Polikarp iz Smirne
e) Kratki prikaz ostalih autora i djela: Papija Hieraposki, Barnabina (pseudo) poslanica, Hermin Pastir, Druga Klementova poslanica
a) Opće značajke ovih spisa i njihova važnost
Rado se o prvim svjedocima Predaje, prvoj kariki u lancu predavanja objavljenog poklada.
— Opće značajke
- uzimaju teme iz Novoga zavjeta: Presveto Trojstvo, utjelovljenje, Crkva, prevladava moralni nauk;
- opaža se jasni kristocentrizam;
- spominje se često paruzija;
- spisi odišu velikom jednostavnošću, bez teoloških i polemičkih pretenzija;
- spisi velike snage i autoriteta, s pastoralnim naglaskom i nakanom: potiču na poslušnost, na ljubav i poniznost;
- napisani su koiné jezikom;
- spisi napisani kršćanima umjerenog društvenog statusa.
Izraz «apostolski oci» je nastao u 17. stoljeću, a pod tim pojmom se željelo obuhvatiti nekoliko autora i djela sa samih početaka kršćanstva. Smatralo se apostolskim ocima Barnabu, Klementa Rimskog, Ignacija Antiohijskog, Polikarpa, Hermu, Papiju Hierapolskog Pismo Diognetu i Didaché. U striktnom smislu riječi samo su Klement, Ignacije, Papija, Polikarp i Didaché apostolski oci. Barnaba i Herma pripadaju apokrifnim spisima, a Pismo Diognetu apologetskoj književnosti. Ovi spisi su u uskoj vezi s Novim zavjetom kao karike između apostola i kasnije predaje. Daju jasnu sliku o nauku koncem 1. stoljeća.
Nastali su kao prigodni, bez pretenzije da dadnu sustavno izlaganje kršćanskog nauka.Glavne teme: Od eshatoloških sadržaja uočava se jaka čežnja za Kristom i nestrpljivo iščekivanje njegova skorog dolaska. Sadrže također ujednačen kristološki nauk: Krist je Sin Božji, koji je prije postanka svijeta (preegzistencija), koji je imao udjela u stvaranju svijeta. Tako već od prve polovice drugoga stoljeća postoje spisi od iznimnog značaja za upoznavanje života prvih kršćana.
Premda se radi o tekstovima na grčkom jeziku, svi oni odražavaju velik utjecaj židovskog ambijenta. Osim toga jako nalikuju knjigama Starog, a iznad svega Novog zavjeta. Nauk koji je u njima sadržan nije strukturiran u teološki sustav, nego bi se prije reklo da reproducira ideje Novoga zavjeta, a prije svega spisa sv. Pavla i sv. Ivana.
Cilj ovih spisa je izrazito praktične i pastoralne naravi. Nastoje uvećati u čitateljima stil novoga života koji je Krist poučio apostole, a oni predadoše sljedećim naraštajima. Insistiraju, na primjer, na važnosti da se usvoji i živi kršćanske kreposti: ljubav, strpljivost, velikodušnost, vjernost, dijeljenje zemaljskih dobara, nada u uskrsnuće tijela, itd. Postoje stvari koje izražavaju s posebnom snagom. Jedan od tih je nužnost jedinstva svih vjernika oko pastira, biskupa zajednice, koji upravlja zajednicom uz pomoć kolegija prezbitera i đakona. Isto tako u ovim dokumentima poziva na oprez sve kršćane da budu vjerni primljenoj vjeri, i da se čuvaju budnima protiv opasnosti nastajućih krivovjerja. Dvije možda najraširenije u tom trenutku bijahu judaizanti, koji su nastojali vratiti se na običaje i prakticiranje Mojsijeva zakona, što je bilo već nadiđeno, a druga su bili doceti, koji su nijekali Kristovo pravo čovještvo, to jest da je imao stvarno tijelo.
— Glavne oznake svake knjige
- Didaché je moralno-katehetski priručnik za kršćansku zajednicu i pojedince;
- Klementova poslanica Korinćanima je intervent Rimske Crkve u nastojanju smirenja krize u drugoj zajednici, podržavajući hijerarhijsku strukturu pozivajući se na princip apostolskog naslijeđa;
- Ignacijeva pisma potvrđuju solidarnost između crkava i suodgovornost jednog biskupa prema raskolima i krivovjerjima;
- Barnabina poslanica je traktat o kršćanskom tumačenju Starog zavjeta upravljen kršćanima koje je privuklo židovstvo;
- Hermin Pastir je apokaliptička knjiga, poruka Crkvi o pokori.
b) Didaché – Upute apostolske
— Uvod
Naslov: Ovo djelo je otkrio 1873. nikomedijski metropolit Bryennios u Carigradu u jednom grčkom kodeksu napisanom 1056. (sad se čuva u Jeruzalemu) i prvi put objavljeno 1883. Prema objavljenom izdanju naslov glasi “Uputa Gospodinova narodima po dvanaestorici apostola”, ali se čini da je izvorni naslov Upute apostolske. (Didaché = pouka = didach ): Doctrina Apostolorum ili pak najvjerojatnije u pluralu didacai.
- Vrlo popularna knjiga koja je služila kao katekizam, liturgijski i duhovno-moralni vademecum. Premda je kratki sažetak kršćanskog nauka, u sebi je veliki skup normi koje nude značajnu sliku kršćanskog života u 2. stoljeću. Po stilu sliči kršćanskim konstitucijama iz kasnijih stoljeća.
- Kao sažetak katoličkog nauka donosi sadržaje koje moraju poznavati katekumeni prije nego pristupe krštenju: moralne, liturgijske i disciplinske upute.
- Vrlo poznato u starini (Euzebije, Jeronim, Rufin, Atanazije).
- Prva velika zbirka crkvenih zakona.
- Od velikog značaja za upoznavanje liturgijskog života u prvom razdoblju: katekumenat, krštenje, euharistija.
—Razdoblje nastanka
Povijesni ambijent koji se u njemu odražava su posljednja desetljeća 1. stoljeća. Većina misli da je napisano između 80. i 100. godine (nema citata sinoptičkih Evanđelja), premda ima onih koji ga datiraju sve do 50., kao i onih koji ga datiraju i kasnije. Tako neki misle da ovisi o Barnabinoj poslanici i da je stoga kasnije napisano (između 130. i 150.). Na temelju židovskog ambijenta koji se u njemu iščitava, najvjerojatnije je napisan koncem prvoga stoljeća. U njemu se razaznaje sirijski ambijent, pa se pretpostavlja da mu je autor neki judeokršćanin iz sirijskog područja.
Premda prva poglavalja (nauk o Dva puta) sliče mnogo 18. i 20. poglavlju Barnabine poslanice, ne izgleda da postoji međusobna ovisnost. Moguće je da i jedan i drugi spis ovise o zajedničkom izvoru. Didaché je po svom sadržaju kompilacija već postojećih tekstova. Kao djelo vrlo je citirano u starini (Euzebije, Atanazije, Rufin). Poslužilo je kao obrazac drugim kasnijim djelima disciplinske i liturgijske naravi: Didascalia (sredina 3. st., sirijski antižidovski spis), Traditio Hipoliti (3. st.) i Constitutiones Apostolicae(konac 4. st.; napisan u Siriji ili Carigradu; autor arijanac).
— Prenošenje teksta
- Grčka vrela: Codex Hierosolymitanus (H 54, a. 1056), Papyrus Oxyrhynchus (4. st.), Apostolski kanoni (4. st.), Knjiga VII. Apostolskih konstitucija (s. IV).
- Latinska vrela: Dva fragmenta jednog prijevoda iz 3. st. (Codex Melk iz 9. st. i Papirus jednog koptskog prijevoda iz 5. st.).
— Sadržaj
Struktura: 16 kratkih poglavlja (tri dijela i jedan zaključak): Dijelovi: 1ª: moralni, 2ª: liturgijski, 3ª: odnosi vjernog puka s hijerarhijom.
- Prvi dio od poglavlja 1,1 do 6,3 je predkrsna ćudoredna kateheza koja koristitopos dvaju putova. Sadrži upute moralne kateheze katekumenima i govori o dva puta, putu dobra i putu zla, kao odgojnoj metodi.
- Drugi dio (7 do 15) je u vlastitom smislu pravilnik zajednice. Sadrži jedan liturgijski dio (7-10) u kojem su sadržane upute i predstavlja obrasce za obrede kršćanske inicijacije. Slijedi potom disciplinski dio (11-13/14-15), koji se tiče navlastito službenika.
- Treći dio (16) odgovara eshatološkom govoru.
Od 7. do 10. poglavlja daje norme za dijeljenje krštenja (formula kao u Mt 28, uranjanje u tekuću vodu i, u slučaju nužnosti, polijevanjem); odredbe o postu (prije krštenja, srijeda i petak za razliku od židova koji su postili ponedjeljak i četvrtak, iz čega se razaznaje antijudaizam); i odredbe o euharistiji i pokori. Vrlo značajan dokument iz apostolskog razdoblja. U 7. poglavlju govori o krštavanju (u rijeci), ako je moguće; formula je matejevska; ipak se dopušta i krštenje trostrukim polijevanjem vodom po glavi; krsni post podrazumijeva post krštenika i krstitelja dan ili dva dana prije podjeljivanja sakramenta; redovni post je srijedom i petkom.
I Didaché, kao i sveti Justin, Euharistiju zovu žrtvom. Pričesti pristupaju samo krštenici. Bilo za euharistiju, bilo za molitve, nužno je očistiti se. Od 11. do 15. poglavlja su disciplinske norme: o apostolima, prorocima, učiteljima, desetinama, nedjelji danu Gospodnjem, hijerarhiji… 16. poglavlje: govori o paruziji i dužnosti kršćanina koje proizlaze iz nje, napose o bdjenju.
— Nauk
- Molitva i bogoštovlje. Najstarije poznate euharistijske molitve su sadržane u 9. i 10. poglavlju. Propisuje da se moli Očenaš tri puta dnevno.
- Euharistija je duhovna hrana i piće. Treba biti čist da bi je primio. Euharistija je «žrtva».
- Ispovijed. Prije primanja euharistije treba ispovjediti grijehe (oblik liturgijske ispovijedi i priznanja grijeha prije molitve).
- Hijerarhija. Ne može se iz ovoga izvesti «monarhijsko» biskupstvo. Govori se o «biskupima» i «đakonima». Na poseban način se cijeni ulogu koju imaju «proroci».
- Ljubav i socijalna asistencija. Žarko se preporučuje dati milostinju, zarađivati za život vlastitim radom, pomagati siromašne.
- Ekleziologija. Crkva je «opća», jedna, sveta. Simbol ovog jedinstva je euharistijski kruh, oblikovan od zrnja pšenice sabranih po brdima, što je prvi put da se rabi takva slika; euharistijski kruh nije samo simbol, već i očitovanje zajedništva Crkve (euharistijska ekleziologija). Riječ «Crkva» se koristi da označi liturgijsku zajednicu, ali isto tako i opću Crkvu, u koju se sabiru svi raspršeni ljudi. Crkvi pripadaju «sveti». Grešnici su pozvani na obraćenje, pa da i oni nakon toga budu dionici dara. Crkva se kao zajedništvo osoba ne povećava rasprostranjivanjem nauke, nego sakupljanjem, sabiranjem ljudi sa svih strana svijeta u otajstvo jedinstva. Spominje kozmički misterij Crkve.
- Što se tiče službenika uočava se da je u početku bila vrlo raširen itinerancija (karizmatici itineranti) u istočnoj Siriji. Također su postojali proroci liturzi (stalni), iz čega se iščitava da se Crkva ustalila. Opaža se, naime, pojavljivanje dvostruke ministerijalne hijerarhije:
o apostoli i proroci (putujući karizmatici),
o biskupi i đakoni (uspostavljena lokalna hijerarhija). - Eshatologija. Izraz “Maranatha” (br. 10) je znak vjere u neposrednost paruzije. Ali i posljednje poglavlje iznosi na vidjelo svu eshatološku važnost Didachéa: dolazak Antikrista, budnost do posljednjeg časa, lažni proroci i kvaritelji, kušnje u vjeri, otvoreno nebo i dolazak Gospodina sa svetima, uskrsnuće mrtvih.
c) Klement Rimski
— Život
Po informacijama koje nam daje Irenej, Euzebije, Tertulijan, Epifanije i Origen, Klement je bio treći nasljednik sv. Petra na rimskoj stolici, to jest četvrti rimski biskup. Tertulijan drži da je bio posvećen za biskupa po rukama samog Apostola. Upravljao je biskupijom od 92. do 101. (Liber Pontificalis drži od 88. do 97.).
Mučeništva sv. Klementa (Passio Clementis i Martyrium S. Clementis) potječu iz kasnijeg vremena (između 4. i 6. st.), pa nema potpune sigurnosti da je umro mučeničkom smrću (navodno zatočen u Herzonezu na Krimu i osuđen na rad u rudnicima, da bi potom bio osuđen na smrt, bačen u more sa sidrom oko vrata; sv. Ćiril je kasnije bio uvjeren da je otkrio njegove relikvije i donio ih u Rim).
Vjerojatno je dolazio iz judeokršćanstva, a sigurno je bio učenik apostola. Predmnijevalo se da njega spominje Pavao u poslanici Filipljanima (4,3), ali je to nedokazivo. Malo je vjerojatna Pseudo-Klementova informacija da je bio član carske obitelji ili da je bio iz neke ugledne obitelji u srodstvu s Flavijevcima.
— Osobnost autora Poslanice
Ne spominje svoje ime, nego govori u množini (mi) u ime Rimske Crkve. Očekuje da se njegovo pismo pročita javno (prvi dio je napisan u stilu dobro izrađenog govora s retoričkim figurama). Doista se zna, kako izvještava Euzebije, da je korintski biskup Dionizije pisao papi Soteru (oko 170.) javljajući mu kako se Klementova poslanica čitala kod nedjeljnog bogoslužja.
Euzebije također navodi da se ta ista poslanica čitala i u mnogim drugim crkvama. Sudeći po brojnim navodima Staroga i Novoga zavjeta dolazi se do zaključka da je bio židovskog podrijetla.
— Poslanica Korinćanima
Ova poslanica je jedini Klementov spis. U vrijeme Domicijanove vladavine dogodile su se u Korintu rasprave između dviju frakcija, koje su postojale u vrijeme sv. Pavla. Povod ovom pismu bila je pobuna koju je potaklo nekoliko «nepromišljenih i preuzetnih» osoba protiv prezbitera tamošnje zajednice, tako da su ih spriječili u vršenju svete službe i nepravedno zbacili. Rimska je Crkva ustala u obranu zbačenih prezbitera, držeći nemalim grijehom takvo ponašanje protiv zakonitih službenika Crkve koji su vršili časno i besprijekorno svoju službu. Klement očekuje, nakon što je razumio situaciju, da će uspjeti uspostaviti slogu i jedinstvo, te vratiti zbačene prezbitere u službu.
Ovo je najstariji spis kojem se poznaje sa sigurnošću vrijeme nastanka (96. godina). Važnost mu je što se radi o pismu rimskog biskupa zajednici u Korintu, grčkom gradu od velike trgovačke važnosti u 1. st. Korintska Crkva, koju je utemeljio Pavao, imala je od svoga utemeljenja čvrste veze s Rimskom Crkvom. Zanimljivo je da je Pavao napisao Poslanicu Rimljanima iz Korinta.
Poslanica Korinćanima je od iznimne teološke, liturgijske i povijesne važnosti, suvremenik posljednjih novozavjetnih spisa. Između ostalih stvari spominje mučeništvo svetih Petra i Pavla u Rimu, te Pavlovo putovanje na krajnji zapad (Španjolsku). U uvodu spominje nepredviđene nevolje koje su zadesile Crkvu, pa se pretpostavlja da misli na Domicijanov progon (94/96-96.), te tako daje kronološke naznake. Dakle, nastanak bi bio neposredno nakon progona (konac 96. do početka 98.) u vrijeme Nervine vladavine.
Ovo pismo predstavlja već određene odlike rimskih dokumenata: razboritu težinu, očinsku skrb, svijest vlastite odgovornosti, čvrstoću u zahtijevanju i u isto vrijeme velikodušan u opraštanju pogrešaka. A što se tiče izlaganja nauka, vrlo joj je stalo da cjelovito predstavi baštinu tradicionalnog pologa (usp. Fliché, 338). U ovom Klementovu interventu se vidi «epifanija rimskog primata» (Batiffol). «Bez anakronističkih pretjerivanja pripada povijesti rimskog primata» (Trevijano, 22). Izlaže kao općepoznate kršćanske istine rimski primat i božansko porijeklo hijerarhije.
Posebno je dragocjen nauk o Kristu: «Draga braćo, ovo je put na kojem susrećemo svoje spasenje, Isus Krist, vrhovni svećenik naših prinosa, zaštitnik i pomoćnik naše slabosti. Pomoću njega možemo razmatrati uzvišenost nebesa i divimo se kao u ogledalu čistom i uzvišenom licu Božjem: po njemu su se otvorile oči našeg srca i otvara se svjetlu naš um, prije tup i zamračen» (36, 1-2).
— Vrijeme nastanka
- Unutarnje informacije: govori o progonu koji se dogodio poslije Neronova. Napisana kad su apostoli i prezbiteri od njih zaređeni već umrli.
- Tradicionalni datumi: Hegesip (priča Euzebije) tvrdi da je napisana u vrijeme Domicijanova progona (95-96.). Polikarp navodi ovo pismo u svom pismu Filipljanima.
— Prenošenje teksta
- U grčkim manuskriptima. Neki su biblijski, kao što je Codex Alexandrinus (s. V) koji je u Londonu, jedan koptski kodeks iz Strasbourga i jedan novozavjetni sirijski iz Cambridgea. Drugi nisi biblijski Codex Hierosolymitanus (s. XI).
- U sirijskom manuskriptu iz 12. st. (Sveučilište Cambridge).
- U latinskom manuskriptu iz 11. st. (u Namuru) (nije biblijski), stari prijevod iz 2. st. nastao na vulgarnom latinskom.
- U koptskim papirusima (biblijski): jedan papirus iz 4. st. i jedan iz 7. (fragmentaran).
— Struktura Poslanice
Dijeli se ovako:
- Uvod (1-3.). Opisuje situaciju kakva je bila prije raskola (mir) i, na način kontrasta, govori o neslozi koja je u tijeku.
- Prvi dio (4-36.): zavist i poniznost. Opisuje pogubnost zavisti i razdora, te potiče na poniznost i ljubav pomoću brojnih primjera.
- Drugi dio (37-61.): jedinstvo. Izlaže nužnost poslušnosti i stege, a svoje tvrdnje temelji na različitim primjerima (rimska vojska, ljudsko tijelo, itd.). Govori o uspostavljanju starozavjetne hijerarhije i o crkvenoj hijerarhiji (biskupi, đakoni) koju je ustanovio Krist.
- Zaključak (62-65). Sažetak svega rečenoga, te zaključuje molitvom i svečanim pozdravom.
— Temeljne doktrinarne točke
- Povijest Crkve: pog. 5: Petar je živio i umro u Rimu mučeničkom smrću; Pavao je putova na zapad (Španjolska); pog. 6: Neronov progon; bilo je mnogo mučenika okrutno mučenih, a među njima i žena.
- Hijerarhija i primat: govori o apostolskom naslijeđu, hijerarhijska vlast dolazi od Boga (prvi o tome svjedoči).
- Primat Rimske Crkve: samo postojanje ovog pisma potvrđuje jasno autoritet rimskog biskupa nad korintskom zajednicom. Osim toga, na početku pisma se ispričava što prije nije mogao obratiti pozornost na korintski problem, kao da se podrazumijeva da je trebao napraviti. S druge strane njegov nastup je s autoritetom, potičući da se posluša i dozivljući u pamet da, ako ne poslušaju, «bit će odgovorni za ne mali grijeh i izlažu se velikoj pogibli (br. 59.). Naposljetku, Klement se osjeća potaknut Duhom Svetim pišući pismo, jer veli kako će se obradovati ako poslušaju što je napisao «po Duhu Svetom» (br. 63).
- Povijest dogmi: Ova poslanica je manifest crkvene jurisdikcije: to je jasna i izričita potvrda apostolskog naslijeđa. U 42. i 44. poglavlju: Krist je bio poslan od Boga. On je ustanovio apostolsku biskupsku službu (kao što je u Starom zavjetu postojala hijerarhija), i oni su, po Isusovu nadahnuću, uspostavili nasljednike i poslali ih da oni sa svoje strane imenuju druge nasljednike koji će nakon njihove smrti preuzeti službu.
- Sadrži euharistijske molitve rimske liturgije.
- Liturgija: Jasno razlikovanje između hijerarhije (episkopoi kai diakonoi;presbyteroi: i njihova uloga u liturgijskom slavlju) i laika. Na samom završetku Poslanica donosi jednu liturgijsku molitvu, najvjerojatnije korištenu u rimskoj liturgiji. Na kraju molitve je i prošnja za svjetovne vlasti.
- Ton je kao onoga koji je nadređeni i piše podređenima.
- Kaže da tko ga ne posluša teško griješi (imati u vidu da sv. Ivan nije intervenirao u ovoj situaciji)).
- Pismo je bilo vrlo prihvaćeno: čita se i stoljeće nakon što je napisano (Dionizije Korintski, 170. godine piše papi Soteru).
- Sakramente dijele ovlašteni službenici: episcopoi (biskupi i svećenici) i diaconoi.
- Uskrsnuće od mrtvih i slika feniksa: cap. 24 i 25.
- Osjeća se stoički utjecaj na poglavlje koje govori o skladu u svijetu (br. 20), čime dokazuje dobrotu i mudrost Stvoriteljevu.
d) Ignacije Antiohijski
— Život
Od Euzebija saznajemo sve što znamo o životu ovog svetog mučenika. Irenej i Origen spominju njegovo mučeništvo. Bio je treći biskup Antiohije, nakon Petra i Evodija. Mučen u Rimu u vrijeme cara Trajana (najvjerojatnije 107. ali u novije doba se dvoji da bi možda bilo između 110. i 118.). Samom sebi je davao ime «teofor» (Bogonosac).
Ignacija su uhvatili u Antiohiji, da bi bio podvrgnut mučeništvu u Rimu (ne postoji izvještaj o mučeništvu, nego tek iz 4. i 5. stoljeća 5 izvještaja legendarnog značaja). Na putu prema Rimu prolazio je kroz kršćanske zajednice Male Azije (Filadelfija, Smirna), koje mu iskazuju svoje poštovanje, a iz drugih (Efez, Magnezija, Tralles) dolaze biskupi da ga posjete. Iz Smirne piše poslanice tim zajednicama (Efez, Tralles, Magnezija) da im zahvali za pažnju. Zatim ih potiče na vjernost pastirima i upozorava ih da se čuvaju krivovjernih nauka. Iz Smirne piše također svoju poslanicu Rimljanima da ih zamoli da ne sprječavaju njegove smrti, jer se žarko želi sjediniti s Kristom.
Nastavljajući svoje putovanje, u Troadi piše Crkvi u Smirni i u Filadelfiji, te Polikaru, biskupu Smirne. Razlog pisanje je da ih zamoli da pošalju nekoga u Antiohiju u kojoj je prestao progon noseći njegove pozdrave i molitve. Ostali sadržaj ovog pisma je sličan prethodnima. Obraćajući se Polikarpu daje mu savjete kako vršiti biskupsku službu. Potom se ukrcaju za Neaoplis u Makedoniji i dalje za Rim.
— Sedam pisama
Ovih sedam pisama napisanih s puta koji ga je vodio u mučeničku smrt pomažu nam da bolje upoznamo situaciju u prvim kršćanskim zajednicama, te nam omogućuju razumjeti dušu ovog biskupa i mučenika i njegov iskreni vjernički zanos. Jezik kojim odiše zanosom i vrlo je izvoran. Ne vodi računa o uobičajenom stilskom dotjerivanju. Iz pisama se razaznaje duša puna gorljivosti i žara. Stil je brz, pun zanosa, ne vodeći mnogo računa o formi, vlastit čovjeku koji je pozvan na mučeništvu za ljubav Kristovu i koji na neki način želi čitateljima saopćiti svoje uzvišene osjećaje.
Poznata je njegova skrb za jedinstvo Crkve oko pastira. A ono što zadivljuje je njegova smirenost i radost pred mučeništvom. Drži da se radi o trenutku kad će stvarno postati učenik Kristov. Cijeli kršćanski život ima za cilj sjedinjenje s Kristom nasljedujući njegov život.
Nešto kasnije Filipljani pišu Polikarpu tražeći Ignacijeva pisma. Polikarp im odgovara i šalje im pisma koja je imao. Ignacije crpi iz pavlovske i ivanovske predaje (Ivan je tek nešto prije napisao svoje Evanđelje u Efezu), što je očito iz pisama: život u Kristu je središte njegova dokazivanja. Polikarp i Irenej preuzeli su njegov bogati polog i prenijeli ga kasnijim naraštajima. U Crkvi mučenika morali su se čitati i često razmatrati Ignacijeva pisma, čiji je stil jednostavan i gorljiv, sadržaj dubok bez retorike.
— Ignacijeva teologija
- Hijerarhijsko ustrojstvo Crkve: biskup, svećenik, đakon; postoji samo jedan biskup predstojnik zajednice; objašnjava njegovu ulogu; biskupski primat u zajednici; svećenici pomažu, itd.
- Rimski primat: u drugim pismima piša kao jednak ili nadređeni (daje savjete, itd.); u ovoj Rimljanima piše kao podložnik, ističe da «Rimska Crkva predsjeda u ljubavi».
- Govori se po prvi put o «katoličkoj» Crkvi (univerzalnoj), ne toliko u smislu suprotstavljanja prema partikularnoj Crkvi kojoj je na čelu biskup, nego u smislu potpunog eshatološkog ostvarenja kojem Crkva treba težiti.
- Euharistija je “mjesto Žrtve “; govori o “tijelu našeg Gospodina Isusa Krista “. Ona je sakrament jedinstva jer sjedinjuje sve vjernike oko Krista, njegova tijela i krvi.
- Upozorava na docete i judaizante.
- Doketizam je jedna vrsta grčkog sinkretizma na dualističkoj osnovi. Propovijedao je spasenje na čisto duhovnoj osnovi kao spasenje besmrtne duše. To je bilo suprotno kršćanskom nauku o uskrsnuću mrtvih. Ignacije se suprotstavlja takvom iskrivljenju vjere koje nema uporište u predaji, koja je u sirijskom kršćanstvu čvrsto pristajala uz utjelovljenje i sakramentalnost.
- Duhovni život: “nasljedovati Krista”: “Kristovo nastanjenje u duši po jedinstvu s hijerarhijom i udioništvom na sakramentima (euharistija)”.
— Najznačajnije točke njegove teologije
- Okosnica njegove teologije je ideja da postoji Božja spasenjska volja (ekonomija), koju je dovršio u Kristu, našem Učitelju.
- Slijedeći pavlovsku i ivanovsku teologiju jasno obznanjuje svoju vjeru u dvostruku narav u Kristu: božansku i ljudsku, te se suprotstavlja doketizmu (docete nisu imali zasebne sekte sve do polovice 2. st.) koji su nijekali Kristove ljudsku narav i napose patnje. Govorili su da je trpio samo prividno (dokesis = privid), potom su držali da je tijelo nešto zloga (velika većina gnostika su bili doketi, dok ne vrijedi obrnuto). Nijekali su Euharistiju (tijelo Kristovo) i nisu držali do molitve. Tekstovi na koje su se pozivali doketi bili su Lk 4, 30 (Isus prođe između njih…) i Lk 24, 31 (učenicima iz Emausa nestaje ispred očiju). Antidoketski tekstovi su 1 Iv 4, 2 (Krist je došao u tijelu) i 1 Iv 1, 1 (što smo čuli i vidjeli, što rukama svojim opipasmo…).
- Jasno dokazuje stvarnu prisutnost Kristova tijela i krvi u euharistiji, kao i njezin žrtveni karakter (thysia = žrtva). Crkvu zove mjestom žrtve.
- Prvi je koji koristi izraz «katolička Crkva» (opća)”.
- Kod njega se jasno razlikuje sastavljene od biskupa (koji predsjeda i predstavlja Krista), starca (predstavljaju apostolski zbor) i đakona (kojima je povjerena služba Isusa Krista)
- Potiče na jedinstvo s biskupom kao jedinim načinom da se ostane vjerni Kristu.
- Biskup predsjeda cijelim bogoštovnim životom i uopće Crkvom. Ništa se ne može činiti bez njega.
- Slijedi pavlovski nauk o braku (savez između Krista i Crkve) i djevičanstvu (preporučuje ga).
- To je prvi rimski pisac za kojeg znamo da priznaje rimski primat («Crkvi koja je ostvarena u ljubavi (…) koje je ljubljena i prosvijetljena (…) koja predsjeda u glavnom gradu teritorija Rimljana»), dostojna Boga, dostojna svakog uresa, dostojna blaženstva (…) predsjeda u (“prokathemene tes agapes”). Ignacije jasno koristi riječ «predsjedati» naznačujući autoritet, budnost. S druge strane, izgleda da se (Funk) riječ ljubav (agapes) koristi kao u odnosu na opću Crkvu (Rim predsjeda nad svezom ljubavi, to jest nad općom Crkvom), ili, barem (Thiele) naznačujući da Rim predsjeda u ljubavi, to će reći, u nadnaravnom životu i u bitnim kršćanskog života svih crkava.
- Ignacije ne potiče Rimsku Crkvu na jedinstvo i slogu. Ne usuđuje se davati upute zajednici u Rimu, i svjedok je boravka Petra i Pavla u tom gradu: «ne dajem vam odredbe kao Petar i Pavao».
— Ignacijev misticizam
Ignacije polazi od često ponavljanog jedinstva između Boga i Krista, da bi mogao govoriti o jedinstvu između kršćanina i Krista. Upravo na temi jedinstva kršćanina s Kristom razvija se Ignacijev misticizam. Iz pavlovske ideje «jedinstva» s Kristom i ivanovske ideje «života» u Kristu izvire ignacijevski ideal: nasljedovanje Krista:
- Nasljedovanje Krista: to je put sjedinjenja s Kristom i življenja njegova života, u čemu je posebno bitno nasljedovati Gospodinovu muku i smrt: “Dopustite mi da budem nasljedovatelj muke moga Boga ” (Rim 6,3).
- Mučeništvo je savršeno nasljedovanje Krista: “Još nisam postigao savršenstvo u Isusu Kristu. Tek sada počinjem bivati njegov učenik” (Eph 3,1). “Dopustite mi da promatram čistu svjetlost. Kad tamo dođem bit ću stvarno čovjek ” (Rim 6,2). “Zašto sam se ja onda ponudio na smrt? Vatri, maču, životinjama? Ali kad sam blizu mača, blizu sam Bogu, kad sam blizu životinjama, blizu sam Bogu, ali samo u imenu Isusa Krista” (Smirn 4,2).
- Nastanjenje Krista u duši: “Činimo sve promatrajući da prebiva u nama, da bismo mi bili njegov hram, a on Bog u nama, kao što je i pojavit će se pred našim licem ako ga volimo na ispravan način” (Efež 15,3).
- Da bi “bili u Kristu”, da bi se “susreli u Kristu” svaki kršćanin se treba sjediniti osobno s Kristom, ali po bogoštovnom životu kojem predsjeda biskup kao Kristov predstavnik. Duhovni i mistični Ignacijev život se nadahnjuje na znakovima i izričajima kršćanskog bogoštovlja.
- Ignacijeva pisma su prvo svjedočanstvo spajanja i učvršćenja trostrukog hijerarhijskog stanja: monarhijansko biskupstvo, prezbiterat i đakonat.
— Autentičnost pisama
Ignacijevsko pitanje: govorilo se da postoji šest lažnih pisama pomiješanih s autentičnima. Stoga su protestanti nijekali njihovu autentičnost, ali se to pitanje razriješilo kad su otkriveni stari kodeksi sa samo sedam pisama (kratka recenzija iz 2. st.), tako da se danas uglavnom prihvaća njihova autentičnost.
U prilog tome govori i Polikarp kao svjedok iz vremena njihova sastavljanja kad u poslanici Filipljanima veli: “Poslali smo vam, kako ste tražili, Ignacijeva pisma, kako one što ste vi poslali nama, tako druge koje imamo kod nas. Njih vam prilažemo uz ovo pismo. Moći ćete iz njih izvući mnogo ploda, jer su pune vjere, strpljenja i svega što može izgraditi i dovesti do Gospodina našega. Vi s vaše strane, ako imate sigurnih vijesti o Ignaciju i njegovim drugovima, javite mi ” (Polikarp, Fil 13,2).
Drugi svjedoci su Irenej i Origen. Euzebije nabraja sedam pisama u tradicionalnom poretku.
— Prenošenje teksta
Sačuvanu su tri recenzije teksta, to jest tri različite skupine kolekcija ovih pisama:
- Srednja redakcija (“brevior”) je kopija izvorne kolekcije: na grčkom, iz 2. st. Sačuvana u Codex Mediceus Laurentianus i u Codex Paris Graec. Iz 10. st.
- Velika redakcija (“longior”), krivotvorena (ispravljana i s dodacima), sastavljena vjerojatno u 4. ili 5. st. i sačuvana u mnogim latinskim i grčkim manuskriptima.
- Mala redakcija “brevissima” ili sažetak na sirijskom jeziku koji je jedan kompendij sirijske verzije male redakcije.
e) Polikarp iz Smirne
— Život
Polikarp je rođen 69. godine (podnio mučeništvo s 86 godina). Povijesno je zapisano da je bio učenik Ivana apostola. Godine 155. je umro mučeničkom smrću. Bio je kršćanin koji se obratio s poganstva i postao je biskup Smirne. Postoje i još neki podaci iz njegova života. Godine 154. je bio u Rimi i s papom Anicetom je raspravljao o datumu slavljenja Uskrsa (14. nisana po židovskom, ili prva nedjelja nakon proljetnog punog mjeseca). On sam je zastupao kvartodecimansku praksu, ali je rimska predaja bila drukčija, te je potvrđena naknadno na Niceji). Ostali su svaki pri svojoj predaji, ali nisu raskidali zajedništva. Za vrijeme tog boravka u Rimu obratio je više marcionita i valentinovaca, a Marcionu je u lice rekao da je «primogenitus Satanae» (izvor Irenej). Po njegovu povratku u Smirnu buknuo je progon protiv kršćana u kojem je i sam položio život za Krista.
— Djela
Polikarp je napisao više pisama susjednim Crkvama, a sačuvana je Poslanica Filipljanima. U pismima poziva da se slijedi Isusa u evanđeoskoj kreposti i ljubavi. Više nego spekulativnu teologiju, daje različite pastoralne poticaje po kategorijama vjernika npr. piše posebno ženama, muškarcima, što možemo naći i u pastoralnim poslanicama (usp. 1 Tim 5). Potiče također da se moli za kraljeve i upravitelje, kao i za one koji progone kršćane.
o Kristologija: Potvrđuje Isusovo božanstvo, stvarnost muke, smrti i uskrsnuća, braneći i svjedočeći to kao stvarnost protiv «lažnih nauka».
o Ekleziologija: U organizacijskom smislu Crkva se pokazuje uređena kroz hijerarhijsku strukturu, s monarhijanskim biskupstvom, ali iz koje izbija svijest o zajedničkoj odgovornosti s prezbiterima za zajednicu. Poziva članove zajednice koji su sagriješili da se pokaju, kao i zajednicu da skrbi za grešnike. Upozorava na razne grijehe, a osobito na škrtost (lakomost).
o Predaja: u njega ne pronalazimo pojam predaja, kao što će biti kasnije kod njegova učenika Ireneja (traditio ab apostolis), niti naslijeđa (diadoche, successio), ali je ipak prisutan nauk o nepromjenljivoj vjeri koju su naučavali apostoli, te da ne može biti nekog novog «znanja» kojim bi se to mijenjalo ili ispravljalo. Vjera je najprije predana usmeno, a Sveto pismo služi da se vjernici mogu u vjeri koja im je jednoć predana izgrađivati razmatranjem.
o Sveto pismo: Dok piše, Polikarp prilično često donosi navode iz Novog zavjeta (napose 1Pt i 1Iv). Potvrđuje jedinstvo Staroga i Novoga (apostole koji su evangelizirali i proroke koji su navijestili). Filipljanima kao «dobro izvježbanima u Svetom pismu nije ništa skriveno», što je vjerojatno aluzija na gnostike i njihove teorije o tajnom znanju.
o Eshatologija: Svjedok je duboke vjere kršćana koji su se željeli poistovjetiti s Isusom, spremni dati život u mučeništvu, kao i vjere u osobno tjelesno uskrsnuće pravednih.