2. vazmena

U središtu pozornosti današnjega čitanja je ukazanje Isusa uskrsloga učenicima koji se dogodio upravo 8 dana nakon njegova uskrsnuća, a vezan je s događajem uskrsnoga dana. Sveti Ivan nam je zapisao kako na sam dan uskrsnuća Toma nije bio s ostalim učenicima kad im se ukazao Isus. Istina je da su i svi ostali učenici bili vrlo zbunjeni, ali i to da im je prodiralo u svijest da je taj koji im se ukazao bio upravo Gospodin. Premda im nije bilo lako shvatiti i izreći to što su vidjeli i doživjeli, te su se u tom rasponu od osam dana neki i snebivali i kolebali glede Uskrsloga, ipak je prevladalo mišljenje i osjećaj da je to doista bio on, te su se i prisjećali da im je to za života prorekao. U tom razdoblju nekima je bilo lakše, nekima teže razumjeti i povjerovati što se dogodilo. Jedan od onih koji su se najduže opirali, te nisu prihvaćali svjedočanstvo drugih apostola koju su se u određenoj mjeri otvorili istini uskrsnuća bio je sveti Toma. Toliko je bio tvrdokoran da je postavio i svoje uvjete: “Ako ne vidim na njegovim rukama biljeg čavala i ne stavim svoj prst u mjesto čavala, ako ne stavim svoju ruku u njegov bok, neću vjerovati.” Htio je dakle, navodno, sve svojim očima i rukama provjeriti ne oslanjajući se na svjedočanstvo svojih prijatelja, jednako kao niti na svjedočanstvo Božje sadržano u Pismima koja su najavila da će Božji Pomazanik trpjeti i uskrsnuti.

Upravo zbog svoga otpora da povjeruje svjedočanstvu svojih prijatelja, sveti Toma je postao i do dan danas ostao simbol onih koji se opiru vjeri u uskrsnuće, to jest vjeri u života Gospodina, te je zato

Vazam – nedjelja uskrsnuća Gospodnjega

Danas na ovaj posebni dan, dan Kristova uskrsnuća, pred praznim grobom, ali srca punog vjere, nastojim koliko nam je dano razumjeti ovo neizmjerno otajstvo. I moramo priznati da nam nije lako, jer je uskrsnuće Gospodinovo događaj koji nam izmiče i ne možemo ga lako, onako na prvu razumjeti. Doista je potreban trud vjere kako bismo barem malo odškrinuli vrata praznoga Kristova groba i primili dar spoznanja i milost koju nam to isto uskrsnuće daruje. No naša zbunjenost je sasvim normalna, kao što je bila zbunjenost i apostola i žena koje, jer je teško pojmiti događaj koji izmiče ljudskom iskustvu, o kojemu baš nitko nije imao saznanja. I to možemo sebi predočiti nekim usporedbama da nam bude jasno koliko je shvatljiva naša udaljenost od Kristova uskrsnuća i kako nam se može dogoditi da nam prazni grob i ostali svjedoci ne budu tako uvjerljivi i da nam se ne učine presudnima za naš doživljaj uskrsne poruke. Tako na primjer, tko ne vjeruje u Boga, ne može niti započeti razmišljati o uskrsnuću. Jednako tako, tko ne doživljava vlastite grešnosti, ne može osjetiti učinke Kristova ustajanja iz groba. Tko ne osjeća svoju odgovornost pred vječnim sudom i Bogom sucem, tko nema jasne vjere, njemu događaj Kristova uskrsnuća potpuno izmiče.

Doista, mnogo toga nam izmiče kad nemamo iskustva, a kad baš o nečemu ništa ne znamo, teško nam se to može predočiti i teško nas se može dojmiti. Kao što slijepoj osobi ne možemo dočarati ljepotu boja, tako i nevjerniku ne možemo dočarati ljepotu uskrsnuća.

Protutijela ili antitijela
u ljudskome organizmu
su veliki proteini u obliku Y
koje proizvodi plazma stanice,
a iskorištavaju imuni sustav
za otkrivanje i neutralizaciju
bolesnih stranih tijela u tijelu,
kao što su bakterije i virusi.
Takva protutijela postoje
i na duhovnoj razini jer je
sam Bog dao čovjeku
dar duhovnog imuniteta.
No grijehom se čovjek
odrekao te sposobnosti,
čime je bitno oslabio duhovni
imunitet i zaštitu cjelovitosti.
Zato je Bog morao poslati
svoga Sina da se utjelovi,
te da umre i slavno uskrsne,
kako bi nam svojim tijelom
priskrbio moćna antitijela
kojima pobjeđujemo zlo,
grijeh i smrt, slabost i napast,
potiskujući ih i istiskujući ih
iz svoga smrtnog tijela.
Primivši dar njegova Tijela,
proslavljenog uskrsnućem,
i sami oživljujemo svoja tijela
čineći ih sličnima
tijelu njegovu slavnome.

Vazmeno bdjenje

U ovoj svetoj uskrsnoj noći Božja riječ nas je vodila kroz povijest spasenja ističući nam nekoliko ključnih činjenica koje nam daju cjelovito sagledati ljepotu i značenje ove noći koja se nije dogodila slučajno, već je kao takva smisleni i ciljani vrhunac Božjega nauma. Iz svega što se čitalo moglo se zaključiti kako ljudski rod živi svoju povijest u više u noći, nego na svjetlu dana, redovito zato što se uzda u sebe samoga, umjesto da se u poniznosti služi svjetlom koje sam Bog pali u ljudskoj povijesti. Štoviše, upravo zbog toga se ljudska povijest i je svela na tamnu i bezizlaznu noć, bez obzira koliko on to htio priznati, umjesto da bude radosni hod u svjetlosti prema vječnosti. Pa i onda kada se događa kao i nama danas, da čovjek sama sebe zavarava hrpom izgovora, ipak primjećujemo jasno i nedvosmisleno: ljudskost je kao takva uronjena u tamu, te čovjek bez Boga samo tone u tami svoga postojanja. Od samoga početka stvaranja počela je duga i iscrpljujuća borba između Boga, stvoritelja i darovatelja života, i Sotone, promicatelja smrti i ljudske propasti. Sukob je to između Boga darovatelja slobode i sotone lukavog porobljivača i tiranina koji duše drži u zatočeništvu i ispunja ih strahom. Veliko je suprotstavljanje između Boga čija je riječ istina koja oslobađa i Sotone, oca laži koji laskavom riječju zavodi neupućene i odvodi u propast. Od pada prvih anđela i ljudi bije se boj između dobra Božjega koja izgrađuje i zla koje napada i razgrađuje ljudsku cjelovitost; između Ljubavi koja krijepi i liječi, te mržnje koja truje i propašću zadahnjuje ljude.

Veliki petak

Kao što je Isus svojim djelovanjem težio da u potpunosti izvrši svoje poslanje i očituje ljubav Očevu, paralelno tome se očitovao otpor ljudi prema njemu. Dok je on s jedne strane pokazivao posvemašnju ljubav Božju, predanu za čovjeka, dotle je s druge strane čovjek išao prema vrhuncu svoga otpora prema Bogu. Ove dvije stvarnost idu jedna s drugom: što Bog više ljubi, to se više očituje čovjekova odluka da joj se suprotstavi. Što se više Božji Sin trudi očitovati Božju ljubav, to se više čovjek zatvara i odbacuje ponuđeni dar. I dok se Isus predaje do kraja za spasenje svijeta, dotle se čovjek drzne odbaciti ga i njemu suditi, te ga potom osuđena poslati u smrt. I upravo Božji Sin osuđeni na smrt križa, na križu objavljuje potpunu ljubav Božju za čovjeka. Križ postaje njegov odgovor na laži i klevete, slabosti i izdaju, na mržnju i poruge, na nepravdu i bezakonje. I to ne bilo kakav odgovor, već odgovor ljubavi. Križ je doista bio znak prijezira i osude, ali i znak osvete pobjednika nad pobunjenicima. Upravo na takvom drvetu križa se očitovala i pobijedila silna ljubav Božja, koja ga je pretvorila u znak ljubavi i praštanja. Jedina Božja osveta nad pobunjenim čovjekom bila je osveta ljubavi, to jest potvrda da Bog, unatoč osudi križa, ostaje postojan u ljubavi jer je on ljubav.

I dok Božji Sin sve čini da se potpuno preda, ljudi otvrdnulih srca sve čine da ga odbace,

Veliki četvrtak

Vršeći svoje poslanje u krugu svojih učenika, Gospodin Isus je njih poučavao novom životu u Bogu izuzetnim naukom koji je plijenio pozornost i ispunjavano njihove živote. Iznad svega vodio ih je prema koncu svoga života kao prema istinskom vrhuncu svega što je govorio, kada se trebalo obistiniti i ostvariti sve što je bio dio njegova božanskog nauma. U tim trenucima koje je on slutio da je došao trenutak proslave, on je znao da će očitovati svu ljubav Božju ostvarujući potpuno naum spasenja, jer Bog je sa svojim narodom imao isključivo naume ljubavi i mira.  Tijekom svoga javnog djelovanja Isus je više puta sjedao s njima za stol i u različitim okolnostima, ali trenutci provedeni s njima na slavlju pashalne večere prije njegove svete muke bili su posebno znakoviti i sadržajni.

On je svoje učenike ljubio do kraja, te je pronašao i način da im prenese svoju ljubav, ne samo kao osjećaj, već da je učini djelatnom i trajno prisutnom u njihovim životima i u životima onih koji će na njihovu riječ vjerovati. Doista, najviše što se može dati drugome je vlastiti život. I to Isus nije dao samo svoj život umjesto nas, jer to možemo učiniti i mi ljudi. On je dao svoj život za nas i nama da mi imamo isti onaj život koji on ima.

Ne samo u svakodnevnom životu,
već i u Svetome pismu,
postoji pojam zamke lovačke,
a ponekad i zamke ptičarske
pri usporedbi duše s pticom.
Doista, zamke Zloga i zlih ljudi
koji vrebaju nevine duše
uspoređene su s tim slikama
lovačkog života i vrebanja žrtava.
Takvu zamku su postavili
i našem Gospodinu, želeći ga
pogubiti i odvesti u propast.
Postavili su smrtonosnu zamku
njegovoj ljudskosti s ciljem
da ga uklone s lica zemlje.
Uhvaćen u Maslinskom vrtu
u tu smrtonosnu zamku,
djelovao je lakim plijenom
zubima zlobnih ‘lovaca’.
Podnio je smrtnu borbu
u kojoj je Zli mislio da ga je
konačno porazio smrću
– svojim najboljim saveznikom.
Nisu ni slutili da je umro
u nadi i svijesti da su se
proročanstva iz psalama
odnosila na njega, te je
božanskom snagom
raskinuo zamku
i zajamčio spasenje svima
koji u nj vjeruju i ljube ga,
te mu zahvalno pjevaju:

Blagoslovljen Gospodin
koji nas ne dade za plijen
zubima njihovim!
Duša je naša poput ptice umakla
iz zamke lovačke:
raskinula se zamka,
a mi umakosmo!
Pomoć je naša
u imenu Gospodina
koji stvori nebo i zemlju. (Ps 124)

Cvjetnica – nedjelja muke Gospodnje

Danas na Cvjetnu nedjelju spominjemo se Isusova slavnog ulaska u Jeruzalem kojim je započeo ostvarenje Božjeg nauma spasenja, svjestan da ga u Jeruzalemu čeka osuda, muka i smrt. On koji je imao položiti svoj život za cijeli naroda i za sve raspršene sinove Božje, očituje se svome narodu kao kralj i potomak Davidov, te mu zato oduševljeni vjernici kliču: ”Hosana! Blagoslovljen Onaj koji dolazi u ime Gospodnje! Blagoslovljeno kraljevstvo oca našega Davida koje dolazi! Hosana u visinama!” Svjestan da je istinski kralj svoga naroda koji uspostavlja Davidu obećano vječno kraljevstvo, ulazi svečano u Jeruzalem očitujući svoje mesijansko poslanje. Pogotovo što kraljevstvo Davidovo, koje mu je Bog nekoć obećao, nije trebalo biti samo Davidovo, ljudsko i zemaljsko, već je trebalo biti božansko kraljevstvo koje Bog daje Davidu u vječan posjed. Zato Isus ulazi u Jeruzalem u ime Gospodnje, a ne samo u ljudsko ime, ma koliko moglo biti znamenito, kao što je bilo Davidovo ime.

Svojim ulaskom u Jeruzalem Isus nije krio da je spreman, i da treba, stati na čelo Božjega naroda, te biti istinski kralj koji vodi svoj narod u pobjede koje mu je Bog namijenio. No isto tako je, simbolikom svoga ulaska na magaretu, naznačio da on ide u pobjede

Posebne gimnastičke dvorane
opremljene napravama za tjelovježbu,
odnosno za ciljano jačanje,
nadogradnju ili održanje mišićnog
sustava zovu se teretanama.
No kršćanin umjesto da pazi
na izgradnju i očuvanje
svoga tijela i snage mišića,
trebao bi radije sebi priskrbiti
vježbalište duhovnoga života.
Mnogo važnija je duhovna snaga
od tjelesne, te ispravno izgrađeni
mišići kreposnoga života
od tjelesne mišićne mase.
A korizma je idealno vrijeme
za vježbanje svih mišića duha,
te cjelovitu izgradnju duhovnog
obrambenog sustava od zla,
grijeha i svakojake napasti.
Ona je najkvalitetnija teretana
koja nudi najbolju pripremu
za veliki duhovni boj sa smrću,
koji je neminovan u hodu
prema vječnosti i uskrsnuću.
Nezaobilazna je kao vježbalište
jer je naprave za vježbanje duha
u njoj postavio sam Gospodin
koji ih je prije isprobao
i svojim korištenjem ozakonio
kao povlaštena sredstva
duhovne izgradnje i spasenja.

5. korizmena nedjelja – B

Kao ljudi svi imamo nagon za održavanjem života, koji je svojstven i životinjama. Taj nagon, za razliku od životinjskoga, kod nas ljudi navodi nas da živimo prema uhodanim mjerama i kriterijima koje smo mi sebi zadali i razumskim promišljanjem. Životinja pak živi potpuno nagonski, to jest bori se za održanje života isključivo sukladno vlastitoj biologiji, bez ikakvog razumskog promišljanja. Čovjek svojim razumom nadilazi nagonsko življenje, te je njegovo djelovanje obilježeno razumskim izborima i odlukama, no na žalost nije uvijek najkvalitetnije. Dogodi se, naime, da čovjek napravi određene razumske izbore prije svega sukladne tjelesnom nagonu, a ne sukladne promišljanjima utemeljenima u razumu Onoga od kojega dolazi svaka razumnost.

Upravo tako čovjek čini kad je riječ o njegovu nagonu za održanjem života. Kao da zanemari da je njegov život mnogo složeniji i uzvišeniji od samog biološkog života, pa onda svoje nagonsko djelovanje svede na razinu skrbi za tjelesni život, te reagira gotovo samo nagonski i to proglašava naravnim. Brigu za život i očuvanje života svede na zemaljski ili pak animalni instinkt, te pazi isključivo na takozvanu ‘kvalitetu’ života koju mjeri tehnološkim mjerama, a ne krepošću ili eventualno pazi samo na to da