U krizi epidemije koronavirusa
često se spominje i mutacija,
kao i sposobnost virusa
da utječu na promjene
genetskog materijala stanica.
Naime, kad organizam osjeti napad,
odmah uzvraća i blokira
strana virusna tijela.
No ni virusi ne odustaju, već se
prilagođavaju novonastalim situacijama:
oni mutiraju nastojeći se tako
prikriveno i neopaženo i bez otpora
obrane ubaciti u organizam.
Srećom i ljudski organizam se
prilagođava na mutacije
stvarajući imunitet na nove napade.
Takav jedan mutirani virus
koji nikad ne odustaje od napada
na ljudsku cjelovitost
jest virus grijeha koji
traži uvijek nove prigode
duhovne ugroze čovjeka.
Grijeh bi htio izvršiti
mutaciju ljudske naravi
odvajajući je od Boga
i potrebe zajedništva s njim.
Ali Gospodinova prisutnost
u čovjeku podiže uvijek
nove snage i nove načine
da se obrani od zla
i njegovih mutacija i krinki.
Tako uz pomoć milosti Božje
zadržavamo cjelovitost
i istovjetnost svoje naravi
protiv svih pokušaja grijehe
da je izopači, iskvari i upropasti.

Cvjetnica – nedjelja Muke Gospodnje

Nedjelja Cvjetnica je dan kada se spominjemo Isusova slavnog ulaska u Jeruzalem nekoliko dana prije nego će podnijeti svoju muku i smrt za spasenje nas grešnika. Gospodinov ulazak u Jeruzalem nije ipak bio stihijski ili slučajan, već je bio ulazak koji je on pomno isplanirao u duhu starozavjetnih proročanstava, kako bi skrenuo pozornost onima koji će biti dionici njegova ulaska. Zato je svojim učenicima i dao vrlo jasne upute: “Pođite u selo pred vama i odmah ćete naći privezanu magaricu i uz nju magare. Odriješite i dovedite ih k meni. Ako vam tko što rekne, recite: ‘Gospodinu trebaju’, i odmah će ih pustiti.” Njegove upute učenicima višestruko su značajne, kako za razumijevanje njegova mesijanskog poslanja, tako isto i za naš duhovni život. Naime, već je evanđelist Matej uočio da je Isus dao takve upute kako bi se na njemu ispunilo mesijansko proročanstvo iz Knjige proroka Zaharije koji je navijestio da će krotki Kralj, osloboditelj Siona, doći ‘jašući na magarcu, na magaretu, mladetu magaričinu’. A kao što je prorok nagovijestio, tako je Isus ostvario, izabirući magare kao životinju koja nije služila za rat, već je pokazivala veliku krotkost i spremnost strpljivog nošenja bremena života.

Mnogi su posljednjih tjedana postavljali ovo pitanje: Je li epidemija koronavirusa i potres u Zagrebu Božja kazna za naše grijehe? Odgovor na ovo pitanje djeluje nimalo lagan, jer još uvijek se o njemu vode rasprave na društvenim mrežama i u medijima. Pa čak i među svećenicima i teolozima. Ima onih koji pojave poput potresa i bolesti smatraju izravnim Božjim zahvatom i kaznom za grijehe. Onima koji su preživjeli služi kao opomena da zaokrenu smjer svoga života. Nekima, koji sebe smatraju pravednima i do kraja obraćenima, ovi znakovi dobro dođu kako bi gotovo na huškački način govorili o Bogu i ukazivali na (tuđe!) grijehe. Drugi pak ih minimaliziraju i uopće u njima ne vide Božji znak i Božji govor. Što onda reći i koju stranu zauzeti?

Pa i kada ne govori mnogo o svojim roditeljima, Jeronim je bio ponosan da je rođen u kršćanskoj obitelji i da je od upravo od roditelja primio kršćanski odgoj. U jednom pismu akvilejskim prijateljima Kromaciju, Jovinu i Euzebiju napisanom oko godine 374. (Ep. 7) kada je već počeo živjeti gorljivijim vjerničkim životom za kojim je sve više i više čeznuo. Osim toga i njih trojica su mu bili prijatelji i drugovi po tom istom ključu zajedničkog nastojanja oko rasta u dosljednosti kršćanskog življenja. No osim što s njima izmjenjuje mišljenja i preporuke oko zajedničkoga života, Jeronim će u završnom dijelu na poseban način upraviti pozdrave njima i njihovoj obitelji, na poseban način ističući ulogu njihove majke: “Pozdravljam vašu i svoju zajedničku majku onom čašću koju poznate, koja je vama pridružena u svetosti, i u tome vam je prethodila jer vas je takvima rodila, te se stoga njezina utroba dosta može nazvati zlatnom. (…) O blažena kućo, u kojoj prebiva udovica Ana, u kojoj su djevice proročice, a blizanac Samuel je othranjen u hramu. O blaženi krovu, pod kojim vidimo majku mučenicu okrunjenu krunama makabejskih mučenika.”

Kako vidimo, Jeronim majku svojih prijatelja drži i svojim majkom poradi dara svetosti kojim se odlikovala. Na taj način ističe kako je ona vršila majčinsku službu na vjerodostojan način, ne samo na skučen način u okvirima svoje obitelji, niti samo usmjerena na zemaljska dobra, kako se zna često dogoditi. Prva odlika prave majke je najprije svetost, snagom kojega ima sveopće majčinsko poslanje, koje potom vrši sa svima onima koje susreće na svom životnom putu. Njoj Jeronim pripisuje zasluge što je rodila takvu djecu, no u konačnici znamo kako ih nije samo rodila za naravan život, već i rodila odgajajući ih za milosni život vjere. Zato je njezina utroba ‘zlatna’, no zlatna je po duhovnom poslanju koje je vršila prema svojoj djeci. Svojom čestitošću ta ponosna kršćanka u je obitelji stvorila istinsko ozračje kakvo i Gospodin želi u kršćanskim obiteljima. Zato je i časti naslovom mučenice, što svaka majka vjerna Gospodinu doista jest, jer je zaslužna za cvijet svetosti i kreposti koji cvjeta u obitelji, što je novo mučeništvo i onda kad nema krvavih progona.

5. korizmena nedjelja – A

Božja riječ koja nam je ove nedjelje dana za razmišljanje opisuje Lazarovo uskrišenje u Betaniji. Naime, Lazara se teško razbolio, te su njegove sestre Marta i Marija poslale poruku Isusu da ga dođe vidjeti. Isus je najprije svjesno ostao dva dana na tom mjestu gdje ga je zatekla poruka, da bi tek onda pošao put Judeje do svojih prijatelja u Betaniji. Dopustio je da Lazar umre, kako bi očitovao svoju božansku moć i vratio ga iz mrtvih u život. Time je svojim učenicima ostavio očit znak mesijanskoga poslanja, jer su po tom događaju mogli povjeravati u njega da je on onaj najavljeni Mesija koji otvara grobove i izvodi svoj narod iz njihovih grobova, kako je to najavio prorok Ezekiel. Ezekielovo proročanstvo se na određen način, premda ne i na onaj konačni ostvarilo već na Isusovu prijatelju Lazaru koji je bio predokus i pokazatelj budućega uskrsnuća. No osim ovog načina ostvarenje kojem je ovo uskrišenje poslužilo da učenici i ostali prisutni povjeruju u Isusu da je on Mesija, ovo proročanstvo se trebalo ostvariti i na konačan način na svima onima koji vjeruju i koji primaju za svoju vjeru nagradu života vječnoga. U ovoj situaciji Lazarovo uskrišenje je bilo vidljivi znak i dokaz Isusove moći, koja je trebala obuhvatiti cijelo čovječanstvo izvodeći ga iz groba i dovodeći ga u vječni život. Lazar, Isusov prijatelj, samo je predokus pobjede i blaženstva koje je Isus pripremio za svoje prijatelje.

U prom razdoblju kršćanstva, kada su se tek zajednice vjernika oblikovale diljem ondašnjega svijeta, kada još nije bilo ni crkava ni župa, a Crkva još uvijek bila pod progonima, temeljna zajednica bila je obitelj. Obitelj je tada bila kućna Crkva – domus Ecclesiae. Kao što ju je i sam Bog izabrao za mjesto svoga prebivanja među ljudima, tako je ona bila mjesto i okupljanja zajednice vjernika. Nosila je taj časni naziv, te su se vjernici najprije i okupljali u privatnim kućama kako bi kao Božja obitelj pod predsjedanjem biskupa ili svećenika, u jednosteavnosti molili i pjevali, tumačili Božju riječ i lomili kruh – blagovali euharistiju. 

Prigoda je prisjetiti se i danas tog časnog naziva za obitelj, te shvatiti da on nikada nije izišao iz mode ili nije postao suvišan, pogotovo ne nama vjernicima koji poštujemo obitelj

Ovo je jedna od riječi koja se
češće čuje posljednjih dana.
Dolazi od talijanskoga quarantina
što znači četrdesetak,
a označava privremenu
preventivnu izolaciju bolesnika
ili potencijalnih bolesnika,
bilo osoba, životinja ili biljaka,
s ciljem sprječavanja zaraze.
No prije nego su ljudi izmislili
karantenu za zemaljsko zdravlje,
Gospodin je domislio karantenu
za duhovno dobro svoga naroda.
Osigurao nam je vrijeme izolacije,
a on sam je došao skrbiti o nama
svjesno ostajući u izolaciji s nama.
Upravo zato jer smo svi mi ljudi
zaraženi virusom grijeha,
pozvano nas je da idemo
u duhovnu izolaciju korizme.
Jer i riječ korizma znači
četrdesetnica ili četrdesetodnevna
duhovna priprava za Uskrs,
tijekom koje se čistimo od grijeha,
samo što dolazi od latinske riječi.
Tako je Gospodin ustanovio
za nas i za naše vječno dobro
na našem životnom putu
prema nebeskoj domovini
duhovnu karantenu čišćenja
kako bismo jednom u punini
uživali život pripravljen za nas
u radosti njegova uskrsnuća.

4. korizmena nedjelja – A

Kad se ljudi nađu pred velikim problemima i nedaćama, ili pak teško razumljivom situacijom, pitaju se o uzrocima koji su doveli do toga. Ali osim što se pitaju i traže uzroke, nastojat će ih i verbalizirati i naglas izgovoriti. Nadalje, kako je redovito riječ o neželjenim situacijama, onda redovito otklanjaju mogućnost ljudskog uzroka. A ako čovjek nije uzročnik, onda nema tko drugi biti uzrok, pa i krivac istih, nego sam Bog. Tako mi ljudi mislimo kako Bog možda ima neke svoje razloge da određene nedaće pripusti na čovjeka, ali rijetko kada dovodimo sebe u pitanje i upiremo prstom u sebe kao mogućeg uzročnika bolesti.

Sličnu situaciju doživio je Gospodin Isus u Jeruzalemu sa svojim učenicima pored kupališta Siloam. Naime, prolazeći onuda spazio je čovjeka slijepa od rođenja. A jer je doista bila velika zagonetka kako i zašto je taj čovjek morao trpjeti takvu bolest i biti zakinut za očinji vid, učenici su pokušali od Isusa ishoditi odgovor, s time da su već imali načelno uvjerenje. Bolest je, naime, prema njihovu shvaćanju bila kazna za grijeh, samo nisu konkretno znali tko je sagriješio

3. korizmena nedjelja – A

Razmišljamo danas o Isusovu susretu s jednom Samarijankom na Jakovljevu zdencu kod grada Sihara, o događaju koji opisa sv. Ivan u svome Evanđelju. Isus je oko podneva žedan sjedio na zdencu dok su učenici otišli kupiti hrane. U tom trenutku je došla je jedna žena zahvatiti vode te je Isus iskoristio prigodu da je upita piti, jer on nije imao čime zahvatiti. Nakon što se žena začudila da on kao Židov traži od nje Samarijanke piti, Isus joj je odgovorio jednom znakovitom rečenicom: Kad bi ti znala dar Božji i tko je onaj koji ti veli: ‘Daj mi piti’, ti bi u njega zaiskala i on bi ti dao vode žive. Upravo ova rečenica je pobudila dodatno zanimanje u ove žene, te je tražeći daljnja pojašnjenja otkrila da je Isus Mesija koji ima doći na svijet.

Svojom otvorenošću dodatnoj spoznaji, ova žena predstavlja svakoga tko iskreno traži Boga,

Svatko tko je svjestan sebe i svoje ljudske slabosti, a onda opet zna da stoji pred Božjim veličanstvom, stječe ispravnu i stvarnu sliku života. Jeronim je bio jedan od takvih ljudi koji nije zavaravao sebe uvjerenjem u naravnu dobrotu, znajući da se stvarna dobrota do koje dolazi narav milosni Božji dar do kojega se dolazi sredstvima usavršavanja. Naprotiv, nosio je veliki imperativ da trajno postaje žarčim kršćaninom. Nije bio za stereotipno i formalno kršćanstvo, već je očekivao dosljednost od vjernika, a i sam se trudio izgraditi je. Ne samo da je shvaćao kako svaki čovjek ima mogućnost duhovno rasti i usavršavati se, već je bio uvjerenja kako kršćanin ima čak dužnost. Zato za sebe nije prihvaćao život bez obveze svakodnevnog rasta u vjeri i kreposti. Volio je autentične primjere vjere i nije se ustručavao pohvaliti one za koje je znao da žive vjerodostojnim kršćanskim životom. Nikome nije bio zavidan na ostvarenom duhovnom napretku, pa je od mnogih mogao učiti. Iskreno je promatrao Kristove borce koji su radili na vlastitom savršenstvu, te ih je onda zdušno hvalio i trudio se ići njihovim putem. Isto tako je iskreno skrbio oko svih koji se odlučuju ići putem svetosti, pa se nije bojao iznijeti i iskustvo svoje slabosti, kako bi njih opomenuo i učvrstio u dobru.

Stoga, moleći akvilejske monahe Kromacija, Jovina i Euzebija da preuzmu duhovnu skrb o njegovoj sestri, Jeronim će posvjedočiti: “Znate sami kako je klizav put mladosti, na kome se i ja okliznuh, a i vi po njemu ne bez straha hodiste. Stupajući sada ona na taj put, treba da je opomenama svi pomažete, i tješenjem podupirete; treba, to jest, da vaša svetost čestim poslanicama nju osnaži.” Ovakvu autobiografsku ispovijest vlastite slabosti mogao je napisati samo zato što je iskusio oproštenje i upoznao Božju blizinu. Znao je koliko je dragocjen put i život svetosti, te ga je iskreno svima želio, a i izravno skrbio oko onih koji su mu bili u blizini. Zato se i opredijelio za monaški život, s jedne strana oplakujući grijehe i prijestupe, a s druge imajući prigodu napredovati u savršenstvu i rasti u svetosti. Dirljiva je njegova iskrenost, odvažnost i gorljiva skrb da drugima pokaže put Kristov i da ih njime povede.