5. vazmena nedjelja – B
U današnjem evanđeoskom tekstu Isus se služi slikom iz svakodnevnog vinogradarskog života kako bi protumačio jedno vrlo duboku i ozbiljno otajstvo. Riječ je o otajstvu povezanosti njegovih učenika s njime što se događa po njihovoj otvorenosti božanskome životu, što opisuje prispodobom o odnosu trsa i loze. Naime, svi ljudi bi trebali biti svjesni da u njima ima dah života koji nisu sami sebi dali, te ne mogu biti jamci njegove trajnosti u ovom nestabilnom svijetu u kojem je život nestalan, a postojanje neizvjesno. Tko malo bolje razmišlja o tome, otkriva ipak da mu život izmiče. I sigurno bi nam izmakao do kraja, da se sam Sin Božji nije nama primakao došavši među nas uzimajući naše ljudsku narav koju je potom obdario snagom svoga božanstva.
Najčešće mi kršćani nismo ni svjesni ljepote života i istinskog poslanja pred Bogom i u svijetu. Počesto ne razmišljamo niti kako to poslanje ostvariti. Biti kršćanin za nas je više formalno pitanje nego pitanje uspostavljanja i shvaćanja onog najdubljeg odnosa s Bogom koji je toliko lijep i sadržajan da ga ljudski um teško može i izraziti. Mnogi kršćani ne razmišljaju o biti svoje ucijepljenosti na Krista. Zato Isus želi da obnovimo svijest zajedništva s njime i neizmjerne važnosti. Bez njega ostajemo bez pravoga života. Neki vjernici se samo nazivaju vjernicima, ali svoj odnos s Kristom drže tek stjecajem povijesnih okolnosti i društvenoga naslijeđa. Zajedništvo s Kristom, međutim, ne doživljavaju tako intenzivno i neponovljivo u mjeri u kojoj taj odnos i jest važan i neponovljiv.
A da ne govorimo kako u njemu i ne uočavaju neku posebnu plodnost za vlastiti život. Gotovo da nisu nikada okusili snagu očišćenja koja čisti savjesti i preporađa dušu. Nisu svjesni koju moć ima Kristova riječ koja je kadra dati život čovjeku. Vjerojatno mnogi kršćani nisi nikada ni razmišljali o ljepoti čiste duše misleći da je mi ljudi sami od sebe možemo očistiti. I ne razmišljamo da je naš čist život moguć samo po Bogu i u Bogu, te da je samo Bog naučio ljude istinskom životu u čistoći, još od onog prvog starozavjetnog naroda koji je obdario Zakonom, pa sve do novog naroda koji je obdario svojim životom po daru života svoga Sina. Po Kristu doista možemo otkriti kako Božja snaga djeluje u nama, to jest možemo otkriti kako nam je njegovo uskrsnuće konačni milosni dar po kojem smo primili ne bilo kakav već čisti besmrtni život Božji. Zato se plodnost kršćanskoga života ne mjeri plodnošću u zemaljskim stvarima koje i tako propadaju, već plodnošću pravoga života koji dolazi iz Boga. Taj život je život plodnosti spasenja, bez kojega je besmislen ljudski život. Na žalost, ljudi počesto mjere plodnost života svime osim životom milosti i mjerom uskrsnuća, kao da ne znaju da je život bez dara Božjega siromašan i prazan. A Bog nas nije stvorio za prazninu, već za plodnost za koju je Gospodin dao svoju krv kojom smo i sami oprani.
Bog je kao vinogradar zasadio ovaj trs, poslao svoga Sina koji je uzeo naše ljudsko tijelo, te tako nama donio neopozivu mogućnost plodnosti. Više nismo pojedinačne mladice zasađene kojekuda i u lošoj zemlji ovoga svijeta, već smo mladice ucijepljene u ovaj trs kojim struji Božji život. Više se ne moramo strašiti da ćemo ostati bez pravoga života, jer nismo ostavljeni ni prepušteni sebi, već onomu koji je sam Život, i od kojega i nama dolazi život i snaga poput one koja struju u mladici od vinorodnog trsa i bez kojega bi mladica bila običan suhi prut za baciti u vatru. U tom duhu nam je razbuditi svijest o dostojanstvu koje imamo kao oni koji su očišćeni i osposobljeni za novi život, jer je tragedija da mi sami zagušimo tako uzvišen dar, umjesto da blistamo od sreće i radosti da smo u Kristu postali rodni za spasenje.
Zato se moramo i sami sebi čuditi kad ne vidimo kojim nas je milosnim darom obdario obdario Bog po Kristovu uskrsnuću. Životom koji primamo od njega shvaćamo da nam nije živjeti samo kao biljka koja niče iz zemlje, već kao biljka koja ima svoje korijene u Bogu i trajno određenje u životu vječnome. Upravo nam je Krist Gospodin svojim uskrsnućem utisnuo taj dar života koji u njemu nije mogla zagušiti niti smrt, te smo tako postali u pravom smislu riječi zajedničari vječnoga života koji kao vinove mladice primamo iz njega. Trudimo se stoga ozbiljno i mi biti u pravom zajedništvu s njime, te u svoje biće primajmo darove koje nam je on podario u svome uskrslom tijelu. Ostvarujmo i mi puno milosno zajedništvo s Bogom, poput onoga koje je njegova ljudska narav primila u uskrsnu jutro, te i mi živimo do kraja preobraženi u ovome svijetu od njegove milosne plodnosti.