5. 
vazmena nedjelja – A
U današnjem evanđeoskom odlomku Isus poučava svoje učenike da trebaju imati povjerenja u njega, to jest u sve što im je govorio i u sve što čini za njih, pa i onda kad im govori o stvarima koje im se u prvi mah ne sviđaju ili ih ne razumiju. Doista, bilo je mnogo toga što nisu razumjeli, a bile su izuzetno važne stvari. Naime, zato su se i uznemirili kad im je rekao da odlazi, jer nisu znali gdje odlazi. Osim toga rekli su da ne znaju niti put prema tom odredištu. A ono što je bilo još najveće od svega, nakon toliko Isusova poučavanja nisu još uvijek upoznali Oca nebeskoga, što potvrđuje da nisu bili kadri u Isusu prepoznati Očevu prisutnost, riječi i djela. Kako je očito iz evanđeoskog odlomka, njihovo neznanje i nesnalaženje bilo je vrlo veliko upravo oko temeljnih sadržaja navještaja, te se čak i sam Isus čudio njihovoj tvrdoći srca i uma, pa zato i veli Filipu: Filipe, toliko sam vremena s vama i još me ne poznaš.
No o ovoj temi mi razmišljamo u uskrsnom vremenu, jer apostoli su i imali problem razumjeti Isusovu poruku sve dotle dok nisu upoznali snagu i važnost njegova uskrsnuća. Njima je tek događaj uskrsnać bio izvor spoznaje Oca. U biti apostoli nisu niti Isusa upoznali do kraja, niti imaju predodžbu kako ga opisati ili protumačiti kao osobu. Tek će s uskrsnućem njima biti jasno sve što budu rekli o njemu. Ili bolje rečeno, barem će biti na sigurnome put. Slijedit će njegove riječi koje će dozivati u pamet, te će se truditi razumjeti uskrsnuće i djelo spasenja koje je izveo. Zato će ga tek s uskrsnućem dobro upoznati, što će im postati ključna spoznaja. Samo s uskrsnućem otkriti će snažnu Božju prisutnost i Božje djelovanje u Isusu. Jer ako nisu do tada uspjeli niti Isusa upoznati dobro, znači da su tim više o Bogu imali baš vrlo uopćeno mišljenje i slabo razumijevanje. Ako su njihovi zaključi bili krivi o Isusu s kojim su provodili toliko vremena, što su mogli znati i misliti o Bogu nevidljivome?
Isti prijekor koji Isus upravlja svojim učenicima može biti upravljen i nama, jer je i naša spoznaja Oca nesavršena, te počesto o njemu imamo tek samo svoju ljudsku predodžbu, poradi čega ne dolazimo do dubljih uvida. Počesto zanemarimo Isusove riječi i objave o Ocu, jer naviknemo samo na svoj stavi i na svoje zaključke, umjesto da se dademo voditi i ići iznad vlastitih ograničenja i granica. Zato i za nas, kao i za apostole, ostaje ona uskrsna obveza, a to je upoznavati Oca snagom vjere u uskrsnuće koje nam objavljuje njegovu moć i ljubav. Dakle, da bismo spoznali Oca, trebamo dopustiti Isusu da vodi našu spoznaju i da nam proširi obzorja oslobađajući nas naših ograničenih ljudskih poimanja Boga, pri čemu je uskrsnuće najuzvišenije sredstvo spoznaje. Tako i mi, kad upoznamo Gospodina onako kako su ga učenici upoznali nakon uskrsnuća, bit ćemo na pragu pravoga razumijevanja Oca, te ćemo o njemu moći i govoriti i životom svjedočiti na prikladan način.
Zato ovaj prijekor koji je Isus uputio svojim učenicima, ne bi bilo dobro da uputi i i nama. Jer mi živimo u vremenu nakon njegova uskrsnuća, kad razmišljamo o svakoj njegovoj riječi i djelu upravo u svjetlu tog središnjeg događaja spasenja. A ako ipak ne širimo svoje vidike nakon svega, te ostajemo ukopani u svoje pozicije, to znači da nam Gospodinovo uskrsnuće ne ulazi u život na način na koji je on to želio, to jest da ono bude ključ spoznaje Oca nebeskoga. Jer Boga nevidljivoga i nebeskoga možemo spoznati po Sinu koji se učinio vidljivim po svome utjelovljenju, te nam je u uskrsnuću, kojim se očitovao kao pravi Sin Božji, nedvosmisleno objavio i Oca. Upravo radi toga će reći Tomi u ovom razgovoru: Da ste upoznali mene i Oca biste moga upoznali.
Ali osim čuđenja i prijekora, Isus je upravio učenicima i riječi nade i povjerenja, time što im je ukazao da su već vidjeli i poznaju Oca, a pogotovo što im je skrenuo pozornost da je on sam Put, Istina i Život, te da su već sada oslobođeni žalosnoga stanja neznanja. Neka riječi koje je upravio apostolima, te svijest o njegovu slavnom uskrsnuću, i nas oslobode iz nesvijesti nespoznavanja Oca, jer bi bilo tragično zvati se kršćanima a nemati pravo i svjesno zajedništvo s Bogom. Osim toga, to bi bio pokazatelj i nepoznavanja Sina i njegova mesijanskog djela. Pogotovo što nemamo izgovor za neznanje i nespoznavanje Oca. Naime, kako Isus reče, doista imamo put kojim nam je ići do spoznaje Boga. A taj Put je da se otvorimo njemu koji je Istina i koji nam svojim uskrsnućem daruje istinski Život. U tom duhu je i rekao svojim apostolima da je Put, Istina i Život, što vrijedi i danas za nas i za sve one koji traže put do Oca.
Kao što je svoje učenike uputio pravim putem spoznaje Istine i prihvaćanja Života, neka Isus i nas vodi na isti način. A kao što su oni sve razumjeli po daru uskrsnuća i Duha Svetoga, trudimo se i mi upoznati njegov uskrsli život i razmatrati njegovo uskrsno obličje, iz čega ćemo se utvrditi u spoznaji da je on i Put i Istina. Prihvaćajmo zdušno njegovo uskrsnuće koje je potvrda istinitosti svega što je govorio i činio, kako bismo potom i mi bili kadri druge uvoditi u spasenjski odnos sa Sinom, preko kojega se jedino može doći do spoznanja Oca, što je vrelo radosti i vječnoga spasenja.