1. nedjelja došašća – C
Zvuči poticajno i utješno Isusova rečenica koju prenosi sveti Luka u današnjem evanđeoskom odlomku, a glasi ovako: Kad se sve to stane zbivati, uspravite se i podignite glave jer se približuje vaše otkupljenje. Ovaj Isusov poziv višestruko je znakovit i značajan. Najprije nam govori o tome da je čovjek stvoren kao uspravno biće, te je pozvan živjeti uzdignute glave, ponosan na svijest o samom sebi i svojoj bogopripadnosti. Živjeti uspravno i uzdignute glave znači živjeti ispravno u duhovnom i moralnom smislu, što nije baš slučaj u svakodnevnici na pozornici suvremenoga svijeta. Proturječje ovoga svijeta je tim veće jer on nerijetko predstavlja Boga kao onoga koji, tražeći neupitnu i bezuvjetnu poslušnost svojim odredbama, traži od čovjeka da pred njim prigne glavu pokoravajući se bespogovorno. Iz takvog tumačenja Božje volje i njegovih odredbi iznikla je i ideologija suvremenog humanizma koja zagovara ljudsko uspravno življenje tražeći da postane sve više svjestan sebe, sve više samostojni subjekt odlučivanja o svojoj sudbini, što je čovjek današnjice prihvatio bilo na razini teorije bilo na razini prakse. Postao je do te mjere svjestan samoga sebe da je oholo digao glavu prkosno se suprotstavljajući svome Stvoritelju, stavljajući u zapećak sinovski odnos, slijedeći primjer prvog čovjeka koji je davno već napravio takav slobodoumni iskorak u slobodu, te pao u jamu grijeha i propasti.
Zato ova Isusova rečenica potvrđuje u isto vrijeme i ovu činjenicu koju čovjek ne želi vidjeti kao posljedicu svoga izbora, nego je uvijek tumači greškom u pokušaju, tvrdeći da će jednom doći i do pravog ostvarenja bez greške. Takvo uvjerenje postaje samo varka kojom sile zla zavaravaju čovjeka da će, upravo kad se odvoji od Boga, postati kao Bog, no to se u stvarnosti ne događa. Isto tako suvremeni čovjek ne primjećuje da upravu u trenutku kad oholo uzdigne glavu protiv neba, završava u pijesku i blatu svoje bijede, duboko potonuo i nemoćan se sam iz toga izvući. Uvjeren kako je se uzdigao u slobodoumlje, ne vidi kako grca u zemaljskim požudama i blatu svoje strasti i grijeha, koji nemaju nikakve veze s uzvišenim ciljem i smislom života. Čovjek koji oholo diže glavu ne put Boga, nego protiv Boga, ne promatra više nebo i uzvišene vrijednosti, već svoju narcisoidnu sliku na nebeskom prijestolju, koja prije ili poslije se pokaže velika iluzija i zabluda od koje je živio.
Zato je Isusov poziv pun aktualnosti i za ovo vrijeme, jer čovjek koji oholo diže glavu ne može ostvariti svoj cilj pred Bogom. Došašće kao iščekivanje Boga koji nam dolazi ususret prikladno je vrijeme da naučimo podizati glavu put neba shvaćajući da samo kad je podižemo prema Bogu, a ne protiv Boga, možemo ostvariti svoje istinsko dostojanstvo i održati se uspravnim usprkos svih nedaća svijeta i vremena, te umaći onoj neizbježnoj nevolji koja prijeti čovjeku vječnom propašću i ništavilom.
Isus nas poučava da Bog nije protiv ljudskog ponosa i dostojanstva, protiv njegove uzdignute glave, s time da mu je jasno da čovjek bez Boga ne može održati glavu uzdignutom. Ako već toliko želi uzdići glavu, sam Bog ga uči kako to postići i samo Bog mu može u tome pomoći. Samo onaj tko pred Bogom ponizno spušta glavu klanjajući se njegovoj svetoj prisutnosti, samo takav vidi Boga ispred sebe, bilo kad obori glavu prema zemlji, bilo kad je podigne put neba. Onaj tko u poniznosti prihvaća Božji dolazak, takav prepoznaje Boga i na zemlji, te mu zahvalno uzdiže glavu put neba, odakle iščekuje konačni zahvat Božje ljubavi i dobrote kojim će ostvariti konačni prijelaz na nebo.
Došašće nas potiče da se spremimo dočekati onoga koji se, premda Bog, ponizio i prignuo glavu prema čovjeku, da čovjeku dade utjehu na zemlji i kad mu je glava prignuta, a pleća opterećena tegobnim poslom, jer, bez daljnjega, mora biti okrenut i prema zemlji na kojoj živi i vrši svoje dužnosti. No taj Bog koji mu dolazi na zemlju, da bude pred njegovim pogledom, nadahnjuje ga da, dok vrši svoje zemljaske dužnosti, ne zaboravi živjeti duhovno, moralno i pošteno, istinski uzdignute glave, ne zaboravljajući svoga Boga. I dok živi prignut k zemlji, da ne zaboravi kako ne smije živjeti samo za zemlju, već srcem treba biti okrenut nebu. Samo takav, kome je srce okrenuto nebu, živi istinski ponosno uzdignute glave, pa i kad se u svojoj ljudskosti tegobno muči, no njegova je nagrada u tome da u svemu može prepoznati prst Božji i njegovu svetu prisutnost. Isus stoga i upozorava učenike da pripaze da im srca ne otežaju u pijanstvu, proždrljivosti i životnim brigama, jer čije srce je okrenuto k zemaljskome, ne može niti glave ponosno podići prema nebeskome i uzvišenome. Premda će svaki čovjek ustvrditi kako teži k uzvišenom životu uzdignute glave, ipak, onaj tko ne živi uzdižući glavu k Bogu, redovito ne živi uzdignute glave, već glave zabijene u pijesak zemaljskoga i prizemljenoga, jer nam srce oteža u životnim brigama i interesima ovoga svijeta, u slastima, nasladama i bezbrižnosti.
Gospodin je znao da samo onaj tko srcem i umom promatra nebo, može primiti i najveći dar s neba, Sina Božjega, te nam vrijeme došašća treba poslužiti isključivo za tu nakanu. Tko ne živi svoj zemaljski život srca i uma uprta u nebo, ne može ni na zemlji ni na nebu prepoznati Sina Božjega koji nam dolazi u susret. A i utjelovio se da bismo ga vidjeli i kao plod zemlje koji je s neba sišao, da se naš pogled, i kad smo dužni prikovati ga uz zemlju, ne bi odvojio od njega, već nam dao prigodu da ga uvijek promatramo, te nam bude dodatni poticaj da podignemo potom glave nahranjeni njegovom utjelovljenom pojavom. Iskoristimo stoga prigodu koju nam Gospodin pruža, te se uspravimo i uzdignimo svoje glave iščekujući onoga koji ima doći da nas pohodi u našoj ljudskosti, te da je potom uzdigne do neba. Doista s njime se približilo naše spasenje.
