20. nedjelja kroz godinu – A
U današnjem evanđeoskom odlomku sv. Matej je opisao jedan neobičan događaj, koji se zbio izvan teritorija izraelskog naroda. Naime, Isus se povukao sa svojim učenicima u krajeva tirske i sidonske koje su nastanjivali većinom Kanaanci i Feničani. No ni tamo nije mogao proći neopažen, te im je tako izišla ususret jedna žena Kanaanka vičući: Smiluj mi se, Gospodine, Sine Davidov! Kći mi je teško opsjednuta! Bilo je doista iznenađujući da ga je ta žena prepoznala i javno priznala Mesijom, Gospodinom i Sinom Davidovim, kad se vjerojatno nitko nije obazirao na prisutnost jednog židovskog rabina, za njih beznačajnoga, sa skupinom svojih sljedbenika. Još veće iznenađenje je bilo Isusovo ponašanje. Isus joj nije uzvrtio ni riječi, praveći se da se njega ne tiče njezin vapaj i zazivanje. Ponašao se kao tipični Židov koji odbacuje bilo kakav kontakt sa strancima, to jest pripadnicima drugih naroda s kojima nisu dijeli vjeru u jedinoga i pravoga Boga.
No kako žena nije posustajala, i učenicu su pokušali utjecati na Isusovu odluku, te su ga molili da joj udovolji, a kad njihova misija nije uspjela, pristupila mu je i Kanaanka osobno. Kako njima tako i njoj Isus je odgovorio vrlo kratko, gotovo službeno pravdajući svoje odbijanje slikovitim govorom. Odgovarajući apostolima, rekao je da je poslan izgubljenim ovcama doma Izraelova, a uzvraćajući Kanaanki na njezinu molbu rekao je da ne priliči uzeti kruh djeci i baciti ga psićima. Tako je slikovito svoj Izraelski narod nazvao ovcama i djecom, dok je pogane nazvao psićima. Tumačeći svojim vjernicima ovaj događaj, sveti Augustin će i objasniti zašto je Isus upotrijebio spomenute slike u ovim razgovorima, a napose će se osvrnuti na značenje riječi pas, kao i na Kanaanejkinu ustrajnost: „Pas si, jedan od pogana, častiš kumire. Što je pak psima prisnije nego lizati kamenje? Dakle, ‘nije dobro oduzeti sinovski kruh i baciti psima’. Da se nakon tih riječi Kananejka udaljila – pas došao, pas otišao! Ali Kananejka je od psa postala čovjek jer je kucala. U molbi je ustrajala. Samom je stanovitom vikom pokazala poniznost i zadobila milosrđe. Nije se uzrujavala niti raspalila što je bila nazvana psom dok je iskala dobročinstvo i molila milosrđe. Samo je kazala: ‘Tako, Gospodine’. Nazvao si me psom. Zacijelo sam pas, priznam svoje ime. Istina govori. Ipak neka stoga ne budem odbijena od dobra djela. Upravo sam pas. ‘Ali i psi jedu od otpadaka što padaju sa stola njihovih gospodara’. Želim jedno skromno i neznatno dobročinstvo. Ne navaljujem na stol već tražim mrvice.“
A kad je žena pokazala do kraja poniznu ustrajnost, Isus je onda odgovorio na primjeren način pokazujući koliko je cijenio njezinu vjeru. Zato ju je i stavljao na kušnju, zato se i oglušivao na njezine molitve i molbe, kako bi je potakao da ne posustaje, nego da još jače vjeruje i žarče moli. I prihvatila je istinu koju je Isus izrazio svojim slikovitim govorom o ovcama i psićima, te je u svoj poniznosti posvjedočila da je svjesna uzvišenosti vjere naroda Izraelova, moleći da njoj poganki u dio padnu barem mrvice Božje milosti i dobrote. Zato će sveti Augustin upravo u liku ove žene prepoznati pralik Crkve koja će kasnije biti sastavljena ne samo od Židova, nego i od svih ostalih naroda: „Gledajte kako se preporučuje poniznost. Gospodin je Kananejku nazvao psom. Ona nije rekla: nisam. Rekla je: jesam. Gospodin je smjesta dodao jer se priznala psom: ‘O ženo, velika je tvoja vjera!’ priznala si se psom, ja te priznajem čovjekom. ‘O ženo, velika je tvoja vjera.’ Molila si, tražila si, kucala. Primi, nađi, neka ti se otvori. Gledajte, braćo, kako je kod te žene koja bijaše Kananejka, to jest koja potjecaše od pogana, te predstavljaše lik ili sliku Crkve, najviše naglašena poniznost.“
Ponizna vjera ove žene dovela je do pravog rezultata. Ne samo da ju je Isus uslišao, nego ju je, odbijajući joj zahtjev, vodio putem jasnije spoznaje. Stavljajući je na kušnju u njoj joj pobuđivao dodatnu želju, ali i svijest o važnosti vjere naroda Izraelova, kao i potrebu istinskog zajedništva svakoga čovjeka s Bogom živim. Ne posustajući kao tražiteljica Kanaanka je pokazala poniznu vjeru kojom postaje uzor i nama, to jest, kako reče sveti Augustin, slika Crkve koju je Gospodin obdario darom vjere okupivši ljude iz svakog plemena i jezika, puka i naroda, ne praveći više razliku između Židova i pogana. Neka i nas nadahne primjer ove žene koja je svjesna da je nezasluženi dar pronaći se pred živim Bogom, što i mi također po vjeri svakodnevno činimo. Neka nas vjera učini poniznim i ustrajnim moliteljima, koji u poniznosti staju pred živoga i moćnoga Boga koji nam svojom moću izlazi ususret ako ga istinski tražimo i ako mu istinski vjerujemo, kao što je bio slučaj Kanaanke pred Isusom.