22. nedjelja kroz godinu – B
Jedna stara narodna mudrost veli: Bolje da propadne selo nego običaj! Izreka je to koja potvrđuje ljudsku potrebu da određene čine pretvori u obred do kojeg drži kao do svetinje, pa ga zato obnavlja iz godine u godinu. Postoje obredi koji su mu toliko značajni da ih se ni pod koju cijenu ne bi htio odreći jer su mu oni postali gotovo religija. A radnje koje iz godine u godinu, ili u određenim prigodama vjerno ponavlja obnavljajući sjećanje na onaj prvi događaj ili na svoje pretke koji su obred uveli, zovemo običaj ili predaja. Stvarajući običaje čovjek pokazuje potrebu da izraditi svojevrsni obrednik za proslavu svojih svetinja, to jest običajnik koji će motivirati njegove čine, a potom ih i opravdati. Ne samo da nije loše, nego je dobro da čovjek kad stvara, ipak stvara nešto što traje kao stil života, što može zaživjeti kao predaja do koje drži on i cijela njegova obitelj.
Pogotovo ako se običaji nadahnuti vjerskim duhom i prožeti duhovnim sadržajima, jasno je da ih treba njegovati kao oči u glavi, jer se i vjera onda utkala u biće jednog naroda i dala mu čvrstoću i veću cjelovitost. Vjera je onda hranila u njemu svaku vrijednu inicijativu, usmjeravajući je prema nadnaravnom smislu i cilju. Zato su običaji ostali uvijek značajni dio prepoznatljivosti i svijesti jednog naroda, unutar čega se shvaća i spomenuta izreka.
Međutim, suvremeno društvo u kojemu živimo ne drži toliko do običaja koji su nekada postojali, osim ukoliko ih može unovčiti i utržiti. I dok tako zabacuje stare, u isto vrijeme nastaju neki „novi običaji“, što je u sebi proturječno. Ali je činjenica da se u posljednjih dvadesetak godina na „tržištu“ pojavilo više koji su se vrlo jednostavno, ne samo bez „ispaljena metka“ i opiranja probili, već su dapače bili prihvaćeni širom raširenih ruku. Uz poneko žaljenje za zaboravom starih običaja, uglavnom nikom ne smeta nastajanje novih, tako da se nitko njima ne opire, nego, dapače, još ih zdušno prihvaća. Došao je neki profani duh koji je u začetku stvaranja „novih običaja“, vrlo svjetovnih, dok je potpuno napravljen raskid s običajima i praksama koje su bile plod duhovnog vrenja i zrenja jednog naroda. Zato danas nije rijetkost da je obiteljsku molitvu zamijenilo „klanjanje pred televizorom“, pučki običaji zadržavaju samo izvanjski folklor, ali ne i unutarnji smisao i dosljednost. Globalizacija, urbanizacija i komercijalizacija učinile su svoje utječući na promjenu mentalnoga sklopa koji poslije mijenja uredbe i običaje.
Tako nam se danas događa da su se svi običaji pretvorili u trenutak naslade, umjesto da budu stožer duha koji odgaja naraštaje budeći u njima ponos na pripadnost narodu koji je bogat običajima što diraju dušu. Svako slavlje pretvorilo se samo u kušanje dobrog zalogaja, prema kojem se mjeri kakvoća običaja. Naravno, onda se u takve običaje uvuče mnogo nakaradne površnosti, te se običaj izvitoperi. No uvijek ostaje izgovor na koji se ljudi rado pozivaju da bi zaštitili svoje ponašanje. Kao plima preplavili su nas stoga komercijalizirani i poganizirani običaji koji se onda uvlače i u kršćanska slavlja te traže i blagoslov Crkve i vjernika. Tako i kršćani po tom pitanju žive poganski, jer se svaka ljudska uredba i „novonastali običaj“ svede na zabavu, pa nerijetko i razvrat.
Ovakav proces se dogodio i u vrijeme Gospodinovo, jer je ovo povijesni ljudski proces. Uvjereni kako se drže zakona, odredbi i predaja, farizeji su održavali neke ljuske odredbe koje se više ticale lijepog ponašanja nego prave religioznosti. Gospodin ih radi toga kritizira kao dvoličnjake koji zanemaruju božje odredbe, a drže se ljudskih kao pijan plota, hvastajući se još kako su revni vršitelji zakona Božjih. Zato je se Gospodin s pravom naljutio na takvo održavanje odredbi i navodnih predaja koje nemaju smisla ako nisu plod i izričaj vršenja zapovijedi Božjih. Gospodinu je sasvim jasno kako čovjek može zastraniti, te ih stoga poziva na ispravni put života po predaji, a to je put srca i čuvanja nutrine za Božju prisutnost. Ukoliko bi se religioznost i pobožnost svela samo na to da bude čašćenje Boga usnama, a ako bi srce bilo daleko, onda je bolje niti se ne približavati Bogu predstavljajući se pravednikom. Neka nas Učiteljeva riječ privede pravom štovanju Boga, koje se očituje i kroz prihvaćanje božanskih predaja čistim srcem, te koje kao takve obogaćuju i uzdižu dušu do spasenja. Amen.
