12. nedjelja kroz godinu – B
Svaki čovjek priželjkuje za sebe neku vrstu mirnoga i bezbrižnoga života na zemlji koji bismo mogli usporediti s bonacom na moru, ili utihom, kako veli današnje evanđelje kada govori o smirenom jezeru nakon oluje. A mi ljudi si zamišljamo tu utihu kao neku vrstu života bez problema koji ide onim tijekom kako smo u svojoj mašti zamislili. A najčešće ga zamišljamo kao bezbrižni život u kojemu se ne moramo mnogo brinuti ni naprezati oko životnih pitanja. U takvoj viziji zamišljamo da imamo dovoljno novca, stečenog bez osobitog truda, te da imamo dovoljno vremena i mogućnosti uživati u svemu što smo stekli i čime raspolažemo sve do pozna starosti. Ovaj bezbrižni život kako ga zamišljamo, popraćen je s dozom lijenosti u ležećem stavu pred televizorom i s daljinskim upravljačem u ruci, ali ipak s mnogo zabave, koja je jedina aktivnost koju sebi dopuštamo u neograničenim količinama i koja je pokazatelj iste životne bezbrižnosti. Još ako takve stavove popratimo nesuvislim obrazloženjima poput onih kojima ljudi brane svoje ponašanje kad govore: Samo jednom se živi i treba uživati u životu!
U takvu logiku i poimanje života kao bezbrižnog i prilično neodgovornog životarenja ne uklapa se niti posebna misaona zahtjevnost. Naime, onima koji tako žive ne odgovara da im itko remeti mir otvaranjem dubokoumnih misaonih problema kojima se ne žele zamarati. Ne žele se baviti pitanjem smisla ni savjesti, kao ni razmatranjem o vječnosti, što znači da se ne trude posebno niti oko izgradnje ćudorednog i duhovnog života, jer je to samo trošenje vremena i energije na preozbiljne sadržaje za obični mali ljudski život kojega bi trebalo uzeti s više ležernosti i opuštenosti. Tako se mi ljudi često zadovoljimo svojim malim ljudskim životom i sitnim zemaljskim užitcima, te ga ne želimo kvariti ozbiljnošću vjere i drugih sličnih sadržaja. Zbog toga udaljujemo od sebe svakog onog tko bi nam htio davati sugestije, a posebno ako bi netko htio držati lekcije ili propovijedi. Poradi svojih prizemljenih potreba i zemaljskoga mira, današnji čovjek od sebe odguruje i pitanje Boga kao pitanje koje mu unosi nemir u dušu.
Doista, Bog je netko tko uvijek unosi nemir u ljudsku dušu koja je pronašla mir i zadovoljstvo u zemaljskim stvarima, i ne znajući da je to samo prividni mir koji ne može čovjeku donijeti stabilnost i istinsku ravnotežu duha. Upravo zato je Bog onaj koji unosi dozu svoga nemira u ljudsko srce, izazivajući ga i potičući da iziđe iz ustajale baruštine zemaljskoga, a odvaži se poći u nemirne vode i hrvanje s valovima dok ne pronađe svoj mir u istinskim vrednotama. Jer ljudska bezbrižnost vodi nas prema ravnodušnosti prema Gospodinu, što je jedino što nije dobro za čovjeka. Zato Gospodin ne ostavlja čovjeka ravnodušnim, već ga uznemiruje u njegovu lažnome miru i potiče da se preko nemira koji mu donosi Gospodin, izbori za pravi i stabilni mir. Njegova prisutnost uvijek od čovjeka traži da iziđe iz svoje bezbrižnosti i uljuljanosti, te da se prianjanjem uz njega ne prestane boriti sa svim sklonostima i pritiscima koje nisu dostojne vječnoga života i spasenja. Tko god se pred Bogom nađe ravnodušan, doista se mora upitati što je s njim.
U tom duhu nam je razumjeti današnji evanđeoski odlomak u kojem sveti Marko opisa oluju koja je zadesila apostole dok su prelazili preko Genezaretskoga jezera. S time da valja uočiti da ih je Isus potakao da idu prijeko, na drugu stranu, znajući dobro da će ih zahvatiti oluja. On ih, dakle, vodi na uzburkano more, jer ne želi da se uljuljaju u duhovnom životu. Ne želi njihovu nestabilnost, ali ih želi životnim olujama izgraditi i učiniti da budu čvrsti u upravljanju lađom Crkve, a to mogu samo ako su prokušani. A moraju biti prokušani u životu s njime i za njega, što znači da svoje povjerenje prema njemu imaju izgraditi na nemirnom moru, u životnim izazovima, a ne u lažnom miru ovoga svijeta koji ubija svaku ozbiljnu aktivnost duha. Doista, ovaj nas svijet sa svojim ‘bezazlenim’ ponudama uljuljava u lažne sigurnosti i prizemljena ostvarenja, jer nas čini prividno zadovoljnima. A lažni je mir taj osjećaj da možemo živjeti u zavjetrini i nekoj bonaci bez potrebe velikih duhovnih izazova, da možemo biti bezbrižni i ravnodušni na njegovu prisutnost i blizinu. I kao što ih je nakon smirene oluje natjerao sve da se zapitaju tko je on, tako i nas danas poziva da nas njegova prisutnost radikalno uznemiri i da se u nama rode životna pitanja glede njega i njegove prisutnosti.
U tom smislu Gospodin i nas poziva na duhovne izazove. Njegova prisutnost nam ne daje zemaljski mir, nego nas najprije vodi kroz nemirno valovlje ovoga svijeta, da bismo pronašli mir tamo gdje nam ga on zajamči i stvori. Gospodin je uvijek izazov našem ustaljenom i usaljenom načinu života i samo on nas može protresti i dovesti do one utihe koju je on svojom riječju učinio. Pođimo stoga putem takvog ‘olujnog’ iskustva i pronađimo u Gospodinu pravi mir duše koji samo on može dati, jer nije isti mir uljuljanosti ovoga svijeta poput onoga svetog mira koji nam dolazi od Gospodina kojemu se pokoravaju i vjetar i more, to jest koji nas uvodi u istinsku utihu koju ne može ugroziti ni lažni mir ni oluje ovoga svijeta.