Veliki četvrtak – Misa večere Gospodnje
Večeras, slavljenjem Mise večere Gospodnje, ulazimo u Vazmeno trodnevlje – samo srce liturgijske godine. Večeras pak, ne samo da se prisjećamo, nego i obnavljamo početak ispunjenja najvažnijih događaje iz povijesti spasenja koju je Isus doveo vrhuncu i ispunjenju. Već blagovanjem pashalne večere unaprijed je ispunio otajstva koja će se dogoditi neposredno nakon toga u muci, smrti i uskrsnuću. Stoga je njegova posljednja večera s jedne strane bila nagovještaj konačnih spasenjskih događaja, a s druge strane im je bila već ostvarenje ostavljeno zajednici vjernika na trajan spomen i slavljenje. A u večerašnjim obredima večere Gospodnje susreću se i isprepleću dva bitna elementa: čišćenje i blagovanje, koji na cjelovit način izriču Isusovo pashalno otajstvo.
Što se tiče obreda čišćenje, on se dogodio u pranju nogu kad je Gospodin za vrijeme same večere na upečatljiv i znakovit način izvršio obredno pranje nogu učenicima. Sveti nas Ivan o tome potanko izviješta, svjedočeći kako su učenici bili iznenađeni tom gestom, jer su znali da je Isus zaslužio da oni njemu peru noge, a ne on njima. Nisu pomogli ni Petrovi protesti, jer je Isus znao da ovaj čin ima veće značenje i dalekosežnije posljedice nego su učenici u tom trenutku mogli shvatiti. Sveti Augustin, iščitavajući njegovu dubinu i poruku, veli o ovom događaju: „Što je čudno da je ustao od večere i da je odložio svoje haljine on koji je sama sebe oplijenio dok je bio u obličju Božjem? I što se je čuditi ako se povezao ubrusom onaj koji je uzimajući lik sluge postao izgledom kao i svaki drugi čovjek? Što je čudno u tome da je ulio vodu u posudu da opere noge učenicima, onaj koji je prolio svoju krv u zemlju kako bi isprao nečistoću grijeha? Što je čudno u tome da je ubrusom kojim se opasao obrisao noge koje je oprao, onaj koji je tijelom koje je uzeo učvrstio stope Evanđelista? A da bi se opasao ubrusom, odložio je haljine koje je imao, da pak uzme lik sluge onaj koji je sama sebe oplijenio, ne da prestane biti što je bio, nego da uzme ono što nije imao. Onaj koji je uskoro trebao biti raspet odložio je svoje haljine, a kad je umro bio je povijen u plahtu, a njegova muka je naše očišćenje.“
Povezujući tako pranje nogu s čišćenjem koje se dogodili na križu Isusovim krvlju, sveti Augustin je jasno pokazao da je Isus pranjem nogu naznačio otajstvo služenje po muci na križu, čiji je plod konačno očišćenje duša od grijeha. Ujedno je ovaj čin bio čin posvemašnje poniznosti koju stavlja pred oči svojih učenika, poniznosti koja opet upućuje na to kako se ponizio sve do smrti, smrti na križu. O tome će Hiponski biskup posvjedočiti svojim vjernicima: „Neposredno prije nego će podnijeti muku, ostavio je primjer služenja, ne samo onima za koje je imao podnijeti smrt, nego također i za onog koji ga je išao predati u smrt. Tolika je doista korist ljudske poniznosti, da ju je svojim primjerom preporučila božanska uzvišenost. Jer ohol čovjek bi zauvijek propao, da ga nije pronašao ponizni Bog. Ta Sin Čovječji dođe potražiti i spasiti izgubljeno! Izgubio se je slijedeći oholost napasnika, neka sada, nakon što je pronađen, slijedi Otkupiteljevu poniznost.“
Isti sadržaj služenja i poniznosti Gospodin je ostavio i u blagovanju, jer je predao svoje tijelo i krv učenicima za hranu, opet upućujući na činjenicu da je se predao na smrt križa, kako bi potom slavno uskrsnuo. Upravo to predano, raspeto i uskrsnulo tijelo daje svojim vjernicima za hranu, te bismo pri svakom blagovanju trebali biti svjesni kolika se poniznost u tome zrcali, kao i kakav je poziv na služenje u tome sadržan. Jer upravo je predajući tijelo i krv učenicima rekao da i oni imaju to činiti njemu na spomen, to jest služiti na način na koji je on služio. Ni nama ne preostaje drugo nego u zahvalnosti blagovati euharistijsko otajstvo čije ustanovljenje danas slavimo, što za nas konkretno znači biti zahvalni za Isusovu služenje kojim nas je opravo, i za ovu hranu života vječnoga po kojoj postajemo dionici njegova uskrsnuća. Bog koji nam služi do te mjere da nas je očistio svojom krvlju i koji nas ljubi da nam se dao u prilikama kruha i vina, ostavio nam je primjer posvemašnje poniznosti koja za nas ne smije biti samo obredni čin njegove Posljednje večer, nego prije svega životni primjer koji ćemo bezrezervno slijediti darom vlastitog života u poniznosti za spas svoje braće.