1. nedjelja došašća – A
Dok kao vjernici započinjemo pripravu za blagdan Kristova rođenja stječemo dojam, a i ostavljamo, kako upravo nas gorljive ništa i nitko ne može iznenaditi, jer smo na sve spremni. Takvim stavom odražavamo čak onu izvornu evanđeosku potrebe budnosti. Gospodin nas je pozvao na budnost, te držimo kako nas ništa ne smije iznenaditi, ako smo stvarno budni. Ali kad govorimo o iznenađenju, potrebno je razlikovati barem dvije vrste iznenađenja. Iznenađenje može biti ugodno, a može biti neugodno. Kad se pripremamo protiv iznenađenja budnošću, onda se pripremamo protiv onih neugodnih, kojima bi nas protivnik mogao zaskočiti i onesposobiti.
Ali iznenađenje može biti i sasvim drukčije, a za ugodna iznenađenja, ona priželjkivana, se ne možemo pripremati. Jer ih mi ne možemo proizvesti, a od trenutka kad se počnemo pripremati, dokida se mogućnost iznenađenja. Ovdje i počiva sva proturječnost takve izjave i izričaja, koji počiva na Božjoj svemoći. Čovjek se priprema životom za događaj Božje prisutnosti i za zahvat njegove dobrote i ljubavi, te bi sama činjenica priprave trebala ukloniti mogućnost iznenađenja. Ne bi nas trebao iznenaditi nitko koga željno čekamo, jer znamo kad će doći i ne može nas zateći nespremnima. Činjenica je, međutim, kako nas Bog to više iznenađuje što se više pripremamo. Odnos pripreme i iznenađenja je obrnuto proporcionalan nego u svakodnevlju. Boga i njegovo iznenađenje ne mogu doživjeti oni koji ga drže nečim uobičajenim, dok se on objavljuje kao izvanredna neuobičajenost.
Bog uvijek dolazi na način koji je njemu svojstven, a to je tiho i neprimjetno. Njemu ne trebaju bučne scene ni spektakularni zahvati, bez obzira što čovjek redovito čeka takva iznenađenja. Uvijek je u životu ljudi djelovao iznutra, prisutan u duši kao onaj koji je prisutniji i prisniji čovjeku od same ljudske nutrine, od njegove prisutnosti i prisnosti. Nije baš bilo lako to razumjeti, niti se svaki čovjek s time mirio, tražeći radije izvanjske znakove i vidljive potvrde Božje prisutnosti. Ako ih nije pronalazio na način na koji ih je tražio ili očekivao, čovjek je onda padajući u grijeh zanemarivao i gušio ovu svoju potrebu duhovne blizine s Bogom i duhovne blizine Boga u duši, te ga ja Bog morao iznenađivati u grijesima i slabostima. Pa i kad ga je tako iznenađivao, uvijek je to činio dajući mu još jednu prigodu, kako bi ga izvukao iz blata i poveo sigurnim putem duhovnog preporoda do spasenja. Bog se morao poslužiti faktorom iznenađenja, kako bi došao do mnogih srdaca, isto kao što se mnogim vjernicima dogodilo pasti u mlakost, jer su držali kako ih Bog ne može iznenaditi, te su bez duhovnog žara pristupali njegovim otajstvima.
Ali Bog je ostao dosljedan sebi, te je se objavljivao ‘neprimjetno’ kao u dane Noine, kako veli Gospodin, pa i onda kad je iznenađivao. Upravo neprimjetno objavljivanje bilo je iznenađivanje. Objava je bila neprimjetna jer je bila nevidljiva, satkana od Božjeg govora u duši pravednika koji, premda pravedan, bio je iznenađen Božjom ljubavlju i dobrotom, pa i onda kad je ta ista u očima njegovih suvremenika mogla djelovati kao ludost. Svi ostali, jer nisu uzimali Božje poruke ozbiljno poput Noe, nisu ni slutili što će se dogoditi. Živjeli su svoju svakodnevnicu, jeli i pili, kao da se ništa nije događalo ni dogodilo. Propuštali su doživjeti iznenađenje Božje dobrote u srcu, dok se nisu našli pred iznenađenjem kazne koja je bila posljednja mjera Božjeg iznenađenja.
Stoga, više nego se čuditi potopu kojim su kažnjeni, jer su im zla djela i namisli došle glave potapajući ih, treba se iznenaditi činjenici spasenja i Božje brige za one koji nisu htjeli uludo provesti svoj život. Jer ih Bog ugodno iznenađuje, ujedno ih poziva i šalje izvršiti čin predviđenog i željenog spasenja, čime su mogli poslužiti kao posrednici i svima drugima. Tako nas iznenađuje Bog ljubavlju i dobrotom, jer podiže one koje je našao dostojnima spasenja. Iznenađenje je to iznimno veliko kojim ukazuje kako ne želi smrti čovjekove, nego spasenje, dok bi nevješti čitatelj i slušatelj teksta o Noi mogao zaključiti kako on želi kazniti ljude potopom. Kazna je tek logična posljedica njihovih djela, a ono što je iznenađujuće je spasenje koje ipak nudi onima koji se nisu okaljali živeći neuredno. Iznenađenje je doživjeti Boga koji nudi čovjeku sredstva spasenja ne prepuštajući ga njemu samome.
Nama je kroz ovo došašće bdjeti imajući pred očima čudesna djela Božje ljubavi kojom nas uvijek iznova iznenađuje. Diviti nam se Bogu koji nas želi spasiti i sve čini kako bi nas iznenadio obdarujući nas spasenjem. Iznenađuje nas način na koji nam se približava, iznutra, u duši, tiho i neprimjetno da i ne osjetimo njegovu prisutnost, a opet tako snažno pridiže naš duh. Iznenađuje nas sadržajem spasenja koje nam nudi u svome Sinu, za čije se rođenje kao iznimno iznenađenje pripremamo. A što se bolje pripremamo i bolje bdijemo, to će nas on više iznenaditi i prekomjernije nagraditi.
Kako vidimo, Bog nas doista iznenađuje bez mjere, a mi ćemo biti dobri vjernici tek kad otkrijemo značaj i dubinu istine o iznenađenju, što nam je glavna zadaća kroz vrijeme došašća. Tek kad, spremajući se za blagdan koji nam predstoji, spoznamo koliko Božje iznenađenje kojim smo obasuti prelazi granice svakog ljudskog očekivanja i ljudske priprave, naslutit ćemo veličinu dara kojim nas želi obasuti. Bdijmo, stoga, i pripravni budimo, jer sam Sin Božji nam dolazi kao najveće iznenađenje koje je Bog mogao učiniti za nas.
