23. nedjelja kroz godinu – A
Živimo u svijetu koji je vrlo snažno obilježen individualizmom, koji se kao pojava prvenstveno očituje na području ćudorednog života i ćudorednih izbora. Budući da se ćudoredno življenje tiče izbora vrijednosti i kakvoće osobnog života, pojedinac želi sam o tome odlučivati. Pod izgovorom da se radi o njegovu životu, pojedinac zna čak prijeći onu granicu koju njemu nije dano prijeći, a to je da dovede u pitanje objektivne granice dobra i zla. Osim što zakonito odlučuje o svome životu, jer je i pozvan izabirati i odlučivati, pojedinac sebi uzima ovlasti koje nema. To jest ne želi prihvatiti da dobro i zlo postoje i u objektivnim okvirima, nego proglašava dobrim ono što sam smatra dobrim za se, a zlim ono što drži u danom trenutku neprikladnim za se. Pojedinac nerado dopušta da mu netko drugi govori o dobru ili zlu, to jest da mu ‘nameće svoje ćudoredne vrijednosti’. Nitko od nas ne voli da mu drugi ukazuje što mu je činiti, da ga drugi ispravlja ili upućuje.
Danas je zato vrlo složeno i riskantno drugoga upozoravati na propuste, mane i grijehe, osim ako se ne radi o gospodarskom kriminalu i krađi ili pak sadržajima i činima kojima se izravno krši zakon. Sve ostalo smatramo svojom privatnošću, te stoga svi ljudi ne poznaju i ne priznaju ćudoređe i grijeh na istovjetan način. Mnogo je stoga onih što polažu pravo o pojedinim sadržajima i u pojedinim situacijama samostalno odrediti što je dobro a što je zlo, što je kreposno a što grešno. U duhu toga nije rijetkost vidjeti i čuti u javnosti pojedinaca koji se samonazivaju katolicima, uredno dodajući pojašnjenje kako su oni liberalni katolici. Time se žele ograditi od uvjerenja svoje zajednice u pojedinim pitanjima, stavovima i istinama. Kao da žele istaknuti kako su oni intelektualno nadmoćniji, te time na višem stupnju svijesti i napretka od one ‘mase neupućenih vjernika’ koja nije sposobna misliti svojom glavom, nego slijepo sluša i prihvaća stavove svojih vjerskih poglavara.
Iz današnjeg Evanđelja se, međutim, jasno iščitava da grijeh možemo prepoznati kao objektivnu stvarnost. Samo tako se može razumjeti Isusova preporuka o bratskoj, to jest crkvenoj opomeni. Onoga tko javno čini grijeh i druge sablažnjava, te u isto vrijeme želi zadržati status vjernika, treba ga opomenuti. Jer da je bilo prepustiti čovjeku da određuje što je dobro što zlo, on bi mnogo toga izokrenuo prema vlastitom nahođenju i trenutnoj procjeni, kao što redovito čini. No kako Gospodin najbolje zna što je za čovjeka dobro, pod vidom spasenja i vječnog, tako je onda i ostavio u svome narodu nauk glede grijeha i ćudoređa koji ne podliježe ničijem hiru niti pristranoj procjeni, nego je usmjeren pomoći čovjeku da se drži puta spasenja. Tako vidimo da istina o grijehu nije dana pojedincima na slobodnu procjenu, nego zajednici, jer bi pojedinci u raznim prigodama bili spremni navoditi vodu na svoj mlin, to jest određene sadržaje ne proglasiti i ne prihvatiti kao grijeh, napose one koji nam proizvode određene vrste naslade i užitaka. Osim toga teško bi se izbjegao raskorak u koji kao ljudi upadamo kad lakše uočavamo tuđi nego svoj grijeh, što znači da bismo onda pravili dvije liste grijeha, jednu kraću za sebe, i jednu dužu za drugoga.
Gospodin u današnjem Evanđelju ne samo ostavlja mogućnost, nego i daje zadaću da brat brata opomene glede grijeha u ime Crkve i u ime istine koju je on navijestio, te nam tako jasno daje do znanja da pitanje ćudoređa nije pitanje pojedinačnog nahođenja, nego Božjeg nauka koji se čuva u Crkvi. Stoga biti vjernik pretpostavlja otvoriti se ovom načinu razmišljanja i djelovanja same Crkve, koja je takvu ovlast primila u odgovornosti za spasenje svakog čovjeka, a ne iz želje da utjeruje u društvu javni red i ćudoređe. Jer svatko tko čini grijeh, nanosi nesagledivu štetu sebi samome, te onaj tko se iskreno zanima za njegovo spasenje ne može proći pored njega a da ga ne pokuša spasiti od grijeha bratskom opomenom i pomoću. Gospodin nas je za to ne samo ovlastio, nego nas je time zadužio, te to trebamo činiti u njegovu duhu, o čemu nam svjedoče i preporuke dane u Evanđelju. Neka nam na prvome mjestu u svakom trenutku bude skrb za spasenjem naše braće i sestara, onda ćemo dobro razumjeti sve što je Gospodin rekao, pa i kad nas u nekom trenutku poziva da prekinemo s njima zajedništvo vjere, kako bismo im dali do znanja da ne odobravamo njihov život u grijehu. Tada ćemo se dobro čuvati da mi ne budemo utjerivači novog ćudorednog poretka, nego braća koja vjerom skrbe za svoju braću i sestre puni želje da ih dovedu do punine radosti života po Gospodinu. Neka nas riječ Gospodnja nadahne da svi zajedno kao članovi Crkve stječemo jasniju svijest o grijehu, te nas ujedno i potakne da se protiv njega borimo i u sebi i u svojoj braći kako bismo jedni drugima omogućili lakše zajedništvo s Gospodinom, što nas vodi u spasenje i život vječni.