17. nedjelja kroz godinu – A
Jedna od bitnih ljudskih životnih djelatnosti je kupovina, to jest prodavanje. Pojedinac nije uvijek mogao imati sve što treba sam od sebe, pa je zato bio upućen tražiti i kupovati ono što mu nedostaje, bilo da se radi o svakodnevnim potrepštinama ili nesvakidašnjim predmetima, ili pak da je riječ o nekretninama i pokretninama, a isto vrijedi i za predmete od iznimne vrijednosti kojima se uvećavalo imovinsko stanje. A kad se radi o trgovini treba imati i znanja i osjećaja, ili što bi se pučki reko ‘treba imati nosa’ za takvu djelatnost. Kad se nešto treba kupiti, napose ako se radi o predmetima iznimne vrijednosti, doista treba procijeniti o čemu se uistinu radi, te znati razlikovati lažnjak od pravog predmeta, ili pak znati stvarnu i moguću vrijednost nekog predmeta, jer nešto s vremenom postaje vrjednije i dragocjenije, samo treba znati i predvidjeti kretanje vrijednosti na tržištu. U tom duhu, što se tiče trgovanja, svaka dobra kupovina ima svoje naličje u lošoj prodaji, i obrnuto. I Gospodin je toga svjestan, premda u prvi plan u današnjoj prispodobi iznosi dobru kupovinu, ali mi možemo zaključiti kako je s druge strane bila i loša prodaja onih koji su u bescjenje dali svoje blago i bisere.
A promatrajući povijest čovječanstva, vidimo da je bilo i do sada takvih kupovina i prodaja. Tako je i čovječanstvo zapadne civilizacije s vremenom prepoznalo kršćanstvo i vjeru u Boga koji se objavio dolazeći ususret čovjeku kao svoj dragocjeni biser, te je snagom evanđelja izgradilo društvo vrijedno divljenja i iznimne snage, kako u gospodarskom tako u misaonom i duhovnom pogledu. Imajući veliki duhovni kapital i nit vodilju vjere, podiglo je sustav zavidnih razmjera. No isto tako, nije izbjegao napast oholosti i velike umišljenosti prouzročene materijalnim obiljem, te je suvremeni čovjek i cijela zapadna civilizacija počela trgovati svojim duhovnom kapitalom, ne vjerujući kako se baš na njemu izgradila. Stoga nije sporno što čovjek kupuje i prodaje, što se bavi trgovanjem, ali je problem ako prodaje dragocjenosti u bescjenje, ako biserje umjesto da ga čuva kao kapital, baca pred svinje. A današnje društvo koje se odriče evanđeoskih vrijednosti kao istinski čovječnih i očovječujućih, doista postaje društvo koje se raščovječuje u ime zemaljskog blagostanja i bogatstva, a odbacuje trajno i neprolazno biserje božanskih vrijednosti. Pa ako bi se reklo da čovjek u pravilu zna birati samo dragocjenosti i vrijednosti, te za njih rasprodati sve drugo što ima, kao što opaža i Gospodin u današnjoj prispodobi, onda suvremeni čovjek više sliči na nesretnika koji nije svjestan što posjeduje, pa se toga olako odriče za šaku novca za koje onda kupuje beskorisni otpad i gomile smeća. Čovjek zapadne civilizacije, odričući se svojih kršćanskih korijena, odriče se temelja na kojima je stekao društvo koje baštini. Odriče se dragocjenog bisera vjere, odlučujući ga konačno zakopati kao nevrijednoga, dok toliki grčevito tragaju za takvom vrijednošću, a nije im dostupna. Stoga suvremeni čovjek više sliči na trgovca koji ne zna kakvo blago posjeduje ili pak na čovjeka koji ne zna za blago skriveno na svojoj njivi ili na čovjeka koji držeći dragocjeni biser u ruci misli da posjeduje običan kamen.
Stoga vidimo trajnu vrijednost ove Gospodinovo prispodobe, jer nema nijednog razdoblja u povijesti čovječanstva u kojem ne bi trebala biti aktualna. Razlika je samo u tome što u pojedinom razdoblju pojedinci i narodi, više ili manje žive za vrijednosti kraljevstva nebeskoga u kojem prepoznaju neupitnu vrijednost sposobnu obogatiti sadašnje življenje neprolaznim blagom Božje prisutnost. Nama je moliti Gospodina da nam dadne svoga Duha kako bismo i sami uočavali što je istinski vrijedno i bitno, to jest kako bismo razaznali evanđeoske i božanske vrijednosti kao neupitno temeljene za svako društvo i pojedinca, te kako bismo na njima gradili civilizaciju bogatu istinskim blagom božanskog života. Sam Gospodin koji je poučio čovjeka i čovječanstvo kako ne gubiti i zatrpavati biserje nadnaravnog dara, i nas danas poučava. On koji je došao potražiti izgubljeno, i nas danas želi učiti što je bitno u životu, to jest što je autentično ljudsko. Samo Krist, koji je sebe žrtvovao kako bismo i sami naučili otkopavati i kupovati biserje, uči nas ulagati u neprocjenjivo Božje bogatstvo, kao što je on sam sebe uložio za čovjeka, najveće bogatstvo koje je Bog izvadio iz propasti grijeha i smrti. Ne smijemo stoga biti poput loših trgovaca koji za onaj materijalni izvanjski privid žrtvuju stvarno Božje blago, jer samo je jedno neprocjenjivo i vrijedno, a to je život vječni koji nam je dano steći ovdje na zemlji. Prepoznajmo stoga u Božjim darovima koji su nam dani u milosnom i sakramentalnom životu najveće blago i ne bojmo se sve rasprodati kako bismo tu božansku dragocjenost sačuvali neoskvrnjenom i neokaljanom već sada na zemlji, te kako bi nam onda bilo povjereno istovjetno vječno blago na nebu.
