5. uskrsna nedjelja – C
Ne samo danas, nego i uvijek je jedan od zakonitih ljudskih imperativa bio postati slavan, to jest ostvariti slavu na zemlji. U vrijeme poganstva čovjek se bavio idejom ostvariti na zemlji onu slavu za koju su vjerovali da božanstva uživaju na nebesima, to jest u prostranstvima u kojima prebivaju. Pa ako je trebalo poslužiti se lukavstvom ili nekim drugim prikladnim sredstvom, da se dođe do tako plemenitog cilja, nije bilo sporno. No u vrijeme nepoznavanja Boga nijedan se čovjek nije trudio proslaviti Boga u sebi, nego radije proslaviti sebe slavom božanstava (ako su postojala!). I kad nije znao kako drukčije ostvariti slavu, čak je sebi dopuštao proglasiti se bogom, kao što su to činili carevi i kraljevi, da bi ih ljudi slavili i štovali. Ostaci takvog poganstva su prisutni i u modernome društvu u tolikim oblicima obožavanja ljudi i njihova uzdizanja u zvijezde.
Međutim, nikome nije padalo na pamet proslaviti Boga u sebi, niti su uopće znali kako bi to izveli. Židovski narod je primio objavu Božje slave, te se trudio iskazati štovanje svome Bogu, a isto tako proširiti njegovu slavu, prvenstveno određujući zakonima kako štovati Boga i kako mu iskazivati počast. Unutar takve logike nije bila rijetkost da se drugoga prisiljava Bogu iskazivati slavu na zemlji, pa ako se nije moglo svim narodima, barem su takve odredbe bile izvedive i na snazi za izabrani narod. Zato je za židove vršenje Zakona bio ključni vid iskazivanja slave Bogu, jer tko nije vršio Zakon, nije Boga mogao slaviti. Potvrda je to kako su uočili da Boga treba slaviti životom, premda su najčešće bili daleko od ostvarenja tog ideala, jer su u strahu pred Gospodinom, želeći potpuno izvršavati zapovijedi, previđali najvažniju, premda su je poznavali. A najvažnija je bila zapovijed ljubavi prema Bogu i bližnjemu, svim srcem, svom dušom i svim umom.
Isus stoga donosi radikalnu novost, jer izokreće sustav ljudskih vrijednosti, a i u odnosu na vjeru svoga naroda donosi dopune i izmjene. Kako čitamo u tekstu današnjeg Evanđelja, koji je dio Isusova govora s posljednje večere, Gospodin govori o svojoj proslavi i nagoviješta njeno neposredno izvršenje. Međutim, ne govori o svojoj proslavi na zemaljski način, niti na tragu zemaljskih kategorija, ne govori o tome kako će se sam domoći božanske slave i objaviti je svijetu, pa niti ne govori o tome kako će proslaviti Boga prisiljavajući cijeli svijet da mu se klanja i štuje ga. Naprotiv, on govori o tome kako će proslaviti Boga, te upravo stavlja ovo kao istinski ideal, sukladno objavi svoga naroda. Njegov život, doista, bio je jedna velika proslava Boga i riječima i djelima, jer je dopustio da se Bog potpuno proslavi u njemu, napose kroz muku, smrti uskrsnuće. Proslaviti Boga u sebi za Isusa je podrazumijevalo izložiti se ruglu križa i podnijeti muku i smrt za spas čovječanstva.
Isusove riječi su pouka i poruka i nama danas. Ljudski život se može ostvariti i doći do smisla i cilja samo ukoliko se čovjek trudi proslaviti Boga, a ne sebe uzdići u rang božanstva, pogotovo kad se ne trudi djelovati na božanski način, čime bi svojoj nakani priskrbio pokriće. Isus je pokazao da, ma kako čovjek težio slavi i proslavljanju na zemlji, ipak je njegova prava proslava kad se u njemu proslavi Bog. Nitko ne može doživjeti pravu proslavu kad ga ljudi slave, nego tek kad on tako živi da se Bog proslavlja u njemu. Boga se, dakle, ne može proslaviti pokušavajući otuđiti božansku slavu, što je uostalom nemoguće, nego ga čovjek najbolje proslavlja kad živi onako kako Bog hoće. Takav život je ujedno i najbolja proslava čovjeka, jer su ove dvije stvarnosti nerazdružive vezane jedna uz drugu. Kad vjernik živi tako da se u njemu nastanjuje snaga Krista uskrsloga, onda se Bog u njemu najbolje proslavlja, što postaje pretpostavka da se i sam potom proslavi u punini u Božjoj slavi. Bog se u čovjeku proslavlja onda kad čovjek daje život za svoju braću, a ne kad sam traži svoju slavu, najčešće na račun i na štetu svoje braće.
Tko u konačnici teži prema vječnoj proslavi, najprije treba proslaviti Boga u sebi, to jest živjeti tako da se Bog proslavlja u ljudskom životu. A Bog se proslavlja u ljudskom životu onda kad čovjek vrši njegovu volju i živi sukladno njegovim zapovijedima, od kojih je najveća nova zapovijed – zapovijed Kristove ljubavi. Gospodin, međutim, nije došao na svijet samo ukazati na zapovijed, da čovjek ne bi mislio da je Bog od njih izuzet, ili da ih pristrano daje čovjeku. Naprotiv, zapovijedi odgovaraju samoj biti Božje naravi. Jer ako je Bog ljubav, a je, normalno je da prva i najveća zapovijed bude zapovijed ljubavi. Time što je Bog ljubav, onda je on u sebi ispunjenje zapovijedi ljubavi, čemu je utjelovljeni Gospodin najveća potvrda u povijesti spasenja. Samo po ljubavi Bog se može nastaniti u čovjeku i u njemu proslaviti, da bi potom to postao preduvjet i zalog buduće čovjekove proslave u nebu, u Bogu, kad će ga sam Bog proslaviti puninom života u ljubavi.
Isus je onaj koji je prvi ispunio zapovijedi ljubavi svojim posluhom, te stoga poziva svoje apostole da se ljube kao što je on ljubio njih, to jest da nastave ispunjavati zapovijed ljubavi na savršen način kako je i on to učinio, nakon čega postaje smisleno vršiti i sve ostale zapovijedi. Što je rekao apostolima, vrijedi i za nas, te se i mi potrudimo proslavljati Boga u svome životu, da bi jednom i Bog proslavio nas u svome.