Preobraženje Gospodinovo
Ljudima koji žeđaju za nebeskom stvarnošću, napose onima koji žele otkriti otajstva neba, doista je izazovno razmatrati o Bogu i dolaziti do sve jasnijih zaključaka o njemu. No samo razmatranje o Bogu na ljudski način ne iscrpljuje onu iskonsku potrebu da Boga promatramo licem u lice držeći to izuzetnom povlasticom i srećom koja se ima ostvariti isključivo kao konačno blaženstvo u nebeskoj slavi. No promatrati Boga licem u lice, osim što može biti duhovna ili intelektualna želja, ne može biti ljudsko pravo niti u dometu njegovih moći. Ljudima je moglo biti dano da dođu do nekih razumskih zaključaka o Bogu, ali je to daleko od izravnoga gledanja Božjega lica. Pa i onima kojima je Bog u svome milosrđu otkrivao ljepote svoga lica kako bi to prenijeli njegovu narodu, uvijek je bila povjeravano samo duhovno viđenje u mističnom zanosu nakon kojeg su prenosili određene istine u slikama svojih vizija. O tome nam svjedoči prvo čitanje iz proroka Daniela koji je već nekada u viđenju vidio očitovanje Sina Čovječjega za nas smrtne ljude.
Ali Bog je stvorio čovjeka ne samo da razmatra lice zemlje i da otkriva zanimljivosti i znamenitosti ovoga svijeta. Nego je čovjek stvoren da bi već na zemlji razmatrao lice Božje i bio obasjan njegovom slavom. A kada je čovjek grijehom pobjegao od tog izuzetnoga Božjeg dara, Bog ga ipak nije napustio, već je odlučio povući dodatne poteze kako bi se taj plan ostvario usprkos čovjekove neopreznosti i grješne manjkavosti. Dodatni Božji plan sadržan je u utjelovljenju njegova ljubljenoga Sina koji je došao kako bi ljudima omogućio promatrati Boga licem u lice i tako doći do blaženstva i do vlastitog preobraženja. Predokus Isusova dara svim vjernicima bio je u događaju preobraženja na gori, kada je Isus trojici svojih učenika pokazao slavu svoga lica, to jest pokazao im božansku slavu koju je došao očitovati na zemlji. Petar, Jakov i Ivan su prvi od svih ljudi imali čast i milost da su kao smrtni ljudi promatrali neizrecivu slavu Božjega Sina na zemlji, o čemu će nakon uskrsnuća dati svjedočanstvo da i drugim ljudima omoguće isti milosni dar.
Međutim, u svom duhovnom odnosu prema činjenici preobraženja, koja sasvim odgovara i zahtjevima naše ljudskosti, mi vjernici smo počesto poput apostola iz događaja preobraženja koje je, kako zapisa Evanđelist, svladao san. Umjesto da razmatraju lice Božje izravno licem u lice, oči u oči, oni su podlegli ljudskoj slabosti i umoru. Poput njih, mi svojim slabostima i grijesima padamo u stanje obamrlosti gdje naša molitva nije razgovor s Bogom lice u lice, već odraz i znak pospanosti našega duha koji nije kadar stati s Bogom u izravnom razgovoru koji dotiče, mijenja i uzdiže dušu do neslućenih visina. Da su umnici ovoga svijeta imali dar koji mi vjernici imamo, gdje bi bio kraj njihovu oduševljenju i njihovom svjedočanstvu za Boga. A mi ostajemo poput apostola zaspali i nijemi dok nam se Bog očituje iz dana u dan izravno po svome Sinu, u čijoj su slavnoj prisutnosti oni zaspali.
Isus je doista svjestan da nama ljudima nije lako promatrati lice Božje, pa je zato došao među nas i uzeo lice ljudsko, lice Sina Čovječjega, kako bismo mi ljudi u njemu prepoznali Sina Božjega, odraz slave i otisak bića Očeva, te kako bismo kroz njegovu utjelovljenju prisutnost, zahvaljujući ljudskoj naravi mogli promatrati onu vječnu, nestvorenu, slavnu. Zato svojim preobraženjem nije otklonio niti one naše ljudske načine na koje dolazimo do spoznaja o Bogu i do promatranja Božjega lica. To znamo po tome što se u njegovoj slavi prilikom preobraženja na brdu pojaviše Mojsije i Ilija. Upravo njih dvojica predstavljaju dva najuzvišenija ljudska puta kojima se otkriva pokoji komadić lica Božjega i njegove slave i moći. Jer onaj tko razmatra Božji Zakon i daje se poučiti iskustvom proroka, doista prima Božje očitovanje, bez obzira što je to u manjoj mjeri nego ono izravno promatranje lice Božjega. No tko ozbiljno doživljava Božji Zakon i Proroke, dolazi k Isusu, te s vremenom otkriva u Isusu puninu svega čemu su ga učili Zakon i Proroci, to jest Mojsije i Ilija.
Ni za nas ovaj put nije suvišan, premda mu je Isus pretpostavio onaj konačni savršeni put spoznaje Boga, a to je promatranjem njegova lica i Božje slave koja u njemu svijetli. Isusova prisutnost, uistinu, nikada ne dokida Zakon i Proroke, premda ih ona nadvisuje. Mi ljudi u svojoj slabosti trebamo se čvrsto držati tog puta i načina dok ne naučimo otvorenog lica promatrati svoga utjelovljenog Gospodina koji je sada u slavi Očevoj, ali je isto tako i trajno prisutan među nama. Živjeti nam je odnos s Isusom sa svom neposrednošću, jer je on zato i došao da nam bude neposredan. No i u slučaju da ne znamo razmatrati njegovo lice ili da se udaljujemo od njega, uvijek postoje i ovi drugotni putovi, Zakon i Proroci, koji će nam ukazati kojim smjerom nam je ići dok ne stanemo pred Gospodina Isusa i dok na njegovu licu ne otkrijemo vječnu Božju slavu.
Neka nam blagdan njegova preobraženja bude istinski poticaj da uvijek intenzivnije razmatramo njegovo lice stupajući u neposredno zajedništvo s njime, po čemu ćemo ostvarivati smisao života već sada na zemlji, dok ne dođemo jednom do blaženoga gledanja kad ćemo potpuno i mi biti prožeti njegovom slavom po sve vijeke vjekova.