7. nedjelja kroz godinu – A
Današnji evanđeoski odlomak nastavak je Isusova govora učenicima o novosti i uzvišenosti njegovih pravila života u odnosu na starozavjetna. Odlomak kao takav je artikuliran oko dvije suprotstavljenosti ‘čuli ste da je rečeno – a ja vam kažem’. Prva suprotstavljenost navodi nekoliko konkretnih životnih situacija nasilja, pljačke, otimanja i prisile kao vrlo čestih pojava među ljudima iz kojih je Stari zavjet dao vrlo logičan i ljudski odgovor osvete: Oko za oko, zub za zub! Ali u svim tim situacijama Isus predviđa i svoje rješenje uvedeno vrlo ozbiljnim riječima: A ja vam kažem! Druga suprotstavljenost ide dalje i usredotočuje se ne samo na izvanjski stav koji treba zauzeti pred siledžijama i otimačima, nego pozornost skreće na unutarnji stav srca. Dok je Stari zavjet predviđao ljubav prema prijateljima, Isus potiče i na onu prema neprijateljima. Upravo zato je prva Crkva držala Isusov nauk uzvišenijim od onog starozavjetnog. U svakom slučaju i ovaj tekst valja čitati u kontinuitetu s tekstom koji smo čitali prošle nedjelje, a u kojem je bilo rečeno da Gospodin nije došao ukinuti Zakon i Proroke, nego ispuniti. Gospodin doista ne dokida starozavjetne odredbe, nego pokazuje svojim učenicima put mnogo savršeniji od starozavjetnoga, pri čemu se onda i kršćanstvo očituje uzvišenijim od židovstva.
Upravo u tom duhu je sveti Jeronim tumačio ove dvije situacije iznutra obilježene napetošću. Dok uočava da Gospodin preporuča svojima da ljudsku nezasitnost i pohlepu pobjeđuju radije posvemašnjom darežljivošću, Jeronim opaža da se pri tom ne radi samo o darivanju zemaljske milostinje, nego u konačnici onih duhovnih, milosnih darova: „Ako mislimo da se rečeno odnosi samo na milostinju, to ne može biti točno zbog velikog mnoštva siromaha. Čak i bogataši, ako uvijek daju, neće uvijek moći davati. Poslije, dakle, dobra koje je milostinja Krist apostolima, tj. učenicima, naređuje da ‘badava’ daju što su ‘milosno’ primili. Takvo blago nikad ne opada. Naprotiv! Što se više razdvaja, sve se više umnaža. Izvorni mlaz nikada ne presušuje premda natapa polja što se pred njim protežu.“
Tko bi se ravnao prema starozavjetnoj logici osvete ili odredbi o ljubavi samo prema prijateljima, ravnao bi se isključivo prema ljudskoj pravednosti i u dometima naravnih sila i osjećaja. Evanđelje pak nadilazi takvu pravednost, jer nam Isus daje mnogo savršenije odredbe za život. One nadilaze onaj naravan ljudski osjećaj, potrebe i domete, a izviru iz samoga Boga koji daje snagu da ga nasljedujemo i da živimo sukladno njegovoj iskonskoj volji, želji i ljubavi. Zato Isus i poziva svoje učenike da budu savršeni kao što je savršen Otac nebeski, što se mnogima činilo nemogućim. Uslijed toga, smatrajući nedostižnim poziv na ljubav prema neprijateljima, ispričavali su se od vršenja ove odredbe. U biti nisu se nikad ni potrudili ozbiljno provesti u život Kristovu riječ, a njihove izjave više su sličile izgovorima nego iskrenom udivljenju pred uzvišenim naukom. Takvima Betlehemski Asketa poručuje tumačeći ove retke: „Mnogi svojom slabošću mjere Božje zapovijedi, a ne svetačkim snagama. Stoga misle da je naređeno nemoguće. Kažu da je našim silama dovoljno ako ne mrzimo neprijatelje. Ali bi naredba da se ljube bila više nego što može podnijeti ljudska narav. Ipak moramo znati da Krist ne zapovijeda nemoguće već savršeno kao što je David postupio prema Saulu i Apsalonu.“
A riječ današnjeg Evanđelja nije bez aktualnosti i za nas danas. I nama je poziv da ozbiljno rastemo u savršenstvo živeći prema Kristovoj riječi o nasljedovanju Oca nebeskoga. Gospodinova pouka je doista uzvišena, pa i kad nam se čini da nadilazi naše snage, valja znati da je potpuno sukladna ljudskoj naravi. Pa i kad sama narav nije u stanju dosegnuti željeno savršenstvo bez pomoći Božje, ne smijemo previdjeti milosti koju nam daje kao unutarnju snagu da slušamo i opslužujemo njegove zapovijedi uslijed čega u nama rastu svetačke snage. Pa i onda kad su ljudske mogućnosti ograničene, Bog daje milost bez mjere kako bismo mogli izvršiti što nam je zapovjedio, a što više računamo na njegovu milost, to se u nama umnažaju snage koje ulažemo u vlastiti duhovni rast. Stoga se ne zadovoljimo u životu ozakoniti samo ono što je ljudsko,nego se uzdižimo prema onom što je božansko, promatrajući savršenstvo Oca nebeskoga i živeći prema uzoru na njegov primjer kao prava njegova djeca.