Svetkovina Bogojavljenja – Sveta tri kralja
Svetkovina Bogojavljenja koju danas slavimo spomen je na pohod trojice mudraca Isusu u Betlehem kako bi mu se poklonili prinoseći svoje darove. Kako bi došli do željenog cilja morali su upotrijebiti mnogo snage uma i duha, izložiti se poteškoćama i naporima, no ništa ih od toga svega nije spriječilo da dođu do Isusa u Betlehemu. Nasuprot njima stoji figura židovskoga kralja Heroda koji sustavno u sebi potiskuje iskonske vrijednosti ljudskoga duha i izričito se suprotstavlja Božjem planu spasenja podlošću i lažima. S jedne strane mudraci s Istoka, a s druge strane Herod, postaju modeli dvaju različitih načina razmišljanja i odnosa prema Bogu iz kojih i mi vjernici možemo izvući konkretnu pouku za duhovni život. Naime, i kraljevi s Istoka i Herod svjedoče, svatko na svoj način, kako se ljudi mogu odnositi prema dva bitna čimbenika, to jest sastavnice svoga života. A ta dva iskonska čimbenika ili odrednice kojima je obilježena naša ljudska narav su potreba da se jedni drugima očitujemo i potreba da tražimo Boga. Uostalom, on je u nas utkao potrebu da ga tražimo, kao što je utkao i potrebu da se jedni drugima očitujemo. Potreba očitovanja je njegova božanska odrednica čije tragove mi nosimo u duši, poradi čega nam je sasvim naravno da jedni drugima očitujemo svoju dušu, dobrotu i plemenitost. Svaki onaj tko ima iskustvo života, ljepote i dobrote, ima potrebu svoje iskustvo podijeliti s drugim. Njemu je naravno da iskustvo kojim je obogaćen podijeli s drugima bez straha i ustezanja jer time čini isključivo samo dobro drugima. Osoba ispunjena takvim iskustvom nema neku skrivenu namjeru prema drugima, nego samo želju da i oni postanu dionicima njihova iskustva. Zato to čini spontano i bez ikakve primisli.
Ljudi pak koji su udaljeni od Boga i koji se ne daju obasjati njegovim svjetlom žive u svom mraku, te ostaju mračni i nedostupni drugima. Njihove namjere su nečasne i skrivene. Sve spoznaje o životu i sve informacije koje dobiju koriste u borbi protiv Božjeg nauma spasenja. Tipičan predstavnik je Herod koji trajno ostaje u svome mraku, premda je nadomak Božjega svjetla koje mu se primaklo na toliko načina. Ali on ostaje nepropustan za to svijetlo u mraku svoje duše. Uslijed toga ne prihvaća niti da je poslanje i smisao ljudskoga života biti svjetiljka koju Bog želi zapaliti svojim svjetlom. On ne prihvaća Božju poruku za sebe, nego će poradi mraka koji nosi u duši u isti mrak uvlačiti svoj narod kojem je bio na čelu. Premda je kralj Božjega naroda, on je udaljen od navještaja spasenja Božjega, te su njegova obzorja skučena samo na zemaljski interes. Njemu koji uživa u crnilu vlastite duše ne može zasjati zvijezda kao Božji znak, jer on sve koristi da je skine s neba. Njemu anđeli Božji ne mogu u snu prenijeti Božje poruke, jer se on služi okriljem noći za svoje mračne planove.
Kao što Herod nije mogao biti zapreka Božjeg objavljenja mudracima, današnja svetkovina je dokaz da se Bog nezaustavljivo objavljuje svijetu, te se zato i rodi kao čovjek kako bi to svjetlo trajno sjala među ljudima i bilo svjetlo njihova života i njihove povijesti. Postavši čovjekom postao je dio ljudske stvarnosti, te time neuklonjiv iz ljudskoga života. Tmine zla ne mogu ugroziti ni ugušiti ovo svjetlo, ma koliko se trudile. Doista, njihov trud je neopravdan i pogrešan, jer trud koji je poželjan i koji nas, štoviše, obvezuje, jest trud koji nas vodi prema susretu s Bogom. Sebi čak normalan čovjek ne može niti protumačiti ovaj fenomen borbe protiv svjetla i Boga koji postoji u ljudskoj povijesti i samome čovjeku. Nikada ne ćemo do kraja razumjeti zašto se ljudi bore protiv Boga, što im smeta njegovo svjetlo, jer time pokazuju da ne žele ni vlastito dobro. Ljudi pak, čiste duše, spremni i voljni za dijalog s njime primaju ga, dok oni koji se uzdaju u svoju moć i štite vlastiti interes ne mogu zaustaviti njegovo objavljivanje svijetu. Ljudi pak poput Heroda su nepropusne duše koji su sebe kao optočili katranom crnila, zla i grijeha, dobro se zatvorili u se kako ne bi Božje svjetlo prodrlo u njihove dubine, kako ne bi prihvatili ljepotu života u svjetlu i promijenili vlastiti život.
Stoga,razmišljajući o dolasku trojice kraljeva mudraca u Betlehem, a i Herodu, dano nam je razmišljati upravo o ta dva značajna čimbenika našeg ljudskog života. Svatko od nas se ispunja i osmišljava svoje postojanje saopćavajući sebe i svoja iskustva kojima obogaćuje svoje bližnje, a jedno od najljepših iskustava nam se događa kad pronađemo i osjetimo živoga Boga, kao što je bio slučaj trojice mudraca kraljeva. I jedno i drugo je veliki Božji dar darovan za smislom puniji život, što se pokazalo u slučaju mudraca i Heroda, premda kod njega nije imalo onaj pozitivan učinak jer ga je sam odbacio. Ali da naša ljudska traženja i iskustva koja valja očitovati drugima ne bi ostala na razini apstrakcije, Bog se utjelovio i došao među nas rodivši se u Betlehemu. Dao nam je prigodu da ga poput mudraca dotaknemo i primimo u naručje i u vlastiti život. I premda je božanstvo bilo skriveno u krhkom ljudskom tijelu Betlehemskog Djeteta, Bog ipak nije došao samo radi toga da s nama podijeli krhkost, nego da nam udjeli božansku jakost. Premda je utjelovljenog Božjeg Sina trebalo tražiti, Bog nije došao k nama da bi se skrivao,nego da bi nam otkrio Božju ljepotu. Otvorimo se ovom Božjem daru objave, prihvatimo Isusa i preobraženi hodimo ovim svijetom svjedočeći o sjaju njegova života u našem životu.