25. nedjelja kroz godinu – B
Već prošle nedjelje smo imali priliku čitati evanđeoski odlomak u kojem sveti Marko opisuje kako je Isus poučavao svoje učenike, a današnji potvrđuje da to nije bila iznimna situacija, nego da je Isus doista ozbiljno shvatio svoju ulogu kao učitelja koji tumači otajstva Božja i uvodi svoje učenike u spoznaju. Isto tako je bilo vidljivo kako bi odlika učenika trebala biti poučljivost, jer bez toga ih ne bi ničemu mogao poučiti. U današnjem Evanđelju vidimo da bi uz poučljivost učenici trebali razvijati i druge kvalitete. U prvom redu trebali bi na ispravan način pobijediti strah od svoga neznanja, koji potom na njih utječe na način da se boje pitati onda kad nešto nisu razumjeli. Upravo to opisuje Evanđelist kad veli: Jer poučavaše svoje učenike. Govoraše im: Sin Čovječji predaje se u ruke ljudima. Ubit će ga, ali će on, ubijen, nakon tri dana ustati. No oni ne razumješe te besjede, a bojahu se pitati ga. Dakle u njima postoji strah da priznaju da nisu razumjeli. Mogli su pomisliti da će ih se on odreći kao učenika zbog takve slabe sposobnosti shvaćanja onoga što im je govorio. U svakom slučaju nitko od učenika nije htio pred drugima ispasti neznalica i upitati naglas, jer uostalom bili su svjesni lekcije koju je Isus očitao Petru, kad Petar u svojoj preuzetnosti nije htio pitati pojašnjenje, nego je htio učiti Učitelja.
Držim da osjećaj pred pitanjem onoga što nismo razumjeli nije neobičan nikome od nas, bilo da su mnogi od nas u svojim školskim danima osjetili takav strah i nelagodu od pitanja i potpitanja, bilo da su to osjetili u drugim životnim situacijama. U trenutku kad bismo trebali zatražiti pojašnjenje nerijetko pomislimo i sami sebe pitamo: Što će o meni misliti drugi? Što će misliti učitelj? Hoće li misliti da sam spora shvaćanja? Hoće li me ismijati zbog neznanja? Osim toga može nas biti strah da nećemo razumjeti ni po drugi put, pa onda radije odšutimo i pravimo se da smo razumjeli, nego da se pred drugima očitujemo i sami sebe raskrinkamo. U sebi računamo da ćemo kasnije samostalno domisliti i prodrijeti u ono što nismo spoznali kad je bilo protumačeno. Doista, mnoštvo je razloga i motiva koji nastaju u našoj svijesti svaki put kad se ustručavamo postaviti pitanje i doći do jasnoće i mira u duši. Pogotovo ako se takva pitanja i odgovori tiču spoznaje Boga i njegova otajstvenog plana spasenja, kao što je bio slučaj s apostolima.
Isus međutim nije htio da njegovi učenici u sebi zadržavaju strah od pitanja, jer ih njihovi ljudski odgovori ne bi doveli do spoznaja koje im je on htio posredovati. Do spoznaje Božjega otajstva mogao ih dovesti samo on koji je poznavao otajstva Božjeg života, kao i Božji plan spasenja. Zato kad mu je postalo jasno da oni nisu razumjeli što im je govorio, odlučio je izravno suočiti ih s njihovim neznanjem i sa strahom od pitanja, te im dati dodatnu pouku o istinskom putu života. Jer oni, kako nisu razumjeli što im je govorio, prešli su vrlo brzo na teme drage njihovim ušima i svijesti. Umjesto da ga pitaju o otajstvu Mesije i otkupljenja, bavili su se pitanjem tko je od njih najveći, još jednom pokazujući kako nisu slušali njega jer su imali svoje prioritete u glavi i u svijesti. Išli su za njim ne slijedeći njega, nego slijedeći želju da se na neki način okoriste njegovom blizinom.
Zato ih Isus nije samo poučio svojoj poniznosti kad je rekao da ima trpjeti i biti ubijen, nego ih je izravno potakao da oni budu ponizni i da budu jednostavni kao djeca neopterećeni svojim interesima. Samo uz djetinju jednostavnost oni mogu razumjeti i njegov mesijanski plan, te iskreno prionuti uz njega čista srca i duše ne tražeći ostvariti vlastitu veličinu, nego veličinu pronaći u tome da služe Božjem planu i ljudskom spasenju. I ako su oni imali problem kako ga pitati kad nešto nisu razumjeli, u tome opet mogu biti primjer djeca. Djeca koja još nisu opterećena strahom od toga da se pred nekim moraju pokazati pametnima, vrlo su jednostavna i nemaju strah od pitanje. Naprotiv, neposredna su i znaju postaviti zanimljiva i duboka pitanja. Zato bi apostolima bilo bolje da su i u svom odnosu prema Učitelju bili manje zakočeni ljudskim obzirima, a više se dali voditi jednostavnošću kojom ih je poučavao. Pogotovo što im je pokazao da on kao Učitelj nije kompliciran ni udaljen, nego da im je potpuno na raspolaganju za svaku nejasnoću.
I u našem vjerničkom življenju bilo bi poželjno da razvijemo ovakav stav iskrenog tražitelja koji se ne boji pitati, nego trajno kuca na vrata svoga Učitelja, to jest učitelja koje mu je Bog stavio na put u svojoj Crkvi. Budimo stoga jednostavni poput djece i ne ustručavajmo se pitati ono što ne znamo, jer je najgore od svega ako tko ne pita i ne raste u spoznaju Božjeg otajstva, nego vjeru doživljava samo kao formalnost, ili, što je gore, mjesto gdje pronalazi i ostvaruje neki svoj ljudski interes. Radije budimo pozorni i marljivi učenici kako bismo svojom spoznajom i iskustvom vjere mogli biti poslužitelji svojoj braći.