13. nedjelja kroz godinu – C
Događaj opisan u današnjem evanđeoskom tekstu slika je odnosa i naše svakodnevnice i našega društva. Kao što su Samarijanci Gospodinu uskratili gostoprimstvo, tako isto i današnje društvo nerijetko uskraćuje Gospodinu, njegovoj riječi, vrijednostima koje je on navijestio, dobrodošlicu i gostoprimstvo.
Kao što su ga nekada spriječili da uđe u samarijsko mjesto ne držeći ga svojim, a time ni poželjnim gostom, tako i danas Gospodina mnogi udaljavaju ne smatrajući ga svojim, a mnogo je onih koji ga čak ne drže poželjnim u našem društvu. Mnogo je onih koji ne žele propitivati snagu i vrijednost argumenata i govor istine, nego kršćanske vrijednosti ne drže vrijednostima prve kategorije, ne drže ih stvarno ljudskim i autentičnim, ne drže ih univerzalnim i uzvišenim, premda to mnogi kršćani tvrde. U glavama mnogih kršćanske vrijednosti bile bi samo vrijednosti jedne uske i uskogrudne vjerske skupine, kao da bi ateističke vrijednosti i vrijednosti nevjernika bile autentično ljudske i potpuno univerzalne, te time i stvarne ljudske vrijednosti. U ime toga se Gospodinu i kršćanstvu uskraćuje „manevarski“ prostor u društvu, dopuštajući mu da dođe negdje do predvorja ili stavljajući ga u sam zapećak.
Naravno, dvojicu apostola Ivana i Jakova, stav Samarijanaca je nemalo pogodio, kad žele zamoliti da ih gromovi unište. A ako je njih zabolio stav onih koji se nisu smatrali pripadnicima istog naroda i vjere i koji su se međusobno loše gledali, pa čak i mrzili, Dok se Gospodin mirno okrenuo i pošao dalje, oni su u stvari za strože mjere prema onima koji se suprotstave Učitelju koji naviješta i donosi dobro. To što Gospodin ne reagira na ponašanje Samarijanaca, ne znači da mu nije stalo hoće li ga primiti u mjesta u koja je naumio doći, nego jednostavno ne želi da ga prime bez stava i odnosa, bez uvjerenja i pristupa, ne želi da ga prime pod prisilom. Da bi ga netko mogao, prije ili poslije, primiti,neophodno je dosljedno svjedočanstvo onih koji idu za njim. Zato ne želi one koji se okreću nakon što stave ruku na plug, ili one koji nisu spremni odreći se svega ili sve staviti na kocku poradi njega. Lako je drugoga tjerati na vjeru i moralan život, ali sam se odreći, pa i onih životnih sadržaja, to je nešto mnogo vrjednije i sasvim drugo vjersko iskustvo prema kojem Gospodin usmjerava svoje učenike.
Stoga, kad se i nama danas nameće pitanje može li, treba li i je li poželjno da naše društvo bude kršćansko, odgovor je vrlo složen. Ako pod kršćanskim društvom smatramo samo određeni zakonski okvir i sustav prisile kojime bismo druge prisiljavali da dijele naša mišljenja, uvjerenja i vrijednosti, kako to pokušaše Ivan i Jakov, onda ne može i ne smije biti kršćansko na takav način. Ako smatramo kršćanskim društvom društvo u kojem se njeguju određene kršćanske tradicije i običaji, onda bi naš odgovor bio da je to poželjno ali ne i dovoljno da društvo uistinu bude kršćansko. Društvo je u stvari kršćansko onoliko koliko su pojedinci spremni biti vjernici iz uvjerenja, živi svjedoci uskrsloga Gospodina. Samo na taj način društvo može i treba biti kršćansko. Drugog načina jednostavno nema. Koliko su istinski Kristovi oni koji sebe nazivaju vjernicima, toliko je i društvo kršćansko, a ne na temelju običaja, predaje i stare slave, ukoliko se običaji, predaje djedova i stara slava nisu pretočili u život. A sam Krist Gospodin ne može biti ni dobar ni poželjan nijednom čovjeku ni društvu ukoliko bi ušao na kriv i nedostatan način, nego samo ukoliko uđe po svjedočanstvu života onih koji su u nj povjerovali i koji su iskusili snagu njegova božanstva u svome životu.
Bog u biti traži i zove pojedince, kako smo vidjeli u Evanđelju, a ne masu. A društvo bi trebalo biti skup konkretnih pojedinca, što znači da konkretni ljudi prihvaćaju ili odbijaju Gospodina, pružaju mu ili uskraćuju gostoprimstvo i dobrodošlicu. Pa i onda kad ga odbijaju primiti u mjesto, on nakon toga ipak mirno nastavlja i poziva pojedinačno da ga slijede. Zato Isus kori Ivana i Jakova, jer oni ne idu dovoljno dobro za Isusom, ne usvajaju njegov nauk, a htjeli bi silom nametnuti drugima onaj izvanjski okvir nasljedovanja, koji po sebi nije dostatan. Isus radije želi pročistiti svoje sljedbenike da ga prate iz uvjerenja, iz potrebe da „bruse“ svoje stavove i same sebe. Isusu je nedopustivo da njegovi učenici nekoga prisiljavaju da prihvate njegove vrijednosti, jer prisila ne može uroditi željenim duhovnim plodovima. Ukoliko se radi o vrijednostima, jedini ispravan put je ukazati primjerom na ljepotu života koja proizlazi iz spomenutih vrijednosti kojima nas je Bog obdario. Samo kršćani koji žive od Isusa Krista i sukladno svemu onome što je on činio i naviještao mogu stvoriti kršćansko društvo, a to je društvo po mjeri Gospodinovoj. Zato on poziva i izabire one koji su spremni prihvatiti uvjete njegova života, da bi i drugima svjedočili o takvom životu, jer je samo takav ulazak Krista Gospodina u život pojedinca i zajednice prihvatljiv. I nama je zamoliti da nas Gospodin osposobi za ovakvo svjedočenje, da bi naše hrvatsko društvo, koje se smatra kršćanskim, doista to moglo i biti po onoj unutarnjoj snazi, a ne samo imenom.