a) Aleksandrijska škola
b) Panten i Klement Aleksandrijski
b) Origen: značenje i utjecaj (egzegeta, teolog, mistik)
c) Origen, origenizam i origenističke rasprave (kratki pregled)
d) Origenovi sljedbenici i protivnici u 3. st.: Dionizije Aleksandrijski, Grgur Taumaturg, Metodije Olimpijski
a) Aleksandrijska škola
Da bi se moglo govoriti o kršćanskim školama u starini, potrebno je shvatiti kakav je uopće bio sustav školstva u doba Antike. Naime, kad se govori o školi treba dobro razlikovati radi li se o školi kao mjestu poučavanja, ili pak o školi u prenesenom smislu, a odnosi se na opće mišljenje ili stav glede nekog nauka. Osnove školske pouke (ludus litterarius) su se davale djeci već od 6. ili 7. godine života, a odnosile su se na elemente pisanja, čitanja i računanja, što je trajalo do 10. ili čak 12. godine. Pouke je davao redovito kućni učitelj ili u osnovnim školama litterator/ludi magister (grammates).
Nakon toga je slijedila pouka koju je davao grammaticus, a trajala je do 18. godine. Sadržajno je podrazumijevala proučavanje prve od sedam slobodnih znanosti (7 artes liberales), a to je gramatika, tj. osnove jezika na temelju najpoznatijih književnih djela starine (Homer, Virgilije). Nakon toga je na scenu stupao rhetor koji bi poučavao u drugih šest disciplina: dijalektika, retorika, aritmetika, muzika, geometrija i astronomija. Sve do ove točke osnove školstva su bile zajedničke svim učenim osobama. U antičko vrijeme nije postojala nijedna kršćanska škola koja bi imala vlastite osnove obrazovanja izvan ovog programa. Ujednačena književna pouka predstavljala je temelj svim zvanjima koja su pretpostavljala izvrsno vladanje jezikom (odvjetnici, govornici, političari).
Iznad ovog temeljnog obrazovanja dolazila je „visoka škola“ misli i razumijevanja svijeta – filozofija, u čemu onda ovaj pojam „škola“ počinje uzimati i jedan drugi smisao. Moglo se tako slušati predavanja nekog filozofa, ili pak, bez slušanja predavanja, prihvatiti određenu filozofsku struju.
Pored ovih službenih škola, već od polovice 2. stoljeća, postojali su slobodni učitelji i „kršćanski filozofi“ (npr. Justin), koji su slijedeći primjer profanih škola okupljali kršćanske učenike da bi razmišljali o značenju i o događanjima svijeta i života, ali i s nakanom da bi obratili one koji nisu bili kršćani, a ojačali vjeru onih koji su već prigrili kršćanstvo. Jer jedna «racionalna» religija kao što je bila kršćanstvo, za ljude u starini je, načelno, predstavljala i filozofiju, to jest misaoni sistem koristan da se pomoću njega tumači svijet i predloži sustav moralnih normi.
U kršćanskom ozračju, već tijekom 2. stoljeća, u nekim većim centrima, gdje se moglo računati na korištenje biblioteka, razvile su se biskupske škole za uvođenje katekumena u osnove kršćanske vjere. Redovito su ih organizirali kršćanski učitelji bez nekog posebnog ovlaštenja mjerodavne crkvene vlasti. Najpoznatija i najutjecajnija kršćanska škola bila je Aleksandrijska u kojoj su djelovali Panten, Klement Aleksandrijski i Origen u razdoblju od 180. do 231. godine. Nakon što je Origen prekinuo odnose sa svojim biskupom u Aleksandriji, nastavio je svoju „školsku“ aktivnost u Cezareji (Palestina) koja je u 4. stoljeću bila poznata po veličini i utjecaju. Pantenu i Klementu treba biti zahvalni za inicijativu da ponude pouku kršćanske kulture na većoj razini ili niz predavanja o različitim argumentima, bilo s ciljem da predstave kršćansku vjeru, bilo da naznače njezin odnos s poganskom kulturom, bilo da produbljuju datosti vjere. Njihov osnovni cilj je bio suprotstaviti se gnosticima i preoteti im prevlast i monopol nad kulturom u očima učenih kršćana, te pokazati da postoji jedinstvo vjere i znanja. Premda se na filozofiju u nekim krugovima gledalo s dozom podozrenja ili čak odbojnosti (Tacijan, Tertulijan), ipak su je učitelji aleksandrijskog kruga držali nezamjenjivim propedeutskim sredstvom za pristup studiju Svetoga pisma. Prvenstveno radi toga jer je nudila razumijevanje temeljnih pojmove, te izvođenje hermenutskih i dokaznih postupaka, što je bilo značajno za razvoj egzegeze i kršćanske teologije.
Vrlo je vjerojatno da su se Panten i Kelement zadovoljili davanjem privatne pouke, a da je tek s Origenom Didaskaleion, aleksandrijska katehetska škola, imao potporu i nadzor mjesnih crkvenih vlasti. Po svoj prilici je tek s Origenom postao škola u pravom smislu riječi oko 220. godine kad on povjerava pouku katekumena svom suradniku Herakli, dok sebi ostavlja pouku na višoj razini. Uz katekizam poučavalo se gramatiku i filozofiju, a, za naprednije, držala su se predavanja iz teologije i biblijske egzegeze.
Aleksandrijska škola, viša škola za pouku katekumena, prerasla je u školu teoloških znanosti i biblijske egzegeze, tako da je postala prvo teološko sveučilište kršćanske starine. Odlika ove škole je da je primjenjivala racionalnu filozofsku metodu za razumijevanje objavljenih istina, a filološku, koja su običavali koristiti poganski i židovski autori, na tumačenje Svetoga pisma. Stvaranjem teološke znanosti crkvena književnost nije više bila jednostavno sredstvo obrane protiv izvanjskog neprijatelja, kao u slučaju apologeta, već postaje sredstva miroljubivog intelektualnog prodora i osvajanja unutar Crkve. Filozofski sistem koji je vršio najviše utjecaja na ovu školu je nedvojbeno platonizam, što je imalo i svoje posljedice na teologiju (nekad pretjerano jak naglasak na Božju transcendenciju) i na biblijsku egezegezu (alegorija).
Što se tiče „Antiohijske škole“ ona u svojoj početnoj fazi (oko 260. god.) nije bila ustanova, nego teološka misao koja se pozivala na Lucijana iz Antiohije, a školu u pravom smislu riječi će osnovati i voditi Diodor iz Tarza. Pripadnici Antiohijske škole su pridavali veći naglasak, u tumačenju Svetoga pisma, književno-povijesnom značenju (ali ne isključivo), dok su se aleksandrinci posvećivali više proučavanju alegorijskog, moralnog i anagoškog smisla Pisma trudeći se otkriti u njemu onaj dublji, skriveni smisao.
b) Panten i Klement Aleksandrijski
Panten
Panten je bio prvi učitelj Aleksandrijske katehetske škole. O njemu govore Euzebije Cezarejski i Klement Aleksandrijski. Rođen je u južnoj Italiji (Sicilija), a njegovi spisi nisu se sačuvali. Bio je filozof (stoik), da bi se potom obratio na kršćanstvo. Nakon obraćenja javljala mu se misionarska svijest i želja da ode do Indije. Godine 180. se nastanio u Aleksandriji i tu mu povjeravaju katehetsku školu za katekumene. Panten umire oko 200 godine. Novost ovakve pouke je u tome što su je davali vjernici laici sa filozofskom izobrazbom (prošli su i poganske škole). Naslijedio ga je Klement koji je prije toga bio njegov učenik.
Klement Aleksandrijski
— Život
Tit Flavije Klement – rođen je 150. godine, vjerojatno u Ateni u poganskoj obitelji, gdje je vjerojatno primio i prvu izobrazbu. Nema podataka o razlozima ni o vremenu kad se obratio na kršćanstvo. Nakon što se obratio, proputovao je Južnu Italiju, Siriju, Palestinu, u želji za što boljom naobrazbom, tražeći poznate učitelje onog vremena, kako sam svjedoči da je imao povlasticu slušati svete i vrlo časne osobe (Strom. 1,1,11). No događaj koji je odredio njegov intelektualni put i smjer, bio je put u Aleksndriju. Pantenova predavanja su ga toliko privukla da je odlučio ostati u tom gradu kao u svojoj novoj domovini.
Postaje najprije Pantenov učenik, pa asistent, da bi ga potom naslijedio na čelu katehetske škole kao učitelj. Nije moguće sa sigurnošću reći kad se to točno dogodilo, ali je vjerojatno da je to bilo oko 200. Dvije tri godine kasnije započinje progon kršćana u vrijeme cara Septimija Severa, što ga je prisililo da napusti Egipat. Potražio je utočište u Kapadociji, kod nekadašnjeg učenika Aleksanda (budućeg jeruzalemskog biskupa), te se više nije vrtio u Aleksandriju. Umro je nešto prije 215.
— Djela
Premda imamo vrlo malo podataka o Klementovu životu, njegova djela nam dopuštaju precizniju ideju o njemu kao osobi. Stječe se dojam da se radi o čovjeku graditelju. Po prvi put kršćanski nauk se suočava s idejama i djelima svoga vremena, te on stoga zaslužuje naziv začetnika crkvene znanosti. Njegov književni opus ocrtava nam čovjeka široke kulture proširene na filozofiju, poeziju, arheologiju, mitologiju i književnost.
Istina je da se ne koristi uvijek djela navodeći po izvorniku (često se utječe antologijama i florilegijima), ali u svakom slučaju dobro poznaje klasične autore (pronalazi se više od 360 navoda). A što se tiče kršćanske literature, vidi se da o njoj ima cjelovita saznanja. Pokazuje da ima jednaku bliskost s Biblijom, kao što pozna i postapostolsku i heretičku književnost. U 1500 redaka aludira na Stari zavjet, a u 2000 na Novi.
Bilo mu je potpuno jasno da Crkva nije mogla izbjeći bitku s filozofijom i kršćanskom književnošću, ako je htjela izvršiti svoju ulogu prema čovječanstvu, te preuzeti ulogu odgojiteljice naroda. Helenistička izobrazba mu je omogućivala da od kršćanske vjere stvori sustav misli, opremljen i znanstvenim temeljima. Ako misao i učeno istraživanje imaju svoje mjeso u Crkvu, treba zahvaliti njemu više nego ikome. On je ponudio dokaz da se vjera i filozofija, evanđelje i profana pouka ne suprotstavljaju, nego nadopunjuju. A svako profano znanje može biti korisno teologiji, te je tako bio pobornik interdisciplinarnosti. Kršćanstvo je kruna i slava svih istina koje se otkrivaju u raznim i različitim filozofijama.
Najpoznatije njegovo djelo je trilogija Protreptik, Pedagog, Stromati (trilogija u kojoj je iznio cjelinu kršćanske teologije: apologetiku, etiku i dogmatiku). Zamislio ga je po pedagosškom planu: Protreptik bi bio poticaj, Pedagog bi bio odgoj, a Stromati pouka. Protreptik se predstavlja, poput istoimenog izgubljenog Aristotelova djela, u obliku proglasa upućenog učenim osobama koje su pokazivale zanimanje za kršćanstvo, shvaćeno kao oblik života, istovjetno onom što je Aristotel učinio za filozofiju. Pedagog je jedna vrsta priručnika kojemu je cilj učvrstiti i produbiti vjeru u krsnoj pouci, ali i on upućen osobama visokih kulturnih krugova. Stromati su pak jedna vrsta spisa za privatnu upotrebu kao pripomoć u pedagoškom radu.
Od drugih djela sačuvana su Quis dives salvetur?, te Excerpta ex Theodoto i Eclogae propheticae (kao i 8. knjiga Stromata, ovo su izvadci tekstova iz drugih pisaca u perspektivi daljnjeg osobnog rada). Zna se još za njegovo komentar knjiga Staroga i Novoga zavjeta po nazivom Adumbrationes (Hipotiposis), to jest nacrti ili skice, kao i za mnoga druga djela od kojih su ostali samo ulomci (O Uskrsnu, Crkveni kanon, Protiv judaizanata, O Providnosti, Poticaj na strpljivost ili Novokrštenicima. Euzebije u svom popisu Klementovih djela navodi i Govor o postu i Govor o kleveti.
Protreptik je poticajni govor apologetskog karaktera kojega upravlja Grcima s ciljem da ih potakne na obraćenje. Želi ih uvjeriti da odbace klanjanje svojim bogovima, nedostojnost i nedostatnost poganske vjere, te da ih privede spoznaji prave vjere, to jest da se otvore pouci božanskog Logosa, koji je se, nakon što je najavljen po prorocima, utjelovio u Kristu. Ovaj Logos obećava život koji ispunja najdublja ljudska očekivanja, te udjeljuje otkupljenje i besmrtnost. Obraćajući se Grcima Klement ih poziva da poslušaju pjesmu Krista, učitelja novoga svijeta, silniju od Orfejeve, pa da napuste poganstvo i njegovu filozofiju, jer je lažno i besmisleno.
Za spoznaju Boga dokazi su mu nezadovoljavajući. Između ostaloga navodi dokaze poganskih pisaca i filozofa za monoteizam, kako bi im dokazao da su i oni dijelom spoznali kako je opravdano vjerovati u jednog Boga.
Po svom sadržaju ovo djelo se smješta među prve kršćanske apologije, ali se ne opaža da Klement brani kršćanstvo od konkretnih napada i klevetničkih optužbi, kao što je to bio slučaj od samog početka 2. st. Tako ovo nije toliko obrana, koliko navještaj i poziv Grcima na obraćenje, u kojem on polemizira protiv antičke mitologije. Argumente koje koristi protiv religije i poganskog štovanja božanstava nerijetko uzima i iz filozofije, koja je također dolazila do zaključka neistinitosti i besmislenosti mitoloških sadržaja. Uz to preuzima i argument starine Staroga zavjeta, tvrdeći da je stariji od poganskih pisaca i filozofa.
Ovoj polemičkoj noti Klement pridružuje duboko i iskreno uvjerenje o univerzalnoj odgojnoj ulozi koju Logos vrši kroz cijelu ljudsku povijest. Vrlo toplom poezijom i velikom govorničkom vještinom hvali uzvišenost objave Logosa i čudesni dar božanske milosti koja zadovoljava svaku ljudsku želju. Tu istu milost je potrebno crpiti neposredno preko proroka kroz koje je govorio Logos, a ne iz poganskih pisaca, koji su ono dobra što imaju preuzeli od proroka.
Pedagog – je sastavljen od tri knjige, a nastavak je prethodnog djela, s time da, za razliku od Protreptika koji je apologija, Pedagog sadrži kršćansku etiku. Logosnaziva odgojiteljem ili pedagogom. Klement piše ovo djelo za bogate i izobražene čitatelje koji su prihvatili kršćanstvo, ali još imaju poganskog duha. Pedagog je sam Krist (Logos), čija djeca postajemo po krštenju. On poučava obraćenike načinu životom kojem će upraviti vlastiti život. Prva knjiga je općeg karaktera, a u njoj govori o odgojnoj ulozi Logosa kao pedagoga, čiji bi cilj bio «učiniti da duša postane bolja, a ne poučavati je, uvesti je u krepostan život a ne u intelektualni» (Pedag. 1,1,1,4). Po Klementu pedagogija je odgoj djece, ali ne misli da su djeca (paides) oni kršćani koji su na nižoj intelektualnoj razini, kako su tvrdili gnostici držeći samo sebe odraslima, nego su djeca Božja svi oni koji su otkupljeni i preporođeni krštenjem, jer su tako prosvijetljeni i osposobljeni za savršenstvo, a postajući savršeni baštine besmrtnost. Princip odgoja po kojem Krist odgaja je ljubav, za razliku od straha na kojem se temeljio starozavjetni odgoj, ili samog intelektualnog znanja kako su tvrdili gnostici. To ne znači da Otkupitelj koristi samo dobrohotna sredstva, nego primjenjuje i žestinu ako treba. Šiba je simbol milosti, a ne znak osvete. Bog se tako pokazuje kao dobar i pravedan, a kao sposoban odgojitelj zna koristiti dobrotu sa strogošću. Klement veli da se pravednost i ljubav u Bogu ne isključuju, čime je zacijelo aludirao na marcionite (a i gnostike!), koji su nijekali identitet starozavjetnog Boga s novozavjetnim, držeći starozavjetnog zločestim ili neznalicom.
Nakon što je iznio opće principe morala, u drugoj i trećoj knjizi prelazi na konkretne slučajeve iznosi pravila za razna područja života. Tako Klement govori o propisima glede odijevanje, spavanja, jela, glazbe i plesa, slobodnog vremena i zadovoljstava, kupanju i miomirisima, o dobrom vladanju i o bračnom životu. Iz ovih poglavlja se može iščitati kakav je bio svakodnevni život u Aleksandriji (luksuz, pijanke, razvrat). Nastupajući vrlo jasno, Klement upozorava svoje kršćane na opasnosti takvog načina života, dajući im moralni kodeks dobrog kršćanskog ponašanja, prilagođen okolnostima. Ne traži da se kršćani liše svih sastavnica kulture onoga vremena, niti da se odreknu svijeta ili da čine zavjet siromaštva. Temeljni zahtjev je stav duše koji trebaju zauzeti, čuvajući se da se srcem ne naveže na dobra ovoga svijeta. Ali ipak je poželjnije da kršćanski duh prožme kulturni život grada. Djelo se završava molitvom Pedagogu i himnom Kristu otkupitelju, čiju se autentičnost dovodilo u pitanje, ali ipak nema valjanih razloga sumnjati u Klementovo autorstvo jer korištene slike i metafore potpuno odgovaraju onima u Pedagogu. Čak je moguće da se radi o službenoj zahvalnoj molitvi aleksandrijske škole.
Uz Stari i Novi zavjet vrela koja Klement koristi u Pedagogu su spisi grčkih filozofa. Opaža se utjecaj Platovih i Plutarhovih traktata, kao i stoičkog morala, ali je ipak teško definirati djela o kojima ovisi. Velik broj pasusa je skoro identičan nekim stranicama stoičkog mislioca Musonija Rufa, ali su svi ovi elementi, koji pripadaju drugim autorima, usklađeni s kršćanskim idejama, da je rezultat jedna kršćanska teorija života.
Stromati (ćilimi, fino izvezena tapiserija) – raspravlja o odnosu kršćanske vjere i profane znanosti, a na poseban način između kršćanske vjere i grčke filozofije. Obraća se prije svega široj poganskoj publici zainteresiranoj za filozofiju. Cilj mu je pokazati da kršćanska gnoza nudi ideal koji nadvisuje svaku drugu gnozu. U prvoj knjizi Klement brani grčku filozofiju protiv objekcija onih koji su je smatrali beskorisnom za kršćane. On je smatra Božjim darom, koju je Božja providnost dala Grcima, kao što je židovima dala zakon. Osim što je nekad bila neophodna Grcima za opravdanje, može biti značajna kršćanima za produbljenje znanja (gnosis) vlastite vjere, jer je određena vrsta propedeutike onima koji dolaze do vjere putem racionalnog dokazivanja.
Dok je Justin govorio o sjemenu Logosa raspršenom u grčkoj filozofiji, Klement ide još dalje uspoređujući filozofiju sa samim Starim zavjetom, utoliko što pripravlja čovječanstvo na Kristov dolazak. S druge pak strane se trudi naglasiti apsolutnu nemogućnost da filozofija zamijeni božansku objavu, jer filozofija ne može nego pripraviti pristanak vjere, te stoga brani vjeru protiv kleveta koje dolaze sa strane grka. Po njemu, spoznaja Boga je dostupna samo po vjeri, koja je temelj svake spoznaje. Grci su preuzeli mnoge stvari iz Starog zavjeta, te se zato u raznim filozofskim naukama može pronaći sjemenja božanske istine. U tom smislu se trudi dokazati da je Platon, da bi napisao svoje Zakone, imitirao Mojsija, te se tako vidi da su Grci dužnici barbarima, to jest židovima i kršćanima.
U ostalim knjigama pobija gnozu i njene lažne moralne i religiozne principe, dajući u isto vrijeme izniman okvir prave gnoze i njenih odnosa s vjerom. Samo je kršćanstvo prava gnoza jer joj je ideal moralno usavršavanje koje se sastoji u čistoći i ljubavi Božjoj, čime se apsolutno razlikuje od krivovjerne gnoze. Tri elementa ulaze u narav savršenosti: a) odsutnost strasti (apatheia), b) ljubavi (agape) i c) spoznaja (gnosis). Samo kršćani su pravi gnostici, jer posjeduju pravu sve tri dimenzije koje se traže za savršenstvo. U 3. i 4. knjizi raspravlja o stremljenju k moralnom savršenstvu, o kršćanskom braku i mučeništvu, dok na koncu djela daje sliku savršenog kršćanina, gnostika.
Stromati su ostali nedovršeni, jer nakon sedme knjige najavljuje osmu, jer nije odgovorio na sva pitanja koja mu se čine važnim za kršćanski život i za njihovo religiozno znanje, ali osma knjiga ne odgovora tom planu. U njoj se radi o nekim skicama i nacrtima u drugim sekcijama djela, pa je lako moguće da je umro prije nego je uspio dovršiti zamisao, a nakon njegove smrti to su onda dodali već napisanim knjigama.
Quis dives salvetur? je homilija na evanđeoski tekst Mk 10, 17-31. Insistira na siromaštvu duha, držeći da nije nužno svega se lišiti da bi se spasio. Tvrdi da se i bogataš može spasiti, ako svoje bogatstvo stavi u službu bližnjega. Bitna je nakana Isusovih riječi, tvrdi Klement, sačuvati srce od ljubavi prema novcu i od svakog neurednog navezivanja na nj. Ako bi se svaki kršćanin lišio svega, čime bi onda mogao pomagati sirotinju, kako također sugerira evanđeoski tekst. Stoga treba odložiti strasti, a ne novac i bogatstvo, jer ne isključuje ono iz raja, nego grijeh. Kao dokaz Klement priča legendu o apostolu Ivanu i jednom adolescentu, koji, postavši vođa razbojnika, na koncu se ipak, na apostolov poticaj, obraća i biva primljen u Crkvu. U ovoj homiliji se opaža metoda kojom Klement raspršuje poteškoće svojih slušatelja glede doslovnog tumačenja svetopisamskog teksta. Tako pokazuje da i najveći grešnik može ostvariti spasenje ako čini istinsku pokoru.
— Teološki nauk
- Poimanje Boga: Klement drži da je Bog istodobno pravedan i dobar, čime se suprotstavlja gnosticima i marcionitima koji su razlikovali Pravednog Boga Starog zavjeta u Dobrog Boga Novog zavjeta. U dublje spekulacije nije ulazio.
- Vjera i filozofija: U određenom smislu pripisuje nadnaravni karakter grčkoj filozofiji, za čije sadržaje misli da su u dobroj mjeri «ukradeni» iz Starog zavjeta. Filozofija pak pomaže vjeri da dođe do dubljih spoznaja vjerskih istina. Precjenjuje filozofiju kad misli da ona opravdava pogano kao što zakon opravdava židove. Isto tako je drži pripravom čovječanstva na Kristov dolazak, međutim ipak pazi da je ne izjednači s vjerom. Stvarna gnoza se sastoji u jedinstvu vjere i filozofije. Zato može reći da kršćanima filozofija pomaže kako bi vjera postala djelotvornije sredstvo spasenja. Kao što je i za Justina, tako je i za Klementa filozofija hermeneutička znanost kojom se ulazi u dublju spoznaju Pisma, te pomaže precizaciji sadržaja dogme vjere i znanstvenoj spoznaji same vjere. Suprotstavlja se time gnostičkoj tezi da su znanost i vjera u protuslovlju.
Početak filozovije jesu činjenice Pisma i objavljene istine. Nakon toga dolazi osobno istraživanje kako bi došlo do više spoznaje (gnoza). Klement lažnoj gnozi suprotstavlja pravu (Irenej je samo pobijao lažnu). Svaki vjernik zahvaljujući toj spoznaji može postati mudrac, «kršćanski gnostik». Spoznaja je više od vjerovanja. Točno je da svi vjernici mogu postići spasenje, ali spoznaja istina vjere do koje se dolazi dubljim poniranjem u same istine umskim zalaganjem, čini čovjeka vjernika savršenijim. Može se reći da je Klement uspio postaviti temelje teološke metode. - Logos: Klement je htio izgraditi teološki sustav polazeći od ideje Logosa i stavljajući je u središte. Ovaj pojam dominira cijelom njegovom mišlju i razmišljanjima, do te mjere da ide dalje od Justina. Poimanje Logosa u njegovu slučaju je još mnogo konkretnije i plodnije, do te mjere da postaje najuzvišeniji princip religioznog tumačenja svijeta. Logosje stvoritelj svemira. To je isti Logos koji je objavio Boga u Zakonu Starog zavjeta, u grčkoj filozofiji, te naposljetku, kad je došlo vrijeme, u utjelovljenju. S Ocem i Duhom Svetim čini božansko Trojstvo. Samo zahvaljujući njegovu posredovanju možemo spoznati Boga, budući da Otac ne može imati ime. Sva imena koja mu se daju (Jedan, Dobro, Duh, Bitak, Otac, Bog, Stvoritelj, Gospodin) ne opisuju njegovu vlastitost, nego da pomognu čovjeku da ga razmatra. Nijedno od njih samo za se može ocrtati Boga, nego svi zajedno združeni mogu naznačiti moć Svemogućega.
Logos je, po svojoj biti, time što je božanski um, učitelj koji poučava svemir i zakonodavac čovječanstva. Klement ga također poznaje i kao Spasitelja ljudskog roda i stvoritelja novog života. Taj život počinje vjerom, napreduje prema znanosti i kontemplaciji i vodi, preko ljubavi i milosrđa, besmrtnosti i pobožanstvenju. Krist, kao utjelovljeni Logos, je Bog i čovjek, i po njemu pristupamo u božanski život. - Krštenje: je novo rođenje i preporođenje kojim postajemo posvojeni sinovi Božji i braća Kristova.
- Sveto pismo: božanski je nadahnuto. Svjestan je jedinstva dvaju Zavjeta. U komentarima koristi alegorijsku metodu.
- Ekleziologija: čvrsto vjeruje u postojanje samo jedne opće Crkve, kao što je jedan Bog Otac, jedan božanski Logos i jedan Duh Sveti. Ovu Crkvu on zove djevicom-majkom koja daje svojoj djeci mlijeko božanske Riječi. U posljednjem poglavlju Pedagoga Crvku naziva Zaručnicom i Majkom Učiteljevom. Ona je škola gdje Isus, njezin zaručnik, poučava. Ova Crkva se razlikuje od krivovjerja po svom jedinstvu (hereza vodi razdoru) i po tome što je starija od hereza. Drži da je postojanje hereza najveća prepreka obraćenju pogana i židova. Govori o jedinstvu i univerzalnosti Crkve, koje je prihvatilište Pisma, koje je božanski nadahnuto. Crkvena hijerarhija sadržava tri stupnja: biskupstvo, svećeništvo i đakonat, te je s ova tri stupnja slika anđeoske hijerarhije.
- Euharistija: odbacuje poganske krve žrtve, ali poznaje žrtvu Crkve, koja je duhovni prinos Bogu. Osuđuje one koji koriste samo kruh i vodu. Isto tako, Klement u euharistiji prepoznaje hranu za one koji imaju vjeru. Euharistija je nova hrana koja dopušta da se primi Krista i da mu se dadne stanovati u našim dušama. Klement jasno razlikuje između ljudske krvi i euharistijske Kristove. Kristova krv je miješanje pića i Logosa, a u duši čovjeka koji ga pije proizvodi spasonosne učinke.
- Moral: ne traži napuštanje svijeta, nego ispravno korištenje. Moral se sastoji u tome da se živi po zakonu prirode, a to će značiti Logosa.
- Grijeh i pokora: Adamov grijeh se sastoji u nedopuštanju čovjeka da ga vodi i odgaja Bog. On se je prenio na sva ljudska bića ne preko rađanja nego kao loš primjer prvoga oca. Klement drži da samo jedan osobni čin može onečistiti dušu. Vjerojatno je ova ideja kod njega prisutna poradi gnostika koji su pripisivali odgovornost za grijeh zloći materije i ontološkoj konstituciji čovjeka. Božanske kazne imaju samo ulogu pročišćenja duše.
Njegovo poimanje pokore podudara se s Herminim. Drže da u kršćanskom životu može postojati samo jedna pokora, ona prije krštenja, a da je onda Bog u svojoj dobroti udijelio još jednu, poradi ljudske slabosti. Razlikujući svjesne od nesvjesnih grijeha, Klement drži da se može opraštati samo one koji ne ovise o ljudskoj volji. Kršćani koji bi počinili svjesni grijeh nakon krštenja, moraju se bojati suda Božjega. Svjesni grijeh bi značio da su izdali izvornu kršćansku ideju o nepovredivosti krsnog pečata. Međutim, kad se detaljnije prouči Klementov opus uočava se da on pod neoprostivi svjesni grijeh stavlja samo grijeh čovjeka koji se odvoji od Boga i odbacuje svjesno pomirenje i obraćenje (može se spasiti i bogataš, a u Stromatima moli da se krivovjerci vrate Bogu svemogućemu). - Brak i djevičanstvo: Branio je brak od svih napada gnostičkih sekti koje su ga ocrnjivale i odbacivale. Nije se zadovoljavao preporučivati ga isključivo poradi moralnih razloga, nego je dolazio do toga da je u njemu vidio dužnost prema domovini, obiteljskoj lozi i savršenstvu svijeta. Cilj braka je rađanje djece, pa je on dužnost svih koji vole domovinu. Međutim to nije jedini cilj, nego postoji i uzajamna ljubav, pomoć i međusobno služenje koji sjedinjuju supružnike vječnom sponom.
Ali Klement vidi brak i na višoj razini: on je čin suradnje sa Stvoriteljem. On izdiže brak iznad običnog spolnog sjedinjenja, nego je on duhovno i religiozno sjedinjenje muža i žene. Bračno stanje je za njega sveto, te drži da ostaje i nakon smrti, radi čega je protivan drugom braku.
Suprotstavljajući se tolikim gnostičkom sektama, hvali brak, ali sam se nije ženio, poradi ljubavi prema Gospodinu. Poziva da se hvali djevičanstvo i one kojima ga je Bog dao. Tko je ostao sam da bi mogao tako služiti Gospodinu, dobit će slavu nebesku. Uspoređujući brak s djevičanstvom, ipak će doći do tvrdnje da je oženjen čovjek superiorniji od neoženjenog (opet vjerojatno radi gnostičkih napada na brak).