a) Opće odrednice rimske teologije i književnosti u ovom razdoblju
b) Novacijan
a) Opće odrednice rimske teologije i književnosti u ovom stoljeću
—Prva polovica 3. stoljeća
U rimskoj zajednici u vrijeme pape Viktora (189-199) postojale su dvije tendencije o kojima se zajednica izjasnila kao krivovjernima:
· montanizam (azijsko kršćanstvo, utjecaj Ivanova Otkrivenja, iščekivanje konca svijeta, napetost Crkva-Carstvo, mučeništvo ideal). Papa Eleuterije se bori protiv montanista.
· monarhijanizam (utemeljen na nauku kojem je začetnik Praksea – došao iz Azije da upozori rimsku zajednicu o montanizmu – a produbio ga je Noet). U određenom smislu Zefirin i Kalikst toleriraju monarhijanizam. Rimski svećenik Hipolit (od c. 170. do 235.) je teološki aktivan u ovom razdoblju, te je značajno poznavati njegovu teologiju da bi se razumio teološki rimski ambijent prve polovice 3. stoljeća. Valja samo pripaziti, jer su moderna istraživanja pokazala da mu ne pripadaju sva djela koja su mu se pripisivala kroz povijest.
Njegovi spisi su tipično rimski, petrovskog porijekla, u kojem se otkrivaju odjeci pseudoklementovih homilija, također petrovskog utjecaja. Prema filozofiji ima negativan stav.
U 3. st. u Rimu se opažaju dvije struje:
a) apokaliptička struja (koja slijedi stare odrednice Rimske Crkve – usp. Hermin Pastir), štovanje mučenika Petra i Pavla, favoriziraju je montanisti;
b) hijerarhijska struja koja se pokazuje sklona umjerenosti, opraštanju, traženju jedinstva među skupinama i strujama, te dijalogu s carskom moći.
U svome djelu Elenchos (Pobijanje svih krivovjerja) Hipolit oštro kritizira Zefirina i Kaliksta, napadajući «ambijent» onih kršćana koji pripadaju vodećoj klasi (Marko Aurelije Karpofor, Marcija, Minucije Felix, itd.). Kalikst je bio veliki upravitelj, koji je vodio dijalog s bogatim i moćnim ljudima carstva. Zefirin i Kalikst nisu intelektualci, nego ljudi akcije. Međutim, kad je Kalikst osjetio opasnost monarhijanizma, nije dvojio osuditi Sabelija. Hipolit zamišlja Crkvu svetih u sukobu sa svijetom, moći, Crkvu materijalnih dobara. On je predstavnik starog rimskog prezbiterija, sa svojim katehetskim predajama i bogoštovnim praksama. Piše grčkim jezikom, premda u Rimu kršćani govore latinskim od polovice 2. stoljeća. Hipolit nije protivnik papa niti raskolnik. Njegovi spisi odišu najčistijom predajom. Žestina stila kojim piše ovisi dobrim dijelom o književnoj vrsti. Bio je predstavnik integralizma koji Crkva nije mogla prihvatiti, no uz sve to bio je značajni crkveni pisac.
— Druga polovica 3. stoljeća
Da bi se moglo razumjeti doktrinalne rasprave u 4. st., potrebno je poći od pretpostavki koje sežu u 3. Monarhijanizam: Noet iz Smirne, Epigon (u vrijeme pape Vikotora), Kleomen (u doba Zefirina i Kaliksta, učenik Epigonov) i Sabelije (došao u Rimu u vrijeme Zefirina, učenik Kleomenov). Kalikst će osuditi Sabelija 217. (usprkos njegovoj neupitnoj sklonosti prema monarhijanizmu). Sabelije umire 257., ali se njegov nauk vrlo brzo širi u Libiji. Dionizije Aleksandrijski šalje pisma biskupima koji podupiru sabelijanizam, u kojima izlaže razlikovanje između Oca i Sina, što su nijekali sabelijanci. Libijski biskupi se utječu u Rim papi Dioniziju, Sikstovu nasljedniku (rimska tradicija je bila na tragu takozvanog umjerenog monarhijanizma s naglaskom na jedinstvu božanske supstancije).
Hipolit je slijedio Justinovu liniju govoreći o vlastitoj subzistenciji Logosa, dok je Kalikst donekle favorizirao Kleomena. Origen je pak govorio o subordinaciji Logosa u odnosu na Oca, te je morao svoje stavove pravdati kod pape Fabijana. Dionizije Aleksandrijski je, naprotiv, bio učenik Origenov, a bio je optužen pred papom Dionizijem da tvrdio kako je Sin Očevo stvorenje (poiema) i proizvod (geneton), to jest da osporava istobitnost (homoousios) Sina s Ocem. Prije osude njegova nauka na jednoj rimskoj sinodi, Dionizije Aleksandrijski je poslao papi Apologiju u 4 knjige, obrazlažući da se u potpunosti slaže s trojstvenim naukom Rimske Crkve, ali da radije voli koristiti svoju terminologiju (ne prihvaćajući izraz homoousios jer nije bio biblijski). Obojica su potom osudila i monarhijanizam i subordinacionizam, zadržavajući razlike vlastite pojedinoj školi, bilo rimskoj bilo aleksandrijskoj.
Drugi sukob se zbio u Antiohiji, što je također utjecalo na stav Rimske Crkve. Pavao, biskup sa svim manirama istočnog biskupa, zadržao je staru praksu sirijske Crkve da neoženjeni klerici uzimaju kao poslugu žene koji bi se također posvećivale u djevičanstvu, ostajući živjeti pod istim krovom s njima. Antiohijski helenisti (Lucijan, Malahijan) ga optužuju da podupire Artemonov nauk koji se širio u Rimu polovicom 3. st. (artemoniti su tvrdili da je najstarija istina Crkve glede Krista da je bio običan čovjek, te da je u vrijeme pape Zefirina došlo do iskrivljenja) kao i adopcionizam Teodota iz Bizancija. No bez daljnjega, njegov nauk je mnogo više sličio onom Berila iz Bostre, (po Origenu Beril je tvrdio da Krist nije imao vlastitog božanstva, nego samo ono božanstvo Oca koji je prebivao u njemu): naglašeno jedinstvo Božje i čovještvo Kristovo. Lucijan Antiohijski, Origenov pristaša, osudio je Pavla Samosatskoga zbog modalizma, te osuđuje korištenje pojma homoousios za izraziti jedinstvo božanske naravi. Osim toga, Antiohijski sinod je ustvrdio da je Riječ uzela tijelo, kao što će stoljeće kasnije u Antiohiji ustvrditi i Apolinar iz Laodiceje, odričući u Kristu postojanje ljudske (razumske) duše.
b) Novacijan
U takvom teološkom i disciplinarnom ozračju, djelovao je u Rimu svećenik Novacijan, ponosan na svoju pripadnost rimskoj zajednici, a vjerojatno je i bio iz Rima. Pape Fabijana su se dojmile njegove izvanredne intelektualne sposobnosti, te ga je ujedno zaredio za svećenika (nakon 240.), što je izazvalo mnoga protivljenja među klerom. Vjerojatno jer je Novacijan primio krštenje u trenutku kad je bio teško bolestan, te nije prošao potpunu katekumensku pripravu (clinicus). Isto tako nikad nije primio sakrament potvrde. Inače je živio povučeno, poput eremite, vrlo priznat i uvažen među klerom, sve dok nije došao Decijev progon, te se u ljeto 250. stavlja na potpuno raspolaganje zajednice, preuzimajući ulogu vođe i koristeći autoritet u pokorničkoj pastoralnoj praksi.
Smrću pape Fabijana (250.), Novacijan, kao vješto govornik i poznavatelje filozofije (stoičke!), preuzima korespondenciju Rimske Ckrve, o čemu svjedoče dva pisma Ciprijanu (ep. 30. i 36.), kao i korespondencija s aleksandrijskim biskupom. Kad je, međutim, za rimskog biskupa 251. godine izabran Kornelije, Novacijan se našao povrijeđenim, vjerojatno očekujući da bi on mogao postati biskupom, pogotovo što je Korneljie bio libelatik. Našavši tri talijanska biskupa, dao se potom i sam zarediti za biskupa, nastojeći iza sebe okupiti određen broj biskupa koji mu bijahu skloni, tako da je došlo do osnutka nove zajednice. Novacijana se tako smatra prvim protupapom u povijesti. Budući da se Kornelije pokazao razborit i milosrdan prema pokajanim otpadnicima (lapsi), Novacijan je potpuno promijenio svoje držanje, te je njegova zajednica bila radikalno nepopustljiva, težeći navodno prema idealu potpuno svete i čiste Crkve. U ime toga je smatrao da se otpadnici (lapsi) ne mogu izmirivati, dok se zna da je u dopisivanju s Ciprijanom pokazivao prilično razboritosti i umjereniji stav u slučaju bolesti, odobravajući tako Ciprijanov stav. Odlučivši se potom za krajnji rigorizam, njegova je zajednica isključivala sve teške grešnike iz Crkve, a ne samo otpadnike.
Nakon raskola nemamo više čvrstih informacija o Novacijanu. Neki izvori, a među njima prvi je povjesničar Sokrat (Hist. eccles. 4, 28), su prenijeli da je poslije umro kao mučenik u vrijeme Valerijanova progona, no povijesno nije potvrđeno.
– Spisi
Novacijan je napisao više spisa od kojih su se sačuvalo nekoliko traktata i pisama.
De Trinitate: Najznačajnije djelo mu je dogmatski spis De Trinitate, koje ipak nije zamišljeno kao dosljedan i organički traktat o Trojstvu, jer autor ne rabi pojamtrinitas, koji se pronalazi već kod Tertulijana četrdesetak godina prije. U prvom dijelu (1-8) Novacijan protiv gnostika brani identitet Boga Oca sa stvoriteljem svijeta. U drugom dijelu (9-28) protiv marcionita tvrdi da je Isus pravi Sin Boga Stvoritelja (9), protiv doketa dokazuje njegovo stvarnost utjelovljenje (10), protiv adopcionista stvarno božanstvo (11-25), a protiv modalista da se razlikuje od Oca (26-28). U 29. poglavlju kratko govori o Duhu Svetome, dok 30. i 31. govore o jedinstvu Božjem premda u razlikovanju osoba Oca i Sina.
Značajni su još spis O židovskim jelima (De cibis judaicis), O spektaklima (De spectaculis) i O dobru stidljivosti (De bono pudicitiae).
De cibis iudaicis je napisano prije Decijeva progona, a u njemu postoji svjedočanstvo kako je napisao i još neke traktate u kojima je objasnio značenje subote i obrezanja. Osim toga dokazuje kako nečiste životinje, čije blagovanje zabranjuje Pismo, označavaju ljudska zla djela. Tako na primjer ne bi bilo zabranjeno jesti grabežljivice, nego se time zabranjuje krađa.
De spectaculis: pobija one osobe koje su namjeravala pravdati dopuštenost odlaska u kazališta i na javne priredbe pozivajući se na svetopisamski događaj kada kralj David pleše. Jednako se suprotstavlja i onima koju su htjeli pomiriti kršćanstvo s kazališnom kulturom, rimsku državu s Crkvom. Nastojao je skrenuti pozornost na nemoralne sadržaje poganskih spektakla. Kršćanima se dolikuju samo svetopisamski spisi.
De bono pudicitiae: spis je napisao nakon biskupskog ređenja. Temeljni razlog za djevičanski život je sama Crkva, djevica i zaručnica, Osim toga tu je i želje da onaj tko prihvaća djevičanstvo bude pošteđen sramote grijeha i pokore, što nije drugo doli „sramotno svjedočanstvo počinjenog grijeha“. Djevica Majka Crkva, po Novacijanu, ne vodi prema pokori, nego samo bdije da njeni članovi ostanu „hram Gospodnji, udovi Kristovi, prebivalište Duha Svetoga, izabrani za nadu, posvećeni u vjeri, određeni za svetost, sinovi Božji, braća Kristova, supružnici Duha Svetoga“ (2, 1). Osim navedenih djela postoji i više djela koja se pripisuju Novacijanu, ali nisu sačuvana:
O Uskrsu, O suboti, O obrezanju, O svećeniku, O molitvi, O predstojećim stvarima…
– Nauk
Novacijan je bio jasan mislilac i odličan pisac, prvi od velikih teologa u Rimu koji piše latinskim jezikom, te ga se stoga drži začetnikom rimske latinske teologije. Prije njega, od poznatih teologa, u Rimu je djelovao još samo Hipolit, autor Philosophoumena, ali je pisao na grčkom.
Trojstveni nauk: Najznačajnije Novacijanovo djelo je De Trinitate, podijeljeno u tri nejednaka dijela, od kojih je svaki posvećen govoru o pojedinoj božanskoj osobi. Premda postavljeno na trinarnu shemu, ipak ne koristi pojam trinitas, koji mu je morao biti poznat iz Tertulijanovih spisa. Što se tiče Oca, naglašava njegovu apsolutnu transcendenciju koju nije moguće izraziti ljudskim slikama.
Apsolutno podcrtava nematerijalnost Božanske supstancije, za razliku od Tertulijana koji tvrdi da je duša neka vrsta spiritualizirane materije. Ističe potom druge božanske atribute kao što su netjelesnost i nepogrešivost, ali je temeljna ideje nepromjenjivost (immutabilitas). Odlučno odbija Tertulijanovu tvrdnju da je duh (Bog) neka vrsta tijela. Isto tako brani poimanje biblijskog Boga protiv onih koji drže da je zavidan. Nije previše razmatrao o samom Trojstvu kakvo je u sebi, nego o pojedinim osobama, te se zbog svega toga pojavilo pitanje je li uopće dobro shvaćao Trojstvo. Drugi, i najdulji dio, posvećen je Sinu. Novacijan zastupa njegovo savršeno božanstvo, njegovu subzistenciju kao božanske osobe koja se razlikuje od Oca, te stvarnost ljudske naravi koju je prihvatio (protiv doketa i adopcionističkih i patripasionističkih monarhijanaca). Krist je došao na zemlju u stvarnom tijelu; nije samo čovjek, nego je i Bog, što se pokazuje iz činjenice da ga se zaziva. On je sklad božanske i ljudske supstancije (concordia utriuskque substantiae). Kao Boga ne treba ga poistovjećivati s Ocem, jer je on druga osoba uz njega, a time što je došao u našem tijelu, ima sposobnost spasiti nas, premda, istini za volju, u nijednom odlomku ne govori izričito o oslobođenju od grijeha. Osim toga, Kristovoj smrti se na nijednom mjestu ne pripisuje vrijednost žrtve okajnice za ljudske grijehe, nego ona samo dokazuje njegovu ljudsku narav. Riječ Božja (deus, sermo) u utjelovljenju oblači tijelo, koje odlaže u smrti, kao haljinu, a koje o uskrsnuću opet uzima i to zauvijek. Time je proces očovječenja koji je započeo utjelovljenjem postao konačan. Upravo jer je Sin Božji postao sinom čovječjim i sin čovječji Sinom Božjim, ljudski rod može biti priveden vječnom spasenju. Krist to izvršuje kao učitelj, čija riječ onima koji u nj vjeruju daje besmrtnost i božanstvo.
Čini se, međutim, da Novacijan poistovjećuje vjeru i moral; grijeh židova je bio u tome da su odbacili zakon, dok je zasluga kršćana koji su došli iz poganstva da su došli do zakona evanđelja, postavši dostojni pomoći Duha Svetoga. Težina ljudskih grijeha se sastoji ponajprije u smrtnosti, u podložnosti strastima i slabostima tijela. Spasenje se postiže po vjeri i strogosti života. Moral i nauk se nalaze na prvom mjestu, sakramentalnost i milost su u drugom planu.
Govoreći o Kristu služi se obilno Svetim pismom, osobito odlomcima knjige Postanka koja pripovijedaju Božje teofanije patrijarsima, a u kojima se – prema tradiciji – prepoznaje očitovanje Logosa. Novacijan je ujedno i predstavnik takozvane teologije Logosa na tragu Hipolita Rimskog, te uvelike ublažuje distinkciju između imanentnog i izvanjskog Logosa. Rađanje Logosa počinje se promatrati neovisno o stvaranju svijeta, kao što je to već jasno na Istoku učinio Origen, kojega Novacijan vjerojatno nije poznavao.
Duha Svetoga ne zove ni Bogom ni osobom, nego uglavnom govori o njegovu djelovanju. Ne spominje ga niti dok raspravlja o jedinstvu Božjem, dok je Sin druga osoba nakon Oca (secundam personam post patrem). Za Novacijana Duh je nešto božanskoga, to jest božanska i posvetna sila (dynamis), to jest Duh je treći uz Oca i Sina, što nema svoje uporište samo na zahtjevu autoriteta vjere (fidei auctoritas koja se temelji na značaju krsne ispovijesti), nego također i razumski red (ordo rationis) iziskuje vjeru u Duha. Duha Svetoga promatra uglavnom kao izvor svetosti, prosvjetljenja i besmrtnosti, kao uzrok svih kreposti dok silazi na vjernika u krštenju, kao zaštitu čovjeku od grijeha.
Glede teologije o Duhu Svetomu Novacijan prilično zaostaje za Tertulijanom, što je vjerojatno prouzrokovano otporom prema montanizmu. Polemizirajući s montanističkim idejama Novacijan daje neke zanimljive izjave o odnosu Duha Svetog i Crkve. Po njemu Duh Sveti, obećan prije mnogo vremena, darovan u potrebnom trenutku, djelovao je već na vremenit način u prorocima, ali je tek na trajan način u apostolima, što se izravno suprotstavlja montanističkim uvjerenjima da je Montan Paraklet. Duh Sveti svojim darovima upotpunjuje i usavršava Crkvu, čuva je neiskvarenu i netaknutu u svetosti vječnog djevičanstva i istine.
Ekleziologija: Novacijan je svoje ekleziološke stavove oblikovao najviše pod utjecajem rigorizma, te ga je želja za ostvarenjem čiste i svete Crkve dijelom potaknulo na raskol, jer osim što je sam pretendirao na rimsku biskupsku stolicu, nije mogao prihvatiti da za biskupa bude izabran Kornelije, libelatik za vrijeme Decijeva progona. No takva rigoristička slika Crkve u njegovu nauku ne izvire iz iskonskog naslijeđa prve Crkve, nego je više izraz prihvaćanja stoičkog rigorizma u kršćanskom životu.
Teološka terminologija: Novacijan preuzima od Tertulijana pojmove kao što sudispositio, substantia, persona, te uvodi neke druge, kao što je incarnari ipraedestinatio. Premda posjeduje dozu subordinacionizma, ipak se može reći da je uspio dati poticaj trojstvenoj teologiji na Zapadu govoreći o istim vlastitostima Oca i Sina.