a) Efeški sabor
b) Nestorije
c) Ćiril Aleksandrijski
d) Antiohijski pisci: Teodoret Cirski
a) Efeški sabor
Efeški sabor, održan 431. godine kao treći ekumenski sabor, bio je sazvan odredbom cara Teodozija II., a na traženje carigradskog patrijarha Nestorija. Pisma s pozivom na sabor bila su upućena 19. studenoga 430. svim metropolitima Istoka i nekolicini zapadnih biskupa. Zakazan je bio za Duhove 431. u Efezu, a trebao je razriješiti poteškoće nastale Nestorijevim učenjem, koji, sukladno antiohijskoj kristologiji, nije prihvaćao za Mariju naziv Majka Božja (Theotokos), što je potom izazvalo reakciju Ćirila Aleksandrijskog i osudu iz Rima pape Celestina.
Duhovi su te godine padali 7.lipnja, međutim tog dana još uvijek se nisu pojavili mnogi, među njima mnogi istočnjaci (to jest iz biskupije Istoka), koji su uglavnom bili antiohijske struje i time skloni Nestoriju. Nakon nekog vremena iščekivanja, premda se znalo kako su antiohijci tek na nekoliko dana hoda, Ćiril je ipak 22. lipnja prije njihova dolaska otvorio koncil u velikoj efeškoj crkvi posvećenoj Mariji. Većina prisutnih biskupa, njih gotovo 200, bila je protivna Nestoriju: od toga je Ćirilom je bilo pedesetak egipatskih biskupa, potom s efeškim biskupom Memnonom bila je većina maloazijskih biskupa nezadovoljna usponom carigradske stolice i traženjem primatske časti, a s Juvenalom iz Jeruzalema neki palestinski biskupi. Saborski rad je započeo usprkos protivljenja Kandidijana, carskog djelatnika zaduženog za saborska zasjedanja, koji je se žalio na nepravilnost postupka, predlažući uzaludno da se pričeka zakašnjelu delegaciju.
Bila je dovoljna jedna sjednica na kojoj se pročitala Nicejska vjeroispovijest, dokumentacija koja se odnosila na raspravu i 12 Ćirilovih anatematizama, kako bi se potvrdilo Ćirilove tekstove, te Nestorijevu osudu i skidanje s biskupske stolice. Nestorije se nije niti pojavio na ovoj sjednici, čime ga se dodatno opteretilo, kao i za bezbožno propovijedanje. Sa svoje strane istočni biskupi, nakon što su stigli 24. lipnja, informirani o svemu što se dogodilo, okupiše se na zasjedanje pod predsjedanjem antiohijskog patrijarha Ivana. Ukazaše na nepravilnosti u proceduri zasjedanja i na opasnost arijanizma i apolinarizma prikrivenog u Ćirilovim anatematizmima, te proglasiše svrgnutima Ćirila i Memnona. Dok se iščekivalo careve odluke glede zaključaka ovih dviju sjednica, stigli su s velikim zakašnjenjem i papini delegati, kojima je bilo naređeno da se priklone Ćirilovim odlukama. Ovaj je potom ponovno sazvano sabor, te su na sjednicama 10. i 11. srpnja rimski legati potvrdili sve odluke protiv Nestorija. Na narednim sjednicama (16. i 17. srpnja) biskupi okupljeni oko Ćirlia i Memnona osudiše i proglasiše svrgnutima Ivana Antiohijskog i druga 34 istočna biskupa. Dva posljednja zasjedanja bavila su se ponajviše sekundarnim pitanjima. Vrijedno spomena je reći kako se na zasjedanju 22. srpnja odlučilo kako ne bi više bila dopuštena nijedna druga formula vjeroispovijesti osim one nicejske iz 325.
Početkom kolovoza stiglao je u Efez Teodozijev odgovor: potvrdio je svrgavanje Nestorija, Ćirila i Memnona, dok je sve ostale odluke odbacio proglasivši koncil završenim. Nastupilo je razdoblje nejasnih i beskorisnih kompromisa, dok je u isto vrijeme Ćirli vršio pritisak na dvor, dotle je Nestorije zahvalio na biskupskoj stolici i povukao se u jedan samostan pored Antiohije. Razgovori u Kalcedonu između delegata dviju strana nije urodio plodom glede 12 anatematizama, koji su sadržavali najspornije točke neslaganja između aleksandrinaca i istočnjaka. Tada je Teodozije proglasio koncil konačno zaključenim ovlastivši biskup koji su bili u Efezu da se vrate u svoja sjedišta, osim Ćirila. Ali je ovaj, kad je carsko pismo došlo u Efez, već bio na putu za Aleksandriju gdje je bio dočekan kao pobjednik.
b) Nestorije
Nestorije je rođen otprilike oko 381. godine u Germaniciji (Sirija), te je bio antiohijskog teološkog usmjerenja i obrazovanja (moguće učenik Teodora Mopsuestijskog). Odlučuje se za monaški život, a potom postaje svećenik u sirijskoj metropoli, da bi u travnju 428. bio posvećen za carigradskog biskupa. Znajući za njegov krepostan život, kao i za učenost i govorničku umješnost, njegov izbor za biskupa toplo je podupirao carski dvor. Preuzevši službu poduzeo je neke inicijative kojima je nastojao uspostaviti čistoću vjere, te je tako javno negodovao korištenje pojma Bogorodica (Theotokos), koji se već bio uvriježio u puku. Antiohijska kristologija razlikovala je u Kristu s iznimnom preciznošću vlastitosti ljudske i božanske naravi, tako da je Marija, po njima, u strogom smislu riječi mogla biti smatrana samo majkom čovjeka Isusa (Anthropotokos). Nestorije se je ipak odlučio za nešto širi pojam Kristorodica (Christotokos), što ipak nije prošlo bez protesta i reakcija puka, što je nagnalo Ćirlia Aleksandrijskog da intervenira. U njegovom djelovanju isprepleću se politički i doktrinarni motivi, jer je, uslijed suparništva koje je postojali između Antiohije i Aleksandrije, Ćiril na carigradskoj stolici nerado prihvaćao vrlo prestižnog antiohijca, što mu je vraćalo slike na ono razdoblje kad je u Carigradu bio Ivan Zlatousti. Osim toga njegova aleksandrijska kristologija, ukazujući maksimalno na podređenost Isusova čovještva božanstvu, bolje je uočavala jedinstvo i nosila je dozu sumnje prema vrlo jasnom razlikovanju ljudskih i božanskih vlastitosti. Drugo Ćirilovo pismo Nestoriju (prvo je bilo samo uopćeno traženje vijesti) i Nestorijev odgovor (430.), i jedno i drugo doktrinarnog karaktera, s preciznošću ukazuju na razlike između aleksandrijske i antiohijske kristologije.
U kontekstu promicanja i obrane vlastitih ideja i jedan i drugi su obavijestili o nesuglasicama papu Celestina u Rimu, da bi on, bez velikog promišljanja, odlučio u Ćirilovu korist, i, nakon jednog sabora održanog u Rimu u kolovozu 430., pozvao je Nestorija da opozove svoje zablude, te je zadužio Ćirila da mu proslijedi rimski odgovor. Tek u studenome Ćirli će proslijediti Nestoriju rimske odluke, poprativši ih s 12 anatematizama, koji su predstavljali aleksandrijsku kristologiju u najradikalnijem obliku, gdje se između ostaloga govorilo o naravnom jedinstvu (henosis phisike) ljudske i božanske naravi u Kristu. Nijedan antiohijac bi mogao takvo što potpisati, pa je, međutim, Nestorije od cara zatražio sazivanje sabora i bio je uslišan. Sabor je bio otvoren u Efezu 22. lipnja 431., te je imao vrlo nepravilan tijek zahvaljujući Ćirilu: njegove pristaše su osudile i svrgnule Nestorija, da bi nekoliko dana kasnije Ivan Antiohijski zajedno sa svojim pristašama učinio isto s Ćirilom. Pred takvim nepravilnostima, car Teodozije je prihvatio obje odluke, ali je ona glede Ćirlia ostala neizvršena, jer se on vratio u Egipat, dok je Nestorije odustao od daljnje obrane povukavši se u jedan antiohijski samostan. Na njegovo mjesto u Carigradu je bio izabran Atik.
Naknadni pregovori između Ćirila i Ivana Antiohijskog doveli su do pomirenja u travnju 433. godine: Antiohijci su se odrekli Nestorija potvrdivši njegovu osudu, a Ćiril se odrekao anatematizama. Formula vjere (Čin sjedinjenja), koju prihvatiše obje strane, tvrdila je kako je se u jednome Kristu Sinu Gospodinu dogodilo sjedinjenje dviju naravi, ljudske i božanske, bez miješanja, tako da je on istobitan Ocu po božanstvu, a nama po čovještvu, te je također Marija definirana Majkom Božjom. Nestorije je udaljen iz Antiohije i izagnan, najprije u Petru, a zatim u veliku Oazu u libijskoj pustinji. Nadživio je sva ova događanja, sve do Kalcedonskog sabora (451.), te je u svojoj kasnijoj apologiji, Heraklidova knjiga, tvrdio kako je njegov nauk sukladan onom iznesenom u pismu pape Leona Tomus ad Flavianum.
Nestorije je bio optužen da dijeli Krista, to jest da tvrdi kako postoje dva Krista i dva Sina, čovjek i Bog, te da je time obnovio adopcionizam Pavla Samosatskog ukoliko je poimao kao izvanjsko jedinstvo između Boga i čovjeka u Kristu. Nestorije je uvijek nijekao utemeljenost takvih optužbi i optužio je Ćirila za apolinarizam. Nije lako precizirati njegov nauk u svim detaljima na temelju onog što nam je ostalo od njega: nekoliko pisama i propovijedi, i ulomci, prije sveg propovijedi, izvučeni od njegovih protivnika, iz ranog razdoblja kontroverzije. Tu je i Heraklidova knjiga, u sirijskom prijevodu, međutim nije sigurno kako ideje u njoj iznesene potpuno odgovaraju onima koje je iznosio toliko godina prije. O tome se još nisu uskladili moderni znanstvenici: jedni govore o Nestorijevoj tragediji, jer je navodno optužen za zablude koje nije zastupao, dok drugi potvrđuju valjanost optužbi.
Što se tiče nauka on bi se sastojao u sljedećem: Glavna Nestorijeva briga kao dobrog antiohijca je bila insistirati na očuvanju, protiv apolinarista i arijanaca, cjelovite Kristove ljudske naravi shvaćena u vidu cjelovite osobnosti, sposobne za slobodnu inicijativu, u onome u čemu su je aleksandrinci svodili na obično pasivno sredstvo Logosa. Stoga on brižno razlikuje i drži rastavljenima vlastitosti dviju naravi i nazive koji im se pripisuju. Tako se razumije zašto je radije htio da se Mariju nazove Kristorodica (Christotokos) nego Bogorodica (Theotokos). Po njemu ona je bila majka Isusova u njegovom zajedništvu s Logosom. Ali usprkos takvog razlikovanja on je ipak odbijao optužbe kako propovijeda dva Krista, potvrđujući uvijek Kristovu nedjeljivost i jedinstvo, prihvaćajući ga uvijek utjelovljenim Logosom. Kako bi naznačio jedinstvo dviju naravi, on upotrebljava i pojam jedinstvo (hénosis), ali radije voli sjedinjenje (synápheia), držeći kako se tako izbjegava shvaćanje jedinstva u smislu miješanja.
Nadalje, služi se tradicionalnom antiohijskom terminologijom, govori o Logosu koji sebi pridružuje čovjeka (homo assumptus); o hramu u kojem se Logos nastanio, što jasno ocrtava razlikovanje čovjeka i Boga u Kristu. Budući da mu je primarni interes i predmet zanimanja sačuvati cjelovitost ljudske naravi i pokazati njezinu puninu, koja nije dolazila do izražaja u aleksandijrskoj teologiji u kojoj je ljudska narav bila puko sredstvo Logosa, te Nestorije ne može prihvatiti Ćirilove formule o naravnom jedinstvu ili o hipostatskom jedinstvu u Kristu. Ćirilova formula mia phisis mu se činila nedovoljna i previše izložena opasnosti apolinarizma. Za njega narav nema postojanje, povijesnu konkretnost ukoliko nije i hipostaza, tako da mu je naravno ili hipostatsko jedinstvo izgledalo kao miješanje dviju naravi i dviju hipostaza na Apolinarov način. Radije stoga govori o jedinstvu po dobrohotnosti, dopadnosti, želji (kat’eudokían), što su protivnici napadali kao adopcionizam, ali čemu je pravi smisao bio da naglasio voljno sjedinjenje Logosa s čovjekom. Da bi bolje izrazio ovaj pojam, Nestorije je često govorio o samo jednoj osobi (prosopon) u kojoj se sjedinjuju dvije naravi, ali nije lako precizirati ovaj pojam zbog općenitosti značenja koje mu se pridaje, jer odgovora latinskom izrazu persona, ali uvijek zadržava određenu konotaciju vanjskog izgleda. Izraz prosoponje postojao već u Teodora Mopsuestijskog, ali ga je Ćiril odbacio od prvog dana držeći ga nedostatanim. Mislilo se da bi mogao označavati psihološku ili moralnu osobnost u koju se slijevaju dobro razlikovane vlastitosti dviju naravi, od kojih je svaka obdarena vlastitom hipostazom i vlastitim izvanjskim vidom (prosopon = način postojanja, predstavljanja svakog stvarnog bitka). U Heraklidovoj knjizi Nestorije je čak govorio o razmjeni osoba (prosopa) u Kristu, u smislu kako se je jedna od dvije naravi služi osobom druge kao da je njegova, što je neke nagnalo da pomisle na kasnije prihvaćanje komunikacije vlastitosti (communicatio idomatum), koju je odbacio mnogo prije toga u drugom pismu Ćirilu.
Nestorije je, dakle, poput Teodora, naslutio kako antiohijska kristologija nosi u sebi opasnost da kompromitira jedinstvo u Kristu, te se trudio izbjeći joj, ali nije svoje dobre nakane uspio konkretizirati besprijekornim teološkim pojmom. Ipak u antiohijskom ambijentu nisu svi prihvatili njegovu osudu, tako da su za nestorijansku vjeru (dvije naravi, dvije hipostaze, jedan prosopon u Kristu) pridobili kršćansku crkvu u Perziji koja je preživjela do modernih vremena.