—Život
O datumu Ćirilova rođenja ne postoji točan podatak, nego samo pretpostavka kako je rođen između 370. i 380. godine u Aleksandriji gdje je primio izobrazbu i posvetio se religioznom životu, s time da nije sigurno je li bio monah. Prvi siguran podatak o njemu imamo iz 403. kada kao nećak slijedi moćnog biskupa Teofila na sinodi ‘kod hrasta’ na kojoj je bio svrgnut Ivan Zlatousti. Nakon Teofilove smrti, izabran je u listopadu 412. godine za aleksandrijskog patrijarha, usprkos protivljenja mnogih koji su držali da je žestok i autoritativan kao i Teofil, osim što je bio okretan u politici i neumoljiv opor prema protivnicima. Takav se pokazao prema poganima, krivovjercima, židovima (dao da se uništi njihova kolonija u Aleksandriji), pa čak i s Orestom, carskim namjesnikom u Aleksandriji. Politika nasilja koju je provodio dovela je do toga da je horda fanatičnih monaha zapalila Hipaciju, poznatu neoplatonsku filozofkinju, uništivši ujedno sva njezina djela (415.), premda se ne zna postoji li njegova izravna odgovornost za taj čin. Dosta dugo će nositi netrpeljivost prema Zlatoustome, te će tek 417. uvrstiti njegovo ime na diptihe aleksandrijske Crkve.
Nestorijev izbor na carigradsku stolicu sigurno mu nije bio po volji zbog poznatog rivalstva između Aleksandrije i Antiohije, pa nije mogao propustiti prigodu koja mu se ukazala nakon što je puk protestirao na Nestorijeve izjave glede Marijina bogomajčinstva. Već 429. je kritizirao u različitim pismima, od kojih su neke bile upućene i Nestoriju. Nakon što su se 430. obojica utekla papi Celestinu, došlo je do Nestorijeve osude. Zadužen saopćiti Nestoriju odluku Rima, Ćiril je dodao poznatih 12 anatematizama, kristološke teze formulirane na neprihvatljiv način za antiohijce. Nestorijev utok na cara Teodoziju II. urodio je plodom, te je za proljeće 431. bio sazvan sabor u Efezu.
Ćurilu je išlo na ruku kašnjenje antiohijaca, te je započeo s radom sabora 22. lipnja bez njih i vrlo brzo je uspio ishoditi Nestorijevu osudu. Nekoliko dana nakon toga, kad je došla antiohijska delegacija na čelu s Ivanom Antiohijskim, skloni Nestoriju, osudiše Ćirilovo ponašanje i njega samoga. Teodozije je u prvom trenutku prihvatio osude i jednoga i drugoga, te ih je dao zatvoriti, ali je Ćiril kasnije ipak dobio dopuštenje vratiti se u Aleksandriju, gdje je bio dočekan kao pobjednik (30. listopada) kao novi Atanazije. Naknadno je smatrao potrebnim tražiti pomirenje s antiohijcima, s kojima je postigao dogovor o jedinstvu 433. u kojem su se oni odrekli Nestorija, a on se odrekao anatematizama. Potpisana je ispovijest vjere koju je vjerojatno sastavio Teodoret Cirski, u kojoj se formalno priznavalo Marijino bogomaterinstvo, te je papu Siksta III. obavijestio o povratku mira među sukobljenim stranama.
Nakon toga se Ćiril posvetio obrani i pojašnjavanju svoga teološkog nauka protiv suparnika i prijatelja koji nisu bili baš uvjereni da se dobro postavio. Pridonio je, oko 438.-440., napadima protiv Diodora iz Tarza i Teodora Mopsuestijskog, koji su bili optuženi da su bili preteče nestorijanizma, ali je uslijed protesta Ivana Antiohijskog povukao svoje optužbe na njihov račun. Umro je 27. lipnja 444.
—Spisi
Najpoznatija Ćirilova egzegetska djela su: De adoratione et cultu in spiritu et veritate;Glaphyra seu Commentaria scita et elegantiora (Elegantni i znalački komentari) 13 knjiga; Komentar Izaije proroka i Komentar na manje proroke. Od novozavjetnih najpotpuniji jeKomentar na Ivanovo Evanđelje, u 12 knjiga od kojih su dvije izgubljene; Komentar na Lukino Evanđelje, Komentar na Matejevo Evanđelje. U katenama se nalaze ulomci njegovih komentara na poslanicu Rimljanima, 1. i 2. Korinićanima i Hebrejima.
Što se tiče njegove egzegeze Staroga zavjeta, utemeljena je na tumačenju teksta u kristološkom ključu, uglavnom tumačenom kao simbolička (typos) ili proročka anticipacija Krista i Crkve. Služi se uglavnom tradicionalnima aleksandrijskim načinom tumačenja: razlikovanje više interpretacijskih razina: doslovni smisao, tipološki i moralni; posezanje za drugim grčkim prijevodima, a također i za hebrejskim tekstom kako bi integrirao LXX; korištenje etimologija hebrejskih imena, brojeva, životinja, itd. na kojima je temeljio alegoriju. U odnosu na Origena i Didima, Ćiril se odriče tumačenja prema kojem bi svaki starozavjetni detalj bio nagovještaj i anticipacija Krista. Na više mjesta tvrdi kako cijeli Stari zavjet ne dopušta takav način tumačenja: Mojsije je Kristov pralik, ali ne priliči sve odlike njegova karaktera pripisati tipološki Kristu. Osim toga Ćiril daje doslovnom tumačenju proročkih tekstova mnogo više prostora u odnosu na svoje predšasnike. Njih je Stari zavjet zanimao isključivo kao prenagovještaj, manje ili više skriven, Isusa Krista, dok se Ćiril zanima i za povijesna događanja naroda Izraelova kao takva, a ne samo u odnosu prema kristološkom kontekstu. U Komentaru na manje proroke donosi vrlo opsežne opise iz izraelske povijesti i povijesti okolnih naroda, koji su osmišljeni kao takvi i bez tipoloških implikacija. Ćiril je imao u vidu u svojoj egzegezi kritike koje su antiohijci upućivali na račun pretjeranog alegorizma aleksandrinaca, te je više volio ograničiti alegorijski način tumačenja samo na tekstove kojima se više priličilo. To se osjeti i u Komentaru na Ivanovo Evanđelje, koji po sebi traži simboličko tumačenje, a gdje Ćiril, ne odričući se potpuno takvog tumačenja, daje dosta prostora i doslovnom tumačenju, s očitim zanimanjem za doktrinalno značenje teksta.
Na dogmatskom polju, prije 429., Ćirli je svu pozornost posvetio borbi protiv arijanizma, čiji ostaci su mu se još činili vitalnima. Protiv arijanaca je tako napisao Thesaurus de sancta et consubstantiali Trinitate i De sancta et consubstantiali Trinitate (u obliku dijaloga). Trojstveni nauk izložen u tim spisima je onaj kanoniziran u dugoj raspravi 4. st., te svjedoči o prihvaćanju trojstvene formule jedna narav (ousia) i tri osobe (hipostaze) kako su ga artikulirali Kapadočani.
Osim pisama napisanih izravno Nestoriju, već 430. napisao je djelo Protiv Nestorija u pet knjiga (Adversus Nestorii blasphemias contradictionum libri quinque), pobijajući vrlo detaljno svog suparnika. Potom je napisao Apologeticus pro duodecim capitibus adversus orientales episcopos i Epistola ad Evoptium adversus impugnationem duodecim capitum a Theodoreto editam, odgovarajući na pobijanje svojih anatematizama koje su napravili Andrija iz Samosate i Teodoret iz Cira. A shvativši koliko bi bilo važno pridobiti cara ili nekoga iz carske obitelji, napisao je tri govora De recta fide (430.), od kojih je prvi bio upućen caru Teodoziju, a druga dva njegovim sestrama i ženi. Dok je bio u zatvoru u Efezu napisat će Tumačenje dvanaest anatematizama (Explicatio duodecim capitum Ephesi pronuntiata). Nakon izlaska iz zatvora i povratka u Aleksandriju napisat će iApologeticus ad imperatorem, te također i neke druge spise. Scholia de incarnatione Unigeniti objašnjava način jedinstva dviju naravi u Kristu, bez miješanja i bez dijeljenja. Ostala njegova antinestorijanska djela nastala u ovom razdoblju su: Adversus nolentes confiteri sanctam Virginem esse Deiparam, Contra Diodorum et Theodorum i Quod unus sit Christus. Sačuvana su također tri pisma Nestoriju, od kojih je drugo i treće potvrđeno na saboru u Efezu i Kalcedonu. Napisao je pismo i Ivanu Antiohijskom, nazvano Efeški simbol. Iz posljednjeg razdoblja života mu je apologetsko djelo u deset knjiga protiv Julijana Apostate Pro sancta christianorum religione adversus libros athei Juliani u kojem pobija Julijanov spis Protiv galilejaca napisan više od 70 godina prije toga, ali uvijek aktualan u ozračju još uvijek ustrajnog poganstva.
Osim toga napisao je mnoge korizmene poslanice i govori (Sermo in laudem Deiparae), a vrlo opsežan i značajan je i njegov epistolarij. Važno je napomenuti kako je njegovo drugo pismo Nestoriju (Ep. 4 u njegovu epistolariju, nazvano i dogmatsko pismo), bilo prihvaćeno na prvom zasjedanju Efeškog sabora kao izraz pravovjerja sukladan s Nicejskom vjeroispovijesti, ali isto tako i na Kalcedonu. U njegovu trećem pismu Nestoriju (Ep. 17) su sadržani i anatematizmi koji u polemičke svrhe predstavljaju njegovu kristologiju u radikaliziranom obliku.
Nauk
Za razliku od antiohijskih teologa, koji stavljaju u prvi plan Kristovo čovještvo i jedinstvo dviju naravi, koje ostaju cjelovite u jednoj osobi, Ćirilova kristološka misao se nadahnjuje na shemi Logos-sarx polazi od Kristova božanstva i jedinstva osobe božanskog Logosa koji postoji od vječnosti i utjelovljuje se na koncu vremena. Takav pristup ipak ostavlja više otvorenih pitanja, ponajprije ostaje problem kako objasniti jedinstvo u osobi Logosa, to jest na koji način nakon utjelovljenja postoji ljudska narav, može li postojati a da je ne apsorbira ona božanska. Isto tako se postavlja pitanje ostaje li cjelovita, sjedinjena a ne pomiješana, u zajedništvu s božanskom a da se u nju ne pretopi. Ćiril drži da se radi o otajstvu i kao takvom mu treba pristupiti. Da bi objasnio jedinstvo dviju naravi u osobi Logosa, Ćiril odbacuje pojmove kao što je zajedničko stanovanje, spajanje ili odnos približavanja i dodira (synapheia), kako vele antiohijci, a koristi izraz hipostatsko jedinsto (hénosis kat’ hypostasin).
Također jedan drugi Ćirilov izričaj “jedna utjelovljena narav Boga Logosa” (mia physis tou Theou logou sesarkomenee) dovodi u pitanje odnos ljudske i božanske naravi u Kristu, te ostavlja prostora za krivo razumijevanje, što će se kasnije i dogoditi s monofizitima. Ćiril je bio uvjeren kako se radi o Atanazijevoj rečenenici, dok je u stvarnosti bila preuzeta iz djela Apolinara iz Laodiceje. Međutim, Ćiril je objasnio da pod pojmom narav (physis) pretpostavlja individualnu, konkretnu, subzistentnu narav, što odgovara pojmu osobe (=hypostasis), tumačeći ovu formulu u smislu da se, u teoriji, prije sjedinjenja, mogu zamisliti dvije Kristove naravi, ljudska i božanska, međutim nakon sjedinjenja je ostala samo jedna samostojeća (subzistentna) narav, to jest samo jedna hipostaza, a to je ona Logosova, obdarena također svim vlastitim odlikama ljudske cjelovite naravi, ujedinjenima a ne pomiješanima s vlastitim odlikama božanske naravi, tako da je potvrđivao Krista cjelovitim Bogom i cjelovitim čovjekom u samo jednom subjektu, onom božanskog Logosa. Ovakvi izričaji imaju za cilj potvrditi prirodno jedinstvo, to jest prirodni neraskidivi spoj (Anat. 3).
Stoga se Ćiril opire Nestorijevu pokušaju razdvojenog gledanja dviju naravi u Kristu, radi čega Mariju naziva samo majkom Kristovom (Christotokos), a drži da je nužno rabiti naziv Bogorodica (Theotokos), čime se potvrđuje da u Kristu postoji samo jedna osoba, osoba Sina Božjega, koji se po tijelu rodio od Marije, osobno sjedinjen s tijelom. Marija je stoga Bogorodica ne u smislu da je Logos od nje primio svoje postojanje, već u smislu da je Logos, nakon što je odlučio uzeti ljudsku narav, prihvatio je biti rođen po tijelu iz njezina krila. Dvije naravi, božanska i ljudska, u Kristu su potpune i ne pomiješane u jednoj osobi, te stoga mogu se pripisivati božanskoj osobi sve vlastitosti (idiómata) ljudske naravi, pa tako i reći da se Bog rađa, trpi i umire, premda je rođena, trpjela i umrla samo njegova ljudska narav (communicatio idiomatum). Ako se može reći da se Bog rađa, onda je i Marija Bogorodica.
Ćirilova kristologija je nadahnuta tradicionalnom aleksadnrijskom teološkom postavkom Logos-sarx, prisutnom u tom kršćanskom središtu od posljednjih desetljeća 3. stoljeća. Premda naglašavajući prednost božanske naravi u odnosu na ljudsku, koja je samo pasivno sredstvo božanske, Ćiril se trudi potvrditi cjelovitost ljudske Logosove naravi. Takvim subordinacionizmom Ćirli predstavlja suprotnost antiohijskoj školi koja vrjednuje autonomiju ljudske Kristove naravi do te mjere da je drži još jednim subjektom uz božanski Logos, što, po njemu, dovodi do podjele u Kristu. On stavlja veliki naglasak na jedinstvo subjekta u kojem se događa sjedinjenje, tumačeći da postoji samo jedna hipostaza (osoba), osoba božanskog Logosa, koja je sebi pridružila potpuno i cjelovito čovještvo, ne kompromitirajući pri tom jasno razlikovanje naravi (uvijek se opirao, s određeni iznimkama, da pridruženo čovještvo u Kristu definira pojmom narav). Štoviše, postupno je postajao nepovjerljiviji prema tradicionalnoj antiohijskoj terminologiju u središtu koje je bila ideja da je božanski Logos sebi pridružio čovjeka (homo assumptus), to jest da je čovjeka zaogrnuo svojim božanstvom, u toliko što mu se činilo da se takvim izrazima jedinstvo predstavlja na vrlo izvanjski način, pa je zato radije govorio o Logosu koji je postao čovjekom (usp. Iv 1, 14), odbacujući antiohijske izraze koji su govorili o hramu u kojem se nastanilo božanstvo.
Ćiril je stoga bio vrlo jasan i precizan govoreći da se pri ujedinjenju vlastitosti čovještva i božanstva nisu izmiješane, premda se, na temelju jedinstva, može pripisati jednoj ono što je vlastito drugoj. Svoje stavove potkrjepljuje primjerom jedinstva duše i tijela u čovjeku u kojem se ljudskom subjektu pripisuju vlastitosti i duše i tijela ne razdjeljujući u govoru njihove vlastite funkcije.
Što se tiče mariologije, Ćiril jednostavno, kad Mariju zove Majkom Božjom (Theotokos) povlači zaključak iz nauka o komunikaciji vlastitosti (communicatio idiomatum). U ovom pojmu prepoznaje izričaj pravog nauka, što je bio već davno prije korišten u Aleksandriji. Ćiril je doista ovaj pojam smatrao jednom vrstom kristološke sinteze, jer pretpostavlja jedinstvo osoba i dvojstvo naravi u Kristu.
Teološka metoda: Uz već rečeno valja primijetiti kako je Ćiril unio prilično novosti i glede teološke metode, teko da ga se smatra vodećim predstavnikom skolastičke argumentacije među grčkim ocima. Izgleda da je na svjestan način pristupio starom načinu argumentiranja na način da se ‘biblijskim dokazima’ pridodaju i oni ‘patristički’. Premda nije izmislio ovu metodu koja je postojala i prije njega, ipak ju je znao koristiti s toliko umješnosti i tehničke preciznosti koja je do tada bila nepoznata. Tako se njemu duguje korištenje patrističkih svjedočanstava kao teološkog autoriteta, jednakog gotovo Svetom pismu.
Već je u svojim spisima o Trojstvu počeo prikupljati i sintetizirati otački nauk, ali ga je rasprava s Nestorijem ga je dovela da shvati kako mu je jedini način za pobjedu i krunski argument bio da ukaže na suglasje svoje teologije s teologijom otaca.
Argument patrističke predaje nije ipak jedini doprinos budućoj skolastici, jer mu ona duguje i uvođenje i razumskih dokaza. Pa i ovdje nije bio prvi koji će se time služiti, jer su ga već prije stvorili arijanci i apolinaristi, ali vjerojatno zato Ćiril koristi ovu metodu, ponajviše u antiarijanskim spisima.