31. nedjelja kroz godinu – A
Tekst današnjeg Evanđelja, ma koliko djelovao jasan, vrlo je složen i slojevit. Sasvim je očita i razumljiva Isusova kritika pismoznanaca i farizeja, te se možemo lako složiti da ih je s pravom prozvao ako se ponašaju tako da tovare ljudima na pleća teška bremena, a sami ni da prstom maknu. Takva dvoličnost je za svaku osudu. Tim više što se radi o dvoličnosti u ime položaja na kojem se nalaze i vlasti koju obnašaju u narodu kao vjerski vođe. Ako itko sebi ne bi smio dopustiti luksuz da jedno govori a drugo čini, onda to ne bi smio onaj tko vjeruje u Boga i koji druge uči putu Božjemu. Dodatno otežavajuća okolnost na račun spomenutih nedosljednih tumača vjere i ćudoređa u Božjem narodu je to što u dvoličnosti tovare na leđa ljudi nesnosne terete, a sami se ne uključuju olakšati im nositi natovareno breme.
Iz spomenutih Isusovih riječi, breme je Božji Zakon i Božja riječ koji farizeji i zakonoznanci, tumačeći, stavljaju na leđa ljudi. Doista, oni nisu stavljali na pleća ljudi drugi teret, nego teret zakonskih odredbi koje su izvukli iz Svetoga pisma, što su onda tumačili puku. Kako vidimo i Gospodin Isus priznaje kako protumačena Božja riječ u vidu zakona može biti breme. Postavlja se, međutim, pitanje, radi li se o štetnom ili korisnom bremenu, nesnosnim ili prihvatljivom. Time što kritizira pismoznance i farizeje, mogli bismo zaključiti da oni čine štetnu stvar time što tumače zakon i što druge uče ispravnom ćudorednom životu i obdržavanju propisanih normi. S druge pak strane, da je štetno to što pismoznanci rade, ne bi onda izričito rekao puku da ih sluša i da čini ono što oni kažu. Isus je time potvrdio ispravnost njihova nauka, no kritizirao je ispraznost njihova života. Isto tako se spontano nameću druga pitanja: Ako se radi o teretu koji pismoznanci i farizeji tovare na leđa vjernika, zašto Gospodin ne kaže jednostavno da ga odbace, umjesto da ih kritizira, a sam ne nudi radikalno oslobođenje od takvog tereta? Nisu li onda bili dosljedniji i odvažniji naši suvremenici koji su, svjesni da je Božji Zakon teret, radikalno raskinuli s Bogom, te potom odbacili potpuno takav teret sa svojih leđa? Ako su pak pismoznanci i farizeji prednjačili u vršenju Božjeg Zakona, zašto Gospodin onda govori svojim slušateljima da slušaju sve što im se kaže, ali im u isto vrijeme veli da ne čine onako kako rade?
Pomno razmišljajući o Gospodinovim riječima, vidimo da nije sporan nauk Zakona, jer Isus potvrđuje njegovu valjanost, kao i potrebu da pojedinac sluša i čini sve što mu se kaže. Kad se tome pridoda da je Božja riječ i Zakon doista svojevrstan teret, onda kao da Gospodin kaže: Pustite da na vas tovare teret Božje riječi i ne odbacujte ga, nego ga nosite! Nije dakle sporan teret Božjih zapovijedi, jer je on prijeko potreban i koristan, te ga ne treba odbacivati. Božje odredbe su svojevrstan teret jer je prijeko potrebno uložiti napor u njihovo izvršavanje, dok grešan život ide sam od sebe kao kola nizbrdo. To vidimo i po tome što Gospodin ne predbacuje farizejima i pismoznanicam što ne pomažu ljudima odbaciti terete, nego što ne pomažu nositi. Sporan i oštrim riječima prijekora podložan bio je njihov primjer vršenja svega što su naučavali, jer nije proistjecao iz čista srca i želje za Bogom, nego kao odraz potrebe da ih ljudi vide. Davali su loš primjer misleći kako su upravo oni, izvanjskim vršenjem zakona, idealan uzor koji treba nasljedovati. Time su poticali ljude da Zakon vrše kako bi se dopali ljudima, to jest da sve čine kako bi ih ljudi vidjeli, hvalili ih i divili im se.
No to nisu dovoljni razlozi kako bi se nosilo teret Božjeg Zakona i njegovih zapovijedi. Jer doista, Božja riječ je svojevrstan teret, ali teret koji je spasonosan. Onome tko živi sukladno Božjoj riječi, njemu je život mnogo teži nego nekome tko ne haje za Božji zakon. Ali osim što je Zakon težak, onaj tko iskreno vjeruje zna u toj težini pronaći istinsku slast i radost. Osjetit će kako se radi o spasonosnom teretu, a ne pogubnom. Znat će da teret Božje riječi i odredbe daju stabilnost na životnom putu, za razliku od onih tereta koji nas mogu izbaciti iz ravnoteže i gurnuti u propast. Stoga teret Božjeg Zakon treba nositi s ispravnom sviješću i nakanom, a nikako nije dovoljno da to bude poradi ljudi. Ako bi se živjelo ćudoredno sukladno Božjem zakonu samo radi ljudi, zabrinuti što će oni reći o nama, bio bi to doista nepodnošljiv teret. Jednako nepodnošljiv bilo bi i u slučaju da živimo ćudorednu samo zbog straha od Boga koji kažnjava.
Stoga se ovo Evanđelje tumači kao Isusov poziv da vršimo Božji zakon, ne ropski kao teret protiv volje, koji smo prihvatili ili poradi ljudi ili samo silom zakona i logikom straha, nego da ga prihvatimo kao teret kojim nas Bog jača dok ga nosimo. Božje zapovijedi ne služe kako bismo se pred ljudima pokazali boljima nego što jesmo, nego kako bismo s Bogom uspostavili istinsko zajedništvo. Noseći u tom duhu teret Božjih odredbi i riječi, shvatit ćemo kako nas vršenje zakona oslobađa negativnog tereta života i čini nas doista slobodnima, za razliku od onih koji bježe od Boga. Prihvatimo stoga Gospodnji nauk u poniznosti i ponesimo teret svoga života kao laki jaram, lako breme i slatki teret spasenja.
