Nedjelja Muke Gospodnje – C
Bogoslužje današnjega dana vrlo je znakovito, sastavljeno gotovo od proturječja. S jedne strane obavlja se spomen na Isusov slavni ulazak u Jeruzalem, a s druge strane prisjećamo se i njegove muke i smrti koju je podnio tek nekoliko dana nakon toga, upravo u Jeruzalemu, čiji su ga stanovnici oduševljeno prihvatili. Zato nam današnje slavlje ukazuje na iskonsku potrebu da Krist uđe i bude prisutan u društvu, ali ukazuje i na činjenicu da se društvo, njegov grad na koji ima pravo i kojem želi donijeti blagoslov, bori protiv njega. I kao što s jedne strane čitamo o njegovu slavnom ulasku, s druge strane čitamo o sramotnom načinu na koji su ga njegovi sunarodnjaci izbacili iz društva. Osuđen je na najnečasniju smrt – umiranje na križu, i to se zbilo izvan gradskih vrata. Dakle, smrtnom osudom je izbačen iz svoga društva, proglašen opasnim i štetnim za postojeći poredak.
Bogoštovni spomen na spomenute događaje pruža i nama prigodu razmišljati o tome kako Krist ulazi i u naše današnje društvo u kojem se također, nerijetko, događa sukob oko kršćanskih vrijednosti između onih koji bi ih htjeli nametnuti snagom zakona i ustava i onih koji bi ih htjeli ukloniti. Jedni bi htjeli da on trijumfira u javnosti, misleći da je to krajnji domet i njegov cilj, a drugi mu se protive na svim razinama, odbacujući ga kao opasnost i veliku štetu za društvo. O svemu tome Isus ima svoj stav i plan koji želi provesti, najčešće skriven i jednima i drugima koji se sukobljavaju oko njega. I kao što Gospodinov slavni pohod u Jeruzalem nije pohod protiv Jeruzalema, nego pohod u korist Jeruzalema, isto vrijedi i za današnje društvo. Kristova želja i potreba da uđu u društvo i da bude prisutan u javnosti nije na štetu, nego na korist društva, pa i onda kad društvo to ne želi uočiti i priznati. On dolazi obogatiti ga iznutra, da bi društvo snagom njegove prisutnosti iz sebe izbacilo sve štetno, da bi se odreklo duhovne nečistoće i nereda.
Ulazeći u Jeruzalem pozdravili su ga mali, ponizni, jednostavni i pobožni ljudi, slaveći ga kao Onoga koji dolazi u ime Gospodnje, to jest kao Mesija i mirotvorac koji će izmiriti zemlju s nebom, što je zemlji bilo i jest najpotrebnije. Određeni krugovi društva, naprotiv, ne prežu od toga da ušutkavaju njegove učenike zabranjujući im slaviti ga kao Boga i Mesiju, međutim Isus ne dopušta takvo ušutkavanja. I danas dolazi do takvog ušutkavanja, i danas se društvo opire pokršćanjenju i pobožanstvenjenju društva. I danas se bori protiv objavljenih evanđeoskih istina. Ma koliko Isus ne pristajao da društveni moćnici ušutkavaju njegove učenike, isto tako nikad svojim učenicima nije dopustio da oni vrše nasilje nad društvom, niti da silom nametnu njegovu prisutnost i zakone društvu. On, naime, poštuje društvenu autonomiju i jedino želi biti prisutan u društvu onom snagom iznutra koja djeluje preko srca ljudi koji ga prihvaćaju.
Na tragu Isusova trijumfalnog ulaska u Jeruzalem postoje očekivanja i traženja mnogih da Isus bude trijumfalno prisutan u društvu, da uspostavi društvo po svojoj mjeri, to jest kraljevstvo istine, pravde, ljubavi i mira. Činjenica je da se to neće baš tako lako dogoditi, jer on prvenstveno uspostavlja kraljevstvo u srcima svojih vjernika, te očekuje da oni snagom svoga svjedočenja i unutarnjeg iskustva vjere i Boga, donesu dobrobit društvu. Svako nasilno, pa i trijumfalističko rješenje, bilo bi nedostojno Boga i Krista Gospodina. Ne očekuje on da u društvu mi kršćani nasilno nametnemo drugima svoje vrijednosti, nego da ih živimo i pokažemo da su one jamstvo napretka i boljitka čovjeka. Ne očekuje on da mi nasilu njega uvedemo u društvu, nego snagom duhovnog života postanemo blagoslov svima. Normalno da nam je kao vjernicima stalo da Isus sve više i dublje uđe u život društva, ali ne kao vladalac uz pomoć svjetovne moći i na svjetovan način, nego kao onaj koji može iznutra obogatiti društvo sa svim pojedincima i strukturama.
To nam opisuje i način na koji je ušao u Jeruzalem. Ujahao je, naime, na magaretu, iz čega možemo izvesti slikoviti zaključak: On može ući u društvo samo ukoliko nađe nekoga tko će biti „magare“ i unijeti ga unutra. Samo, dakle, ako bude u društvu iskrenih vjernika koji će ga prihvatiti kao svoje breme, svjesnih da na svojim leđima nose sveti teret neizmjerne vrijednosti, možemo govoriti o stvarnom Kristovom ulasku i prisutnosti u društvu. U protivnom je sve varka i opsjena.
Za kraj, dopustimo Kristu Gospodinu da preko nas uđe u društvo, u svoj Jeruzalem, jer on zna da postoji stvarna potreba da vjera uđe u javnosti, ali uvijek na način da se artikulira u duši pojedinca kao duhovna vrijednost, a ne samo izvanjska forma koju određuje zakon. Prihvatimo, dakle, Gospodina, unosimo ga u naše društvo, ne nasilno, nego naviještajući i svjedočeći vrijednosti njegova života, smrti i uskrsnuća, jer ako mi zašutimo, jao nama i cijelom društvu, jer će kamenje progovoriti.

Share: