Presveto Trojstvo – A
Kad upoznajemo ljude onda ne vrednujemo samo one suhe i suhoparne podatke koje znamo o njima, nego o njima stvaramo dojam koji je rezultat svih raspoloživih podataka, a isto tako izravnog susreta s njima. Pa i kad ne znamo uvijek oblikovati razumski sud ili ponuditi objašnjenje o nečijoj osobnosti, može se dogoditi da smo osjetili bilo njegove duše, te smo se njime našli zahvaćeni. Pa i kad ne znamo sve objasniti, može se dogoditi da osjetimo ozračje koje netko širi oko sebe, te onda s dotičnom osobom, i kad nemamo previše informacija, rado uspostavljamo prisan i srdačan odnos na temelju silnica dobrog raspoloženja i srdačnosti koje oko sebe spontano odašilje. Ozračje koje netko oko sebe stvara, ne može se odglumiti, niti može biti namješteno, nego naprotiv nešto je vrlo sukladno najdubljoj biti, budući da izlazi iz nutrine i širi se na druge kao odraz duše. Kao što sunce ne može ne sjati i ne obasjavati svijet svojim zrakama i grijati ga, tako je i čovjek stvoren kako bi oko sebe širio ozračje ljubavi, dobrote, mira, radosti i svih ostalih kreposti. Svaki drugi način života, koji bi odudarao ili bio protivan ovoj logici, bio bi kao kad bismo se pitali: Može li biti sunce koje ne sjaji ili ne grije?
A na poseban način smo mogli doživjeti vrlo intenzivno iskustvo i primjer takve vrste kad se nađemo ne samo s pojedincem, nego kad se nađemo među osobama koje se istinski vole i poštuju, kao što može biti u obitelji. Kako se tek u takvoj sredini osjeti zračenje i sveto ozračje kad se osjeti kako se svi iznimno vole i poštuju, kako imaju razumijevanja i skrbe jedni za druge, kako su složni u svim svojim nastojanjima. Tkogod se nađe u njihovom ozračju, htio ne htio, ostaje zahvaćen i prožet svime što oni međusobno ižaravaju. Istina je također, da kao što nas može obuzeti ono pozitivno i vrijedno, da se može dogoditi da pojedinac ili obiteljske zajednice, nisu pronašle pravi način života i izričaja, te da onda oko sebe šire nezadovoljstvo i mrzovolju, osjećaj nelagode koji nam se može uvlačiti u kosti. S takvima se nerado družimo i susrećemo jer smo svjesni kako takva destrukcije nije dio iskonskog životnog poslanja i smisla života.
I iz toga također uvijek izvlačimo poruku i pouku, kako je čovjek pozvan zračiti životom i dušom vrijedne sadržaje kojima može uljepšati i obogatiti tuđi život. Iz takvog poziva slijedi i odgovornost da skrbi za ono što ima i želi imati u duši. Jer sve što rekosmo, mogli bismo oblikovati kao duhovno pravilo: Što tko nosi u duši, to širi oko sebe. I ne samo da nitko ne može dati ono što nema, nego vrijedi to isto pravilo u pozitivnom smisli: Svatko daje ono što ima. Pri tome osjećamo kako nismo stvoreni kao prazne vreće, nego smo stvoreni okrenuti k Bogu i na nj upućeni, kako bismo se ostvarivali primajući od njegove punine i predajući ono što smo primili. Osjećamo kako smo stvoreni za darivanje drugima, a ne za čuvanje dara. Čovjek se ‘silom’ prirode daruje, jer u tome osjeća ispunjenje i smisao, dok bi svako uskraćivanje dara bio grijeh i protiv sebe i protiv drugoga.
Ono što vidimo kao pravilo prirode ili pravilo ljudskoga života, možemo primijeniti i na onoga koji je sve stvorio i koji je u sve usadio pravila takve logike i takvih odnosa, a to je sam Bog. U ovom kontekstu možemo iz našeg ljudskog iskustva pokušati malo bolje razumjeti današnji evanđeoski tekst, kao i otajstvo Presvetoga Trojstva čiju svetkovinu danas slavimo. Trojedini Bog je u sebi jedna velika obitelj koja se ljubi savršenom ljubavlju. Među osobama vlada takav savršeni sklad da oni jedan drugome daju sve što imaju. Bog je tako u sebi savršena ljubav i savršeni dar kojim se Trojica obdaruju. Zato i sveti Ivan u današnjem Evanđelju polazi od ozračja i činjenica koje je sam iskusio družeći se s Gospodinom, te ide prema daljnjim zaključcima pouzdajući se u istinitost njegove riječi i svjedočanstva o sebi. Kad Gospodin veli kako je Bog tako ljubio svijet, onda iz učinaka njegove ljubavi zaključujemo i na njegov unutarbožanski život. Ako je Bog toliko ljubio svijet da je dao svoga Sina za svijet, kolika je tek onda ljubav koja postoji između Oca i Sina, a koja ima i svoje ime i zove se Duh Sveti. Ako je Bog toliko želio spasenje ljudskoga roda, to samo potvrđuje neizmjernost dara koji postoji među njima, jer su satkani od ljubavi i beskrajnog nesebičnog darivanja.
Tako u biti možemo kao ljudi donekle razumjeti otajstvo trojedinoga Boga polazeći od dinamizma koji postoji prema čovjeku kojemu dolazi u susret i kojega osposobljava za božanski život na zemlji. A pretpostavka mogućnosti odnosa vječnog i besmrtnog Boga prema vremenitom i smrtnom biću je ljubav. Samo ljubav je kadra prijeći granice nadprostornog i zakoračiti u prostor. Samo ljubav je kadra prijeći granice vječnosti i zakoračiti u vrijeme. Samo ljubav je kadra prijeći granicu života i svojevoljno doći u smrt. Samo ljubav je moćna prijeći granicu sebe i svoga života, te ući u tuđi postajući darom drugome. Samo ljubav je kadra iz neokrnjene nepropadljivosti doći u propadljivost podarujući život u vječnoj besmrtnosti. Samo Bog koji je u sebi ljubav, mogao je oko sebe širiti ozračje ljubavi i svoje djelovanje usmjeriti prema svemu stvorenju, a napose prema čovjeku kojeg je na poseban način ljubio. Stoga i nas današnja svetkovina poziva na dublje razumijevanje otajstva Trojedinoga Boga, dok iščitavamo ozračje koje je on stvorio oko sebe i na koje nas poziva. Promatrajući sve što je za nas učinio i upijajući ljubav koju oko sebe širi kako bi nas njome obogatio, pozvani smo i sami na odgovornost takve ljubavi kako bi smo njome nošeni došli do spasenja i do njezine punine u životu vječnome. Samo zahvaćeni trojstvenom ljubavlju, to jest živeći u ozračju Trojstva, možemo onda i mi prekoračiti granice vremena i prijeći u vječnost, iskoračiti iz granica prostora i uzići na nebo, izići iz okvira smrtnosti i ući u besmrtnost.
