1. korizmena nedjelja – C
Događaj opisan u današnjem Evanđelju, na početku korizme, trebao bi nam ponuditi bitnu predodžbu i temeljno poimanje ovog liturgijskog vremena. I kad razmišljamo o činjenicama koje stoje u pozadini uspostavljanja korizme kao svetog vremena priprave za događaj uskrsnuća Gospodnjega, onda je nezaobilazan Isusov primjer i životni stav o kojem danas razmišljamo. Korizma je vrijeme od četrdeset dana, jer je naš božanski Učitelj četrdeset dana proveo u pustinji, čime je potvrdio praksu starozavjetnih proroka i učitelja koji su se također znali povlačiti u četrdesetodnevnu samoću pred Bogom. Evanđelist nedvosmisleno bilježi kako je Isusa Duh vodio četrdeset dana pustinjom, a isto tako veli kako tih dana nije ništa jeo. Upravo na tragu Isusova primjera Crkva je već od starine uspostavila i prakticirala četrdesetodnevnu pripravu za Uskrs u duhu opisanog događa. Kao što se Gospodin povukao u pustinju četrdeset dana, tako i korizmeno vrijeme traje isti broj dana. I kao što Gospodin tih dana nije ništa jeo, tako je i Crkva zamislila da vrijeme korizme bude vrijeme posta, pokore i ozbiljnog odricanja.
Samoća koja se provodila u Božjoj blizini pretpostavljala je svojevrsni odlazak iz svakodnevnice, to jest bijeg od svagdašnjih obveza i susretanja, pa je za takvo što najprikladnija bila pustinja, koju su ljudi inače izbjegavali jer nije pružala pogodnosti i obilje kojem svaki čovjek po naravi teži. U pustinji, nadalje, čovjek zauzima pokorničarski stav pred Bogom koji se sastoji u uskraćivanju i svođenju na minimum osnovnih ljudskih potreba kao što je jelo, piće, spavanje. Stoga se stječe svijest i osjećaj da je korizma vrijeme posta, pokore i odricanja, što nije krivo, ali ni dostatno. Ona je vrijeme kad se manje jede i pije, barem u određene dane, no to još uvijek ne označava njezinu pravu bit.
Dok s jedne strane predstavljamo sebi u glavi korizmu kao odricanje od nečega, zaboravljamo da korizma nije prvenstveno odricanje, nego zajedništvo života s Bogom, život od Boga i život po Bogu. Odricanje, post i pokora izviru iz života koji Bog preporuča i očekuje od čovjeka kao voda iz izvora, kao posljedica iz uzroka. Samo tako odricanje i korizma mogu biti ukrijepljeni u korijenu, te Napasnik ne može ništa takvoj duši koja je uz svoga Boga. Korizma nedvojbeno jest vrijeme pokore, posta i odricanja, ali ukoliko bismo se zadržali samo na izvanjskom vršenju pokorničkih čina, ne ulazeći u dubinu, razloge i značenje, ostali bismo na rubovima vjerskog doživljaja korizme. Uz sve što bismo napravili, ne bismo došli do biti korizmenih pokorničarskih vježbi, niti bismo utemeljili korizmu u njenom božanskom temelju. Pretvoriti korizmu samo u neku disciplinski nametnutu praksu koja traje četrdeset dana, što se pretvara u iščekivanje da što prije prođe, nema previše smisla. Takvo poimanje korizme pretvorilo bi se u trapljenje bez duše, poput kuće bez dobrog temelja ili računa bez pokrića. Takva pobožnost i religioznost Bogu ne treba, a čovjeku ne donosi pravu duhovnu korist kojoj bi trebali biti usmjereni svi ljudski čini. Zato korizma treba biti posebno plodno i bremenito vrijeme nasljedovanja Gospodinova.
Ovu istinu jasno nazrijevamo u Evanđelju, u odgovorima koje Gospodin daje Napasniku. Kod prve ponude da Gospodin kamen pretvori u kruh, čime bi, navodno, dokazao da je Sin Božji, Isus jasno ukazuje napasniku da treba živjeti od svake riječi koja izlazi iz usta Božjih, a ne samo od čudesnih događaja. Kod druge ponude u kojoj ga Napasnik želi opčarati svjetskom moći i bogatstvom, pod uvjetom da mu se pokloni, Isus odgovara, kako se treba klanjati isključivo Bogu svome i njemu jedinome služiti. Kod treće napasti, naposljetku, Sotona izaziva Isusa da učini korak kojim bi povećao ili ostvario svoju slavu mimo Boga. Skokom s Hrama mogao je sebi priskrbiti slavu, usmjeravajući ljude da se dive njemu, a ne da iskazuju slavu Stvoritelju. Isus je jasan i kratko odgovara: Ne iskušavaj Gospodina, Boga svojega.
Gospodinovi odgovori napasniku postaju put nama vjernicima kojim nam je ići kroz korizmu, jer samo na njemu možemo ukrijepiti i osmisliti pokorničarski hod. Umjesto da trče samo tamo gdje se spominju i očekuju čudesa, gdje se pojavljuju „čudotvorci“, trebali bi živjeti od svake riječi koja izlazi iz Božjih usta. Umjesto da traže samo najbrže i najlakše načine bogaćenja i stjecanja moći, trebali bi imati želju klanjati se i služiti Bogu svemogućemu. Umjesto da traže svoju slavu i popularnost među ljudima, bilo bi poželjno kad bi vjerom i vjernošću davali slavu Bogu svojemu. Gospodin Isus nas stoga poziva da i sami živimo korizmu težeći pravim duhovnim vrijednostima, to jest da je ukrijepimo prvenstveno kao vrijeme razmatranja Božje riječi, kao vrijeme klanjanja Gospodinu i slušanja njegova glasa, te vrijeme potpunog predanja njegovoj volji. Korizma ukrijepljena u Gospodinovu primjeru, potom će ukrijepiti nas u autentičnom vjerničkom iskustvu i dostojanstvu, snagom kojih ćemo hoditi radosnije prema proslavi uskrsnuća Gospodinova koje i nama jamči uskrsnuće i život vječni u njegovu Kraljevstvu. Amen.