27. nedjelja kroz godinu – C
U svijetu u kojem živimo, složit ćemo se, ne postoji osobit osjećaj za vjeru, za njenu snagu i korisnost u životu konkretnog čovjeka. U zapadnoj civilizaciju u kojoj je pojedinac sklon koristiti svoj razum za apstraktnu misao, uz to uvjeren u nedostižnu moć uma i znanstvenih otkrića, kršćanska vjera ostaje negdje u zapećku kao neka vrsta antiznanja, pa čak bi se moglo reći i praznovjerja. U današnjem svijetu u kojem se religiju i religiozne fenomene promatra samo nekom vrstom teorije i ideje, i kršćansku se vjeru drži tek jednom od tolikih nedokazivih pretpostavki i mišljenja, to jest svojevrsnih religijskih i religioznih teorija. Stoga, tko bi bolje uspio prodrijeti svojim umom u božanski svijet, taj bi imao bolju i jasniju ideju o Bogu, te bi ga onda trebali i slijediti i pristajati uz njegove ideje i uvjerenja. Dotični bi bio vjerodostojniji ako bi uspio svoja promišljanja organizirati kao sustav znanja, manje ili više dosljedan, podložan prosudbama ljudskoga uma. Ako se od njegovih tvrdnji ne bi mogao organizirati sustav znanja, onda bi one zauvijek ostale vjerske teorije, nekima lijepe i privlačne, ali ne i znanstvenom ljudskom umu koji traži dokaz o utemeljenosti i utemeljenju svake ideje. Govor o Bogu i iskustvo Boga u svakom slučaju se smatra uvijek ljudskim pitanjem, to jest pitanjem ljudskog uma, čime se zanemaruje istina o Božjoj objavio čovjeku. A kršćanstvo svjedoči ne o dometu ljudske misli koja pokušava izreći Boga, nego o Bogu koji je govorio o samome sebi. Posvjetovnjačeno društvo, koje ima racionalistički pristup stvarnosti, stvara dojam kako je i kršćanska vjera neka vrsta nevidljivog, ili bolje rečeno nedokazivog znanja koje nema veze s razumskom stvarnošću, pa se onda radi o znanju loše kakvoće od kojeg zazire ‘učeni i pametni’ čovjek današnjice. I vjera bi bila neko neutemeljeno znanje, to jest razumski pristanak na nešto što nije do kraja razumsko, kao što su pretpostavke i privatna mišljenja.
U svakom slučaju, poistovjećujući kršćansku vjeru s opće religioznim iskustvom i znanjem, drži ju se znanjem neke niže vrste, nesposobno ići ukorak sa znanstvenim znanjem. Zato se nerijetko vjeru smatra fenomenom tek samo za pobožne bakice, djecu i žene, one koji nisu toliko skloni apstraktnom, dubinskom filozofskom promišljanju života, ili pak koji zbog dobi i drugih životnih zanimanja nisu kadri rabiti razum u punini njegovih sposobnosti. No ako je to tako, upitati nam se zašto su onda apostoli zaiskali od Gospodina Isusa da im umnoži vjeru. Zašto nisu zatražili da im umnoži znanje ili imanje, ili pak podari dobro zdravlje i dug život? Zašto nisu zatražili da im pomogne dobiti diplome i radna mjesta, nego su upravo vjeru smatrali nasušnom potrebom?
Očito je, kako su, idući za njim i živeći s njim tri godine, spoznali koliko je vjera velik i značajan dar, mnogo veći od imanja i suhoparnog ljudskog znanja, ma kako velike titule mogle stajati iza njega. Ako su apostoli s razlogom pitali dar veće i čvršće vjere, onda bismo se i mi trebali poći njihovim stopama. Kao prvo, zapitajmo se radikalno što ih je na to nagnalo? Koji su ih razlozi i motivi potakli? Ako su apostoli pitali Isusa snagu vjere, ni mi koji sebe nazivamo vjernicima ne bismo smjeli biti izuzeti od ovakvog zahtjeva Gospodinu. Ne bismo se ni mi smjeli ustručavati od ovakve želje i potrebe, jer ni nama vjera nije ništa manje potrebna i značajna nego što je bila njima. Moramo se potom preispitati koliko se i mi sami trudimo oko toga. Nastojimo li poput apostola uočiti važnost vjere i tražiti pomoć u onoga koji je može umnožiti? Razumijevamo li mi vjernicu uopće u čemu se sastoji bit vjere? Jesmo li ponosni na njezine domete i sadržaje, na istine koje nam osvjetljuju životni prostor i daju sigurnost tamo gdje nijedan um i nijedna znanost ne mogu doprijeti i prodrijeti svojim dokazima? Otvara li nam vjera obzorja života i raspršuje li tame neznanja koje se uvlače u dušu, um i srce? Smijemo li vjeru promatrati samo kao da se radi o administrativnoj formalnosti koju smo zadovoljili u trenutku krštenja, kako to misle mnogi kršćani, kad znamo kako ona postaje stvarna podloga života kao čin svijesti kojim se čvrsto pristaje uz Boga i njegovu prisutnost u svijetu?
Videći tolike upite, kamo sreće kad bi današnji evanđeoski tekst i u nama proizveo potrebu za čvršćom i snažnijom vjerom koju su osjetili apostoli. Kamo sreće kad bismo i mi koristili sva prikladna sredstva kojima se uvećava vjeru, a na koja je Isus za svoga djelovanja ukazao svojim učenicima. Kamo sreće kad bismo njega susretali osobno i iskreno, napose u molitvi i meditaciji, kao živoga i uskrsloga Gospodina koji je živo vrelo vjere. Kamo sreće kad bismo imali i dostatna saznanja o sadržajima svoje vjere i uvećavali ih ne prežući čitati vjerski tisak i duhovno-teološku literaturu kao izvrsna pomagala u duhovnom rastu.
Jer ako apostoli traže u Gospodina: Umnoži nam vjeru, to u nijednom slučaju ne znači: Ostavi nas u neznanju, ili pak: Umnoži nam praznovjerje. Oni, doista, ne traže da im umnoži neznanje i nerazumijevanje, nerazumnosti i nesigurnost, nego, naprotiv, traže načina dobiti nadnaravno prosvjetljenje, mnogo veće od ljudskog znanja i ljudske mudrosti. To prosvjetljenje i takvo znanje prima svaki vjernik po daru vjere utemeljenu u Isusovu objaviteljskom i spasiteljskom djelovanju. Apostoli žele ostvariti čvrst i pouzdan odnos s onim koji je bio i jest Stijena i Oslonac Izraelov, što se ne može ispraznim umovanjem, nego sinovskim pristajanjem uz njegovu riječ. Apostolski vapaj: Umnoži nam vjeru!, znači: Daj nam veće znanje od onog isključivo ljudskog! Daj nam znanje o onome što ljudsko oko ne može vidjeti i što ljudski razum sam po sebi ne može dosegnuti! To znači također: Pomozi nam uspostaviti odnos s onim s kojim čovjek sam po sebi, svojim ljudskom snagama, ne može uspostaviti pravi spasenjski odnos, ako on ne priskoči u pomoć, ako se ne objavi, ako se ne uključi u dijalog, oko on odozgor ne zahvati.
Zamolimo stoga i mi svoga Gospodina, da nam umnoži vjeru, kako bismo bili, ne samo ljudi osobitog znanja, nego, naprotiv, kao istinska djeca Božja, svjedoci njegove očinske ljubavi u svijetu!
